Na početku mise svi okupljeni su obnovili svoja krsna obećanja podsjećajući se da su po krštenju dobili svoje poslanje u Crkvi.

Pozdravljajući različite skupine krštenika u mjesnoj Crkvi okupljene na ovom slavlju mons. Uzinić je kazao kako se započinjanjem sinodalnog procesa u Dubrovniku, Dubrovačka biskupija pridružuje sinodalnom procesu koji je prošle nedjelje u Rimu započeo za cijelu Crkvu. Uvodno je skrenuo pozornost na važnost postavljanja pitanja na tom putu od kojih su neka „vezana za cijelu Crkvu, a neka su svojstveno naša“ te da se traženje odgovora u suradnji s Duhom Svetim tijekom sinodalnog hoda čini u zajedništvu i poslanju koje mora biti beskompromisno i koje nam Krist daje. Spomenuo je i Biskupijsku sinodu koja je za Dubrovačku biskupiju bila započela, ali je njegovim odlaskom, prema crkvenom zakoniku, morala biti prekinuta.

Treba li nam sinoda?

Potom je nadbiskup postavio pitanje je li nama taj sinodalni proces uopće potreban, te kazao: „Mnogi, pa i među nama u našoj Crkvi nisu baš oduševljeni tom idejom. Kao da je dojam da je to nešto nametnuto ili potaknuto odozgor i nije nas dodirnulo. Kao da mi to želimo formalno obaviti jer ne možemo i ne želimo biti iznimke, ali imam dojam da to baš ne dira u srce, da nas nije zahvatio onaj zanos bez kojega ne može biti ništa i bez kojega sve te inicijative i poticaji koji dolaze odozgo često će biti mrtvo slovo na papiru.“

Nastavljajući razmišljanje na tom tragu nadbiskup je potaknuo vjernike da zapitaju sami sebi je li njima to potrebno. Odgovor na to pitanje, kazao je, treba tražiti polazeći od toga: jesam li ja zadovoljan sa sobom kao kršćaninom? Jesam li ja zadovoljan sa svojom braćom i sestrama katolicima? Jesam li zadovoljan svojom župnom zajednicom, svojom biskupijskom zajednicom, svojom Crkvom? Je li sve onako kako treba biti ili nije? Ako nije, kako vidjeti što napraviti?

Crkva je rođena iz zajedništva u Duhu Svetom

Na temelju pročitanih misnih čitanja mons. Uzinić je dao neke prijedloge odgovora. Prvo čitanje govorio je o rođenju Crkve u dvorani posljednje večere na Duhove. Što je omogućilo Crkvi da može biti rođena? – upitao je. Podsjetio je kako su tijekom ovog slavlja pjevane litanije Svih svetih u ulaznoj procesiji kao i da se molilo Mariji na kraju pripremnog programa. Sve to je omogućilo okupljenim vjernicima da se tako sa svima njima u duhu povežu. „Zajedništvo nam je potrebno“, istaknuo je, „naše međusobno i naše zajedništvo sa svetima. I otvorenost Duhu Svetome nam je potrebna. To je ono što se dogodilo u dvorani posljednje večere. Bili su zajedno u molitvi i otvorili su se Duhu Svetome. Bez tog nema Crkve. Crkva je rođena iz zajedništva u Duhu Svetom. To je način na koji Crkva danas može biti onakva kakva je od Isusa pozvana biti. I samo takva Crkva, i samo takvi kršćani, mogu ostvariti ono poslanje koje nam je Krist dao.“

Nadalje je primijetio kako se na dan Pedesetnice dogodilo to i da je ta mala zajednica bila primijećena i da su ih svi čuli kako govore njihovim jezicima, čuli su ih kao one koji i njima nešto govore i imaju im što reći. Bio je to onaj jezik koji se i danas razumije. To je jezik ljubavi, tom jeziku nije potrebno prevođenje, on je razumljiv. „To je ono što mi moramo pokušati u ovom pluralnom, sekularnom svijetu. Ponovno otkriti čemu sebe ponovno trebamo prilagoditi, čemu trebamo težiti, kako bi Crkva ponovno mogla biti ona koja se primjećuje po onom pozitivnom, ona koju se otkriva kao onu koja ima što reći, ona koja se razumije jer govori jezikom ljubavi“, kazao je nadbiskup.

Kroz Pavlovu sliku Crkve kao tijela koje ima različite udove mons. Uzinić je poručio kako u Crkvi moramo biti pažljivi jedni prema drugima, treba nam biti stalo do drugih, do svakoga, do onih najmanjih, najbeznačajnijih. A istovremeno taj najmanji da bi mogao funkcionirati u tom tijelu Crkve mora biti povezan sa svima drugima, kazao je. Ako se netko odvoji, on umire. Samo povezani s drugima možemo biti ono što jesmo.

Zajedništvo, sudjelovanje, poslanje

Nadbiskup Uzinić je zatim kazao kako papa Franjo kao prvu riječ u nazivu ove sinode ističe zajedništvo. Potaknuo je vjernike da svatko sam sebe ispita koliko je on uključen u zajedništvo Crkve, pa je i on iz perspektive biskupa koji sebe pitao to isto, podijelio dojmove. Ispričao je primjer iz kojeg se stječe dojam kako biskupe sami svećenici često izbjegavaju, te ustvrdio kako biskupi često ne osjećaju sa strane svećenika, redovnika, redovnica, vjernika tu potrebu da se bude zajedno, da se zajednički hodi. „Nije Crkva moja, Crkva je naša“, poručio je mons. Uzinić.

Govoreći o sudjelovanju, drugoj riječi iz naziva sinode, nadbiskup je kazao kako mi često pokušavamo Crkvu mijenjati tako da mijenjamo druge. A svijet se mijenja počinjući od sebe. „Želimo drukčijeg papu, drukčijeg biskupa, drukčijeg župnika, drukčijeg muža, drukčiju ženu… A što mi činimo da bismo mi bili drukčiji? Pa da bismo onda mi sa svojim sudjelovanjem omogućili drugima da budu drukčiji.“

To je ono na što nas želi potaknuti ovaj sinodalni put, na zajedništvo i sudjelovanje, kako bismo onda mogli ostvariti i ono treće – svoje poslanje, kazao je mons. Uzinić. Pročitani evanđeoski ulomak progovorio je o tome koje je poslanje kršćana, a ono je „biti sol zemlje, biti svijetlo svijeta“. Nadbiskup je potaknuo na promišljanje o tome jesmo li mi uistinu sol zemlje ili smo obljutavili, jesmo li svijetlo svijeta ili svjetiljka koja više nikome ne svijetli.

„Slušanje“ tijekom sinodalnog hoda

Papa Franjo je sazvao Biskupsku sinodu jer želi da na tom putu – prema tome biti sol zemlje i svijetlo svijeta, biti oni koji navješćuju evanđelje –  svi mi budemo uključeni, objasnio je nadbiskup Uzinić te se postavio pitanje što nam to može dati sinoda, a da prije nismo imali.

Istaknuo je kako je to „slušanje“ i objasnio proces slušanja kroz cijeli sinodalni put. „To slušanje se ostvaruje kroz više stupnjeva. Ono započinje prvo slušanjem vas vjernika, vas Božjeg naroda. Ne možemo ići dalje kao Crkva bez osluškivanja onog što vi želite reći, bez toga da čujemo kakvu to vi Crkvu želite. Ako želite ovakvu Crkvu, onda je i to u redu, ne trebamo mijenjati ništa. Ali trebamo se čuti. Trebamo čuti je li naša navezanost na tradiciju koja nas često guši ono što doista odgovora ovoj našoj dubrovačkoj Crkvi ili bismo trebali nešto mijenjati. Ja vas želim čuti, Crkva vas želi čuti, Papa vas želi čuti“, ustvrdio je mons. Uzinić.

Zatim je objasnio kako se taj proces nastavlja slušanjem crkvenih pastira kao vjerodostojnih čuvara, tumača i svjedoka vjere čitave Crkve. „Slušati vas i promišljati o onome što vi govorite, kako bismo onda predvođeni pastirima Crkve, mogli donijeti i prave odgovore. Ne jedni protiv drugih nego zajedno, u suradnji, u slušanju. Nakon toga taj proces svoj vrhunac doseže u slušanju rimskog biskupa, Pape, kao vrhovnog svjedoka vjere čitave Crkve.“

Nadbiskup je se tu dotaknuo činjenice kako se može čuti dosta toga negativnog protiv pape, ali ne od onih izvan Crkve nego od nas u Crkvi. To nam treba biti poticaj da se zapitamo jesmo li mi još uvijek katolici, kazao je dubrovački apostolski upravitelj. Nadalje je objasnio kako papa za sebe ne smatra da se nalazi iznad Crkve nego da se on nalazi u Crkvi. On je, kako sam voli reći, kršćanin među kršćanima, biskup među biskupima. No istovremeno je pozvan, kao nasljednik apostola Petra, voditi Crkvu u Rimu koja predsjeda u ljubavi svim Crkvama. „I želimo li ostvariti svoje poslanje u 21. stoljeću u Crkvi koju vodi papa Franjo, moramo ga slušati! Moramo čuti njegove poticaje“, pojasnio je nadbiskup Uzinić.

Papa Franjo koji ima viziju Crkve koja sluša, nastavio je, ne želi da se tijekom sinodalnog hoda o sinodalnosti samo govori. Dodao je kako je to sigurno jedna od opasnosti, da se napravi jedno ovakvo slavlje, pripremi se nešto formalno što će se poslati u Rim, i to je to. A mi „nastavljamo po starom, sve kako je i bilo“. Papa ovom sinodom želi da se u otvorenosti Duhu Svetome i njegovim nadahnućima sinodalnost živi.

Nakon što je otvorio sinodalni proces u Rimu papa je odlučio je da se taj proces spusti na partikularne Crkve, ali i da preko naših župa dođe do svakog vjernika, kako bi se svi mogli uključiti, objasnio je nadbiskup. A onda preko Crkava u pojedinim državama ili na kontinentima, to naše sudjelovanje bi se moglo uobličiti u Biskupsku sinodu u Rimu i u otvorenosti Duhu Svetomu moglo utjecati i na opću Crkvu i njezino poslanje da bude sol zemlje i svijetlo svijeta, a što je i poslanje svakog od nas po tome što smo kršćani.

„Svi smo, iako na različite načine i s različitih naslova, pozvani uključiti se u ovaj proces, živeći naše sinodalno zajedništvo i sudjelujući u životu Crkve i njezinom poslanju koje je i naše poslanje. Pozivam vas da se uključite. I da druge potaknete da se uključe. To poslanje je poziv na služenje, onakvo služenje kakvo nam je svojim primjerom pokazao Isus Krist. To služenje je jedino koje nam može pomoći u našoj zadaći izgrađivanja ne druge nego drugačije Crkve, one Crkve koja će biti slična onoj Crkvi na Pedesetnicu, Crkve služenja u ljubavi, sinodalne Crkve, Crkve u kojoj se svi osjećaju kao kod kuće i u kojoj ima mjesta za sve, Crkve koja znade slušati i koja je blizu svima, a osobito onoj braći i sestrama koji su najmanji, najslabiji, ali su dio istog tijela Crkve“, zaključio je mons. Uzinić

Na kraju mise svi zajedno su izmolili molitvu za sinodu „Stojimo pred tobom, Duše Sveti“. Ulazna procesija do prostora euharistijskog slavlja ispred katedrale došla je iz zborne crkve sv. Vlaha, dubrovačkog zaštitnika, a u njoj su uz bogoslove, đakone, svećenike, redovnike i nadbiskupa sudjelovali i članovi katedralnog Bratstva Presvetog Oltarskog Sakramenta. U procesiji su se pjevale litanije Svih svetih.

Pjesmom je otvaranje Sinode pratio Mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem profesorice Maje Marušić i uz pratnju Marka Palčoka, čitanja i molitvu vjernika čitali su predstavnici vjernika i redovnica. Za ovo slavlje vjernici su se pripremili tijekom molitveno-katehetskog programa ispred katedrale, uz sliku Gospe od Porata i logo Sinode.