Uz brojne uzvanike iz crkvenog, kulturnog i javnog života bio je nazočan i požeški biskup Antun Škvorčević, glavni rabin Koordinacije Židovskih općina u RH Luciano Moše Prelević, glavni konzervator Ministarstva kulture i medija Davor Trupković, prepošt Požeškoga stolnog kaptola sv. Petra Ivica Žuljević, rektor zagrebačke Katedrale Zlatko Koren. Na početku programa voditeljica Silva Tomašić Kiš, vlasnica ArTresor naklade pozdravila je okupljene uzvanike i zahvalila svima koji su sudjelovali u izradi monografije. Istaknula je kako su zauzimanjem biskupa Škvorčevića stručnjaci s Instituta za povijest umjetnosti pod vodstvom njegove ravnateljice i urednice napisali tekstove kojima su uspješno predstavili veoma vrijedno kasno barokno zdanje požeške crkve Sv. Terezije, današnje Katedrale.

Potom je Davor Trupković u ime ministrice Nine Obuljen Koržinek čestitao biskupu Škvorčeviću i autorima monografije na trudu koji su uložili u njezinoj izradu. Spomenuo je kako je ona izuzetno važna u trenutku nastojanja oko obnove kulturne baštine Republike Hrvatske, napose sakralne nakon potresa u Zagrebu i na Banovini.

Zatim je dr. Katarina Horvat Levaj, ravnateljica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, predstavljajući rad na monografiji istaknula da suradnja biskupa Škvorčevića s Institutom za povijest umjetnosti u Zagrebu traje već više od trideset godina, napose od 1994. kada je on bio tajnik Odbora Zagrebačke nadbiskupije za proslavu njezine 900-te obljetnice, kojom prigodom je postavljena i velika izložba u Muzeju Mimara pod naslovom „Sveti trag“, promaknuvši povezanost Nadbiskupije i Instituta. Kazala je kako je on svoj osjećaj za sakralnu i kulturnu baštinu još više očitovao nakon svoga ređenja za prvoga biskupa nove Požeške biskupije, poduzimajući obnovu požeške srednjovjekovne crkve Sv. Lovre, zgrade Kolegije koja je postala biskupijsko sjedište, ponovnu izgradnju razorene crkve u Voćinu iz XV. stoljeća, posebno dotadašnje župne crkve Sv. Terezije koja je prigodom osnutka Biskupije uzdignuta na dostojanstvo katedrale. Izrazila je uvjerenje da su radovi više stručnjaka u monografiji „Požeška Katedrala“ uspjeli cjelovito prikazati povijesno-kulturnu vrijednost tog izvanredno kvalitetnog kasno baroknog zdanja i sabranih umjetničkih djela pod njezinim svodom. Najavila je da će monografija biti uskoro prevedena i tiskana na engleskom jeziku.

Dr. Sanja Cvetnić s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu kazala je u svom izlaganju kako je za razumijevanje kasnoantičkih i srednjovjekovnih katedrala potrebno proučiti sav onaj prostor i građevine koje ju okružuju, te da je slično i požeška Katedrala ponajprije istražena, vrednovana, obnovljena u svom izvornom stanju te opisana u monografiji. Podsjetila je kako biskup Škvorčević u Proslovu monografije spominje da je zagrebački biskup Franjo Thauszy, uz izgradnju župne crkve Sv. Terezije u Požegi, osnovao ustanove poput Sjemeništa i Akademije za izobrazbu svećenika, upravno tijelo za slavonski dio svoje Biskupije „Subalterni konzistorij“ i na svoj način postavio temelje za osnutak biskupije u Požegi, davši značajan doprinos da prostori koji su 150 godina bili pod osmanlijskom vlašću budu uključeni u bansku Hrvatsku. Istaknula je da je to bilo moguće jer je Thauszy djelovao u okviru ustanove, tj. Crkve koja je u svom kontinuitetu vodila brigu o hrvatskim interesima, te da je  važno prisjetiti se koliko je Crkva bila presudna za hrvatsku povijest. Predstavila je potom pojedine cjeline iz monografije, čestitavši svima koji su sudjelovali u njezinoj izradi, predvođeni biskupom Antunom, napose autorima tekstova.

Zatim je akademkinja Željka Čorak progovorila o sadržaju pojedinih poglavlja monografije. Kazala je kako se ova knjiga, opremljena iscrpnom znanstvenom aparaturom, čita kao roman kojemu je u intrigantnoj radnji, katedrala glavni lik. Istaknula je da ova knjiga nije samo knjiga o jednoj iznimnoj baroknoj građevini kakvu ni jedna druga katedrala u Hrvatskoj zapravo nema, nego je to i knjiga koja pruža uvid u povijest grada Požege u kojem se kršćanski život održao i u doba Osmanlija, kao i za povijest Slavonije, i Hrvatske kao pograničnog područja sve do danas. Napomenula je kako značaj Katedrale dolazi do izražaja u svakome poglavlju ove uzbudljive monografije, jer ona nije samo monografija o jednome zdanju, nego je ona zdanje. Dodala je kako ova monografija iscrpno komparativno obrađuje arhivsku i drugu građu kojom će svaki njezin čitatelj biti zadivljen.  Zaključila je da ne želi zakinuti nikoga, ali je sva obnova crkve sv. Terezije i restauracija njezine opreme bila moguća znanjem i djelom biskupa Antuna Škvorčevića, naglasivši kako je uključivanje umjetnosti 20. stoljeća u katedralni prostor bio njegov hrabar potez, kojim je povezao dragocjenu sakralnu baštinu sa suvremenom umjetnošću kroz djela najboljih hrvatskih umjetnika koja su ušla u prostor baroka, a to su među ostalima Kuzma Kovačić, Đuro Seder, Šime Vulas i Hrvoje Ljubić. Izrazila je očekivanje da će se to nakon Požege ostvariti i u Zagrebu.

Na koncu se okupljenima obratio i biskup Škvorčević, koji je kazao: »Draga mi je zadaća na kraju znalačkog prikaza monografije „Požeška Katedrala“ zahvaliti njezinim cijenjenim promotoricama: akademkinji Željki Čorak, dr. Katarini Horvat Levaj, urednici i piscu jednog dijela teksta te prof. dr. Sanji Cvetnić. Glazba kojom su profesori Glazbene škole Vatroslava Lisinskog iz Zagreba zaslugom profesora Josipa Prajza popratili ovaj čin, dala mu je visoku razinu svečanosti i posebne duhovne ugode, te zaslužuju srdačnu zahvalu. I ovom prigodom s osobitim poštovanjem zahvaljujem svim autorima tekstova u monografiji, autorima fotografija, grafičkom uredniku kao i izdavačima i nakladnicima: Požeškoj biskupiji, Institutu za povijest umjetnosti iz Zagreba i ArTresoru iz Zagreba. Posebna pak zahvala ide svima vama koji ste željeli biti dionici – ne samo prikaza monografije o požeškoj Katedrali – nego i zajedništva koje njezina pojava ostvaruje, povezujući različite stručnjake i one koji u kulturi i sakralnoj baštini pronalaze govor duha, na tragu Isusove riječi: „Duh je onaj koji oživljuje“ (Iv 6,63“). I – ovdje bih trebao stati!

Međutim, smatram, dame i gospodo, da bih vam ostao dužnikom svjedočanstva o nekim osobnim dilemama koje su me pratile pri izradi monografije te mi dopustite da ih s vama podijelim. U šali sam znao reći kako je izgradnja požeške crkve Sv. Terezije trajala koliko i sedmogodišnji rat (1756.-1763.), a gotovo jednako toliko i rad na monografiji. U nestrpljivosti da je dobijemo što prije ponešto sam požurivao njezinu urednicu i  pisce, sve dok se nisam susreo s pitanjem zbog kojeg sam i sâm smatrao da ne treba žuriti. Naime, u svom znanstvenom istraživanju pisci monografije odlučili su se za poznatu metodu komparacije, uspoređivanja arhitektonskog zdanja požeške Katedrale sa sličnim rješenjima na austrijskom, odnosno užem štajerskom području. Učinilo mi se da se u valorizaciji spomenutog zdanja daje bavarskom, austrijskom i drugom inozemnom baroknom stvaralaštvu izvorno značenje, a naš kulturološki krug smatra rubnim, svojevrsnim derivatom ili kolonijom. Pomislio sam da bi u proučavanju požeške Katedrale umjesto komparacije trebalo primijeniti metodu apstrakcije. Poznato je da se ona sastoji u tome da neki predmet, osobu, pojavu ili događaj promatramo u njemu samome, „in se“, kako su govorili latini, apstrahirajući od svih njegovih povezanosti sa stvarnošću oko njega, koja ga na neki način uvjetuje, opterećuje i potamnjuje u njegovoj izvornoj posebnosti. No, to bi pak dovelo do toga da Katedralu ne vidimo u njezinu stvarnom stanju, kojem pripadaju veze što ih ona ima s okolnostima u kojima je nastala, sredinom i svrhom za koju je izgrađena, te mi se učinilo da treba na neki način međusobno povezati komparativnu i apstraktnu metodu i određenim relacionalnim pristupom proučavati njezin nastanak i oblikovanje da joj otkrijemo identitet u posebnosti koja je karakterizira. To omogućuje da ne zastupamo samo tezu kako ona pripada srednjoeuropskom kulturnom krugu, nego da on pripada njoj, i da nije samo Europa ta koja daje nešto nama, nego mi dajemo njoj, pridonoseći da ona bude Europa.

Moram priznati da nisam domislio sva spomenuta pitanja, prvenstveno zbog toga što sam u tekstovima monografije na koncu susreo sintezu koja uravnoteženom komparacijom i apstrakcijom predstavlja identitet požeškoga kasno baroknog zdanja u svoj njegovoj posebnosti i snazi, te bih želio izraziti priznanje svim piscima koji su se u svojoj stručnosti oko toga uspješno trudili, a napose urednici dr. Katarini Horvat Levaj. Smatram važnim dodati još jedno: zdanje požeške Katedrale nije prepoznatljivo u cjelovitosti svoga identiteta bez njezina odnosa prema svrsi za koju je građena, bez  liturgijskog, otajstvenog događanja u njoj. Naime, kad vjernici u Katedrali slave napose svetu misu, po njoj i crkvena arhitektura biva na svoj način uključena u nebesko zemaljski, ljudsko božanski dinamizam, očituje se u dimenzijama sakralnosti, pridonosi mističnom iskustvu gdje se ljudsko stapa s onostranim, kojem čovjek i sve stvoreno po svom pozivu konačno pripada. Stoga od sveg srca želim da svaki čitatelj monografije „Požeška Katedrala“ po njezinu relacionalnom prikazu stigne do one  razine duhovne znatiželje na kojoj će poželjeti imati iskustvo navedenog zdanja u njegovu najuzvišenijem odnosu koji mu daje puno značenje: u euharistijskom slavlju. Hvala vam za dobrohotno saslušan ovaj moj excursus, dodan predstavljanju monografije, u nadi da nisam njime na bilo koji način stavio u pitanje bilo što od napisanog ili danas predstavljenog o požeškoj Katedrali.«