Oče nadbiskupe, prethodnih dana ugostili ste u Biskupskoj palači u Splitu nadbiskupa Pierbattistu Pizzaballu kojega je papa Franjo prije tri godine imenovao „latinskim patrijarhom u Jeruzalemu“. Koji je bio razlog dolaska jeruzalemskog patrijarha u Split?

Naime, 21. svibnja 2022., nadbiskup Marin Barišić blagoslovio je kip svetog Jeronima koji je izradio akademski kipar Veno Jerković. Taj kip je „dar puka Splitsko-dalmatinske županije“ povodom 1600. obljetnice smrti svetoga Jeronima, a smješten je u crkvi Usnuća Marijina na Sionu. Tom svečanom činu na Sionu nazočili su nadbiskup Marin Barišić, splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban, rektor Sveučilišta u Splitu prof. dr. Dragan Ljutić, zamjenik župana Stipe Čogelja, predsjednik županijske skupštine Mate Šimundić, hrvatska veleposlanica u Izraelu Vesela Mrđen Korać i fra Tomislav Glavnik koji je najavio da će uz kip sv. Jeronima na Sionu i kip sv. Nikole Tavelića u predvorju Dvorane Posljednje večere, biti izgrađena i nova crkva Hrvatskih svetaca i blaženika u Betlehemu.

Blagoslov kipa sv. Jeronima bio je veliki događaj i znakoviti dan za čitavu Hrvatsku. Jer, „sveti Jeronim je naša kulturna i duhovna baština kojom se ponosimo“ rekao je mons. Barišić. Tom prigodom hrvatska delegacija posjetila je jeruzalemskog patrijarha Pizzaballu i uputila mu poziv da posjeti Split. Rektor Sveučilišta u Splitu prof. dr. Dragan Ljutić, ove godine službeno je pozvao patrijarha da dođe na Dan Sveučilišta u Splitu, što je patrijarh i prihvatio.

I vi ste, Oče nadbiskupe, nazočili svečanosti Sveučilišta u Splitu na kojoj je Patrijarhu dodijeljena plaketa zahvalnosti za njegov silan napor oko mira i suživota različitih naroda i religija koje tamo žive. 

Drago mi je što sam mogao nazočiti svečanosti Dana Sveučilišta u Splitu i osjetiti dobru atmosferu povezanosti i zajedništva među rektorima tih važnih institucija našega društva. Lijepo je bilo čuti obrazloženja koja su bila čitana za nagrađene pojedince u toj prigodi, a među njima je bio i jeruzalemski patrijarh Pizzaballa. Rado sam se uvijek odazivao na takve skupove jer sam godinama djelovao u odgojno-obrazovnim ustanovama, jer u tom društvu „osjećam se kod kuće“.

To se moglo osjetiti u Vašim riječima koje ste upućivali prigodom dana Sveučilišta u Zadru kad ste naglašavali važnost odgoja „u istini i dobroti“, kao važnom cilju postojanja i djelovanja Sveučilišta općenito.

Upravo je po tome prepoznatljiv višestoljetni hod sveučilišnog poslanja. Sveučilišta su mjesta gdje ljudi, potaknuti nutarnjom „čežnjom za spoznajom istine“, osjećaju kako ih ta čežnja „vodi k dobru, a dobrota polučuje istinu“, kako je govorio veliki papa Ivan Pavao II. Poznato je da su sveučilišta osnivali rimski prvosvećenici ili pak kraljevi i carevi. Krajem 14. stoljeća u Europi su bila 52 sveučilišta od kojih su Pape osnovali 29, a druga su bila osnovana odlukama svjetovnih poglavara. No, neovisno od toga tko ih je utemeljio, njihova je zajednička zadaća bila i ostala „biti čuvarom osjetljivosti za istinom i dobrotom“. I ne dopustiti da se čovjek odvrati od traganja za njima. Pri tome treba uvijek imati na pameti kako „povijest ne počinje od nas“ i ne odvija se na izoliran način.

Riječ „sve-učilište“ to najbolje objašnjava jer ono je u trajnom dijalogu povijesne mudrosti koju zajedno s drugima prima i razvija. Čini mi se kako je to vrlo aktualno u ovom vremenu „znanstvene razdrobljenosti i utilitarizma“, kad postoji opasnost da čovjek zbog veličine znanja i moći napusti pitanje o istini, a razum se podredi pritisku interesa i koristi. Ako se to, ne daj Bože dogodi, bojim se kako bi to moglo dovesti u opasnost da se na učilištima „razum ogluši“ za velike poruke koje nam stižu iz prošlih stoljeća, iz bogate riznice grčko-rimske i kršćanske tradicije i mudrosti.

Sveučilište u Splitu obilježava sljedeće godine svoj zlatni jubilej utemeljenja (1974. – 2024.). Sveučilišta su nicala diljem Europe od 11. do 17. stoljeća. Može li se reći da su suvremena sveučilišta, u znanstvenom smislu „sljednici“ bogate europske sveučilišne tradicije?

Ne bih mogao precizno odgovoriti na to pitanje, osim uvjetno. Ako, naime, suvremena sveučilišta s izborenom autonomijom nastoje „čuvati i njegovati osjetljivost za istinom i dobrotom“ te čine sve da se studenti ne odvrate od traganja za njima, onda ih se može smatrati dostojnim sljednicima bogate riznice grčko-rimske i kršćanske tradicije i mudrosti. Posebice ako imaju na pameti da „povijest ne počinje od njih“ i da se ne odvija na izolirani način.

Povijest sveučilišta ima svoje početke u 11. stoljeću kad su počela nicati diljem Europe: od Bologne (1088.), Pariza (1160.), Oxforda (1096.), Cambridgea (1209.), Salamance (1225.) i Padove (1222.), do prvog hrvatskog sveučilišta u Zadru (1396.) i u Zagrebu (1669.). Njihovo poslanje u društvu bilo je uvijek prepoznatljivo, ne samo po istraživanju, čuvanju i prenošenju znanja za dobrobit pojedinca i društva, s osobitom pozornošću na odgoj cjelovite osobe, nego i po „čežnji i traganju za spoznajom istine koja nas vodi k dobru“.

Čini mi se aktualnim isticati tu prepoznatljivu crtu sveučilišnog rada u ovom vremenu znanstvene „razdrobljenosti i utilitarizma“, kad postoji realna opasnost da čovjek zbog veličine znanja i postignute moći „napusti pitanje o istini, a razum se podredi pritisku interesa i koristi“.

Može li se reći da je Crkva putem razvoja školstva i sveučilišta preporodila Europu?

Zapravo, Europa je i postala „osobito ozemlje na kartama svijeta“ jer ju je kršćanstvo preporodilo u intelektualnom i duhovnom pogledu. Iako „mali kontinent“, ona je postala orijentir svijeta te je stoljećima prednjačila u znanosti i kulturi. To se dogodilo jer su znanost i vjera, tehnika i etika, odgoj, umjetnost i kultura umješno i uspješno surađivali. U duhu izreke velikoga Maxa Plancka kako „za teologe sve počinje s Bogom, a za znanstvenike sve s njime završava“.

Osim toga, u njezinoj višemilenijskoj povijesti dogodio se jedinstveni amalgam u povijesti čovječanstva koji je ugrađen i u temelje europskih sveučilišta: umrežio se, naime, „grčki filozofski genij i rimska upravnička mudrost s porukom evanđeoskog spasenja koju je Krist donio svijetu“. Stoga je papa Benedikt XVI., kad je govorio o nastanku i razvoju starog kontinenta Europe, tumačio da su u njezinim temeljima prepoznatljiva tri simbola-grada: „Atena, Rim i Jeruzalem koji su bili kovači europskog ethosa i kulture“. U tom vidu bila je simbolična nazočnost jeruzalemskog patrijarha u Splitu.

Zadnji put jedan jeruzalemski patrijarh boravio je u Hrvatskoj na sprovodu kardinala Alojzija Stepinca (1960.). Stoga je Split doživio njegov dolazak na Dan Sveučilišta kao osobitu i veliku čast. Patrijarh je održao i predavanje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu o temi „Uloga Katoličke Crkve u Svetoj Zemlji“.

Treba imati na umu da je jeruzalemski patrijarh najviša razina crkvene vlasti Rimokatoličke Crkve u Svetoj Zemlji, a njegova biskupija pokriva četiri zemlje: Jordan, Izrael, Palestinu i Cipar. Svi kršćani, katolici i nekatolici, u Izraelu i Palestini čine jedan posto ukupne populacije, što je po sebi vrlo malo. No, njihova nazočnost i uloga u društvenom, kulturnom i političkom životu je nezamjenjiva, posebice glede njegovanja mira i suživota. Jer, „Krist je knez mira koji nam je ostavio zapovijed da „jedni druge ljubimo i jedni s drugima živimo u miru“, rekao je nadbiskup Pizzaballa.

Usprkos djelovanju „kneza ovoga svijeta“ (đavla), koji ne želi mir, „zadaća je djece Božje promicati mir i biti sinovima svjetla među ljudima i narodima“. Na upit „kako se kršćanski vjernici i zajednice konkretno snalaze u toj ulozi“, patrijarh je odgovorio da „kršćanska prisutnost u Svetoj Zemlji nije konfliktna“, pa „s ponosom mogu reći da su naše škole i bolnice mjesta povezivanja, a ne podjela. Usprkos tomu što nismo savršeni, nismo ni tvorci podjela“, rekao je nadbiskup Pizzaballa, koji je rođen je u talijanskom mjestu Cologno al Serio pokraj Bergama (1965.).

Nakon položenih svečanih zavjeta u franjevačkoj zajednici zaređen je za svećenika 1990. godine. Odmah nakon ređenja otišao je u Svetu Zemlju, gdje je od 2004. do 2016. obnašao službu kustosa Franjevačke kustodije u Svetoj Zemlji. Papa Franjo imenovao ga je najprije apostolskim upraviteljem Jeruzalemskog latinskog patrijarhata, a prije tri godine, 24. listopada 2020. i patrijarhom Rimokatoličke Crkve u Svetoj Zemlji.