Mons. Gorski na Veliku Gospu predslavio misu u Stenjevcu

U uvodu u slavlje mons. Gorski srdačno je pozdravio sve okupljene u Gospinom parku u ime kardinala Josipa Bozanića. „Ovdje smo u posebnim okolnostima i s posebnim osjećajima zbog pandemije i još neki s osjećajima uznemirenosti zbog potresa, okupljeni na proslavi svetkovine naše budućnosti i naše nade – Uznesenje Majke Božje dušom i tijelom na nebo. Njoj zahvaljujemo za pomoć, njoj se utječemo u zagovoru i danas nazivajući je zdravlje bolesnih molimo da svojim zagovorom izmoli zdravlje naše od zaraznih bolesti, da nam izmoli zdravlje uma koji je potresen događajima, da nam izmoli zdravlje duše kako bi očišćena i oslobođena od grijeha mogla radosno slaviti sveta otajstva“, dodao je biskup.

Na početku homilije mons. Mijo istaknuo je kako su na današnji dan crkve posvećene Majci Božjoj diljem svijeta pune hodočasnika i molitelja. „Po svetkovini Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo mi vjernici dolazimo pred Mariju, Isusovu i našu Majku, tražimo pomoć, molimo za zagovor za ovaj naš zemaljski život. Ali prije svega, ona nam pokazuje cilj našega putovanja i smisao svih naših zemaljskih napora. U njoj gledamo svoju budućnost, zajedništvo s Bogom, kome smo povjerovali kako nas uči II. vatikanski koncil – Crkva u Mariji s radošću gleda ono što sama želi i nada se da će biti.“

„A što zapravo želimo na zemlji, što želimo u svojem životu, u svojoj obitelji? Ako ne znamo odgovor na ta pitanja vrtimo se kao u nekom začaranom krugu tražeći vlastita ostvarenja i često puta razočarani neuspjehom. Taj nedostatak definiranih ciljeva tako bolno osjećamo i kod mnogih hrvatskih obitelji, ali i u cijelom našem narodu. A Marijino Uznesenje nam govori o jednom drugom cilju, onom nebeskom cilju, prema kome težimo. Nebo je cilj naše vjere i našega života na zemlji. Nemamo li tog cilja, svijest da ćemo stati pred svoga Gospodina, onda se život svede na zadovoljavanje tjelesnih potreba. Često puta bez ikakve duhovne nadogradnje i brige za drugog čovjeka. Tada niti naši zemaljski ciljevi nemaju trajnije vrijednosti jer su prizemni, ali naši se vjernički susreti ponekad onda svode samo na obrede bez milosti.“

„Naime, središnja misao ove svetkovine jest Uskrsnuće mrtvih, mi vjerujemo u život budućega vijeka u koji je Marija uznesena dušom i tijelom. U tijelu se spašava, sa svime što jesmo, sa svom našom povijesti, sa svime što je cijelina našega bića. Upravo ta činjenica da sve što činimo ili ne činimo, naše odluke ma kakve bile, iskorištene ili propuštene prilike imaju odjeka u vječnost. Stoga, našu vjeru čine bitno povezani sa trenutkom sadašnjeg života. S protokom vremena i nizanjem godina zemaljskih u retrospektivi događanja i djelovanja sve više primjećujemo, ne toliko pogrešne odluke koje smo donijeli, nego propuste koji postaju nenadoknadivi. Tada vidimo mnogo toga na što smo trebali misliti, ali nismo mislili. Jer nam se nije dalo zamarati svojim problemima. Postajemo svjesni svega što smo bili dužni reći, ali nismo rekli jer nas je priječio strah od reakcije ili lažni obziri ili jednostavno komotnost kao to nije naš posao. Primjećujemo veliku prazninu zbog propusta, onoga što smo bili dužni učiniti, a nismo učinili, kao i uvijek, kao kršćani iz tko zna kojih razloga.“

„Braćo i sestre, propusti su naš veliki problem, kao kršćana i kao naroda. I što više vrijeme prolazi to s težim posljedicama možemo ih nadoknaditi. A Marija nas uči da se ne propušta prilika koju Bog nudi, prilika koja nastaje njegovim pozivom i nutarnjim poticajem Duha Svetoga i milosti. Ona nije propustila promišljati o stvarima i događajima u kojima se našla. Evanđelje, naime piše, da je u svemu prebirala u svome srcu. Tako je od događaja stjecala iskustvo, iskustvo Božje blizine i čudesnog zahvata u njezin život. Uči nas biblijskom, vjerničkom pristupu zbivanja. Naime, mi vjernici sve događaje promatramo kroz prizmu svoje vjere, i tumačimo ih kao poruku. Svoje živote, uspjehe i promašaje, sve što nam se događa, vidimo u svjetlu Božje riječi i Njegovog obećanja. Tako i mi stječemo iskustvo vjere i prepoznajemo Božju blizinu koja nas raduje, Njegovo vodstvo koje bi nam inače ostalo skriveno. Promišljajmo stoga, braćo i sestre, rado o Božjoj riječi, o onoj koju pročitamo kod kuće, o onoj koju čujemo u euharistiji, i u svjetlu te Božje riječi tada promišljajmo i svoj život.“

„Marija nije propustila priliku govoriti kada je to bilo potrebno, kada je dječak Isus ostao u hramu. Prekorila ga je riječima: ‚Sinko, zašto si nam to učinio?‘ Postupila je kao majka potpuno ispravno, jer ako majka i otac šute, i ne usmjeravaju svoju djecu, djeca idu krivim putem. Za mnoge izgubljene mlade živote, za mnogu vjeru koja je ostala bez podrške, odgovorna je šutnja roditelja. Ako učeni ljudi šute, ohole neznalice prozivaju vodstvom. Za mnoga pogrešna tumačenja i zavođenja ljudi, odgovorna je šutnja onih koji su trebali biti učitelji naroda. Ili na svadbi u Kani, kada je na diskretnu pomoć, molbu za pomoć čula Isusov odgovor ‚Što ja imam s tobom ženo?‘ Ali, Marija se nije dala smesti, jer šutnjom u nevolji potječemo stradavnje slabih, a mali ljudi nemaju šanse.“

„Marija nas poučena primjerom Boga koji nas kroz cijelu povijest vodi i poučava potiče progovoriti kada je potrebno progovoriti, ukazivati na nedostatke i opominjati na dobro, s ljubavlju i ustrajno, onako kako to majke znaju. Jer ako dobri ljudi šute, zlo niče i ako se ne navješta evanđelje – Isusova radosna vijest spasenja, onda je svijet prepušten djelovanju zloga.“

„Neka braćo i sestre, zbog naše šutnje nitko ne trpi ili ne propadne. Marija nije propustila učiniti ono što je bila dužna učiniti. Evanđelje nam danas govori o njezinom pohodu trudnoj rođakinji Elizabeti. Pohodila je osobu kojoj je bila potrebna pomoć, uči nas da se ne ustručavamo pohitjeti. Dakle, ne na silu mrmljajući, nego pohitjeti, s radošću drugome. Kada se pohod potrebnika izvrši s ljubavlju i u ime vjere u Boga, pohod nije samo naš, on postaje Božji. Ne propuštajmo priliku učiniti dobro, jer propuštajući priliku za dobro, propuštamo svjedočiti Božju blizinu ljudima. Papa Franjo nas baš poziva na takav pristup ljudima kojima ćemo kao kršćani posvjedočiti da je Bog blizu svakom čovjeku. Marija nije propuštala prilike kojoje joj je Bog u svojoj providnosti otvarao, potpuno se predala Božjoj volji, imala je sigurno pouzdanje u njegovo vodstvo i konačnu nagradu. I kako ništa nije zadržala za sebe, nego se sva predala Bogu, Bog joj je to uzvratio na najbolji mogući način – postala je majka Isusova i prva između nas ljudi čije tijelo doživjelo slavno Uskrsnuće.“

„Apostol Ivan je s pravom u Otkrivenju gleda kao ženu odjevenu kao sunce, ženu koja rađa. Ivan piše da je to znamenje, znak. Doista u tom znamenju, vidimo uzrok i posljedicu Marijine vjere, Ona nije velika zbog svojih silnih djela, jer čuli smo što kaže ‚meni je velika djela učinio Svesilni‘. Bog je taj koji čini velika djela. Marija je velika po rođenju Sina Božjega, Isusa Krista i svojeg beskrajnog povjerenja u Božju riječ. Ali u ženi s djetetom u naručju mi čitamo i znak za sva vremena, i za naš narod. Kao što spasenje svijeta dolazi po rođenju Isusa Krista, tako budućnost naroda ovisi o ženi s djetetom u naručju. Zato je žena koja rađa znak i za naš narod. Svaka je majka dakle znak naroda. Znamenje budućnosti naroda i svaka prolazi kroz iskušenja jer nikada novi život ne nastaje bez prijeke smrti, bez pustinje u kojoj se traži sklonište. Ali svaka će biti obasjana suncem, Božjom blizinom, jer Bog je zaštitnik života i ovog našeg tjelesnog rađanja i onog duhovnog rađanja u sakramentima Crkve.“

„Često se u svojem životu, braćo i sestre, osjećamo izvrgnuti različitim pritiscima, kao u pustinji prepušteni nekom nesnalaženju i traženju vlastitog puta, ali ta naša pustinja, životna, ima svoja skloništa, svoje oaze, u kojima se zaklonjeni od zala osjećamo sigurni. To su otajstva naše vjere, to su naša svetišta, naše Crkve, naša prošteništa – mjesto zajedništva s Bogom i mjesta Njegove zaštite.“

Na kraju homilije biskup Gorski kazao je kako u Stenjevcu već 550. godina tu zaštitu simbolizira lik majke s djetetom u naručju. „Kolike generacije su kroz 5 i pol stoljeća klečale pred njezinim likom, molile i dobile pomoć i utjehu. Iz ove crkve podsjeća vjernike na ljubav i brižnu skrb koju majka pruža svima koju ju zatraže. To nikad nije naštetilo, stojimo na ovome mjestu s molitvom i tražimo njezin zagovor, njezinu pomoć. Molimo da kao što je Sinu preporučivala za zemaljskog života potrebnike, tako i nas preporuči svojemu Sinu. A Bog nas po Mariji ohrabruje da se ne bojimo, niti života, niti problema kojeg bi donijeli potresi ili virusi, niti neizvjesnosti života i posla. Ona koja govori, promišljajte o svemu, govorite kada je potrebno, djelujte ono što trebate učiniti, ali prije svega imajte beskrajno povjerenje u Boga Oca svih ljudi, izvoru naše nade i naše radosti. A on će dati svojoj mladosti. Amen.“

Na kraju mise župnik preč. Vjekoslav Meštrić blagoslovio je nabožne predmete, zbor je otpjevao himan Gospi Stenjevečkoj te su vjernici izmolili zavjetnu molitvu Gospi Stenjevečkoj.