U središtu homilije mons. Uzinić istaknuo je važnost obnove obitelji i autentično življenje kršćanstva.

Sanjam našu riječku Crkvu kao obitelj i svi zajedno trebamo se truditi da naše obitelji otkriju sebe kao Crkve te da postanu Crkve u pravom smislu te riječi, rekao je na početku propovijedi nadbiskup koadjutor.

I jednima i drugima, i Crkvi koja želi biti obitelji, kao i obiteljima koje žele postati Crkve, uzor je Sveta obitelj. To je obitelj u kojoj je rođen, othranjen i pripremljen za svoje poslanje Isus kojega mi kršćani ispovijedamo kao Sina Božjega i Krista. Zovemo je Sveta obitelj jer je Isus njezin član, a po njoj i naše obitelji mogu biti svete, a sama Crkva po tome što joj je Isus glava – jest sveta. No, Sveta obitelj nije sveta samo zbog Isusa, nego i Marije i Josipa koji su se odrekli svojih ljudskih planova da bi slijedili Božji plan. Zbog odnosa koji su vladali u toj obitelji – prije svega ljubavi, ta obitelj posebna je i zbog toga što je u tim odnosima tražila nadahnuće s Bogom i u Bogu. To im je omogućilo izvršiti poslanje koje je Bog imao s njom, ali i da poseban član te obitelji, koji karakterizira njezino poslanje, može se pripremiti za ostvarenje svoga poslanja, kazao je propovjednik.

Upozorio je kako se često zbog sebičnog načina razmišljanja u Crkvi i obiteljima sprječava ostvarivanje Božjeg plana. Govorimo li o današnjim obiteljima, to za posljedicu može imati da mladi nakon što odu iz svojih obitelji, nisu sposobni otkriti plan i poslanje koje Bog ima s njima, osobito ako su odnosi u obitelji bili narušeni. Taj obrazac ponašanja prenosi se na tog mladog čovjeka osobito u trenutku kada on zasnuje svoju obitelj. Tako je i u Crkvi ako ne živi poput obitelji i kada njezini članovi ne žive autentično svoje kršćansko poslanje. Ako smo samo mi u središtu, a Isus nam je neko „sredstvo“, to utječe na odluku mnogih o napuštanju Crkve. Oni tada imaju određeni stav prema Crkvi koji nije u skladu s onim što bi Crkva trebala biti. Nije krivnja u njima, nego u nama i našem življenju koje nije u skladu s našim poslanjem da budemo obitelj u Crkvi, upozorio je nadbiskup Uzinić.

U kontekstu današnjeg vremena i pandemije koronavirusa, kao primjer za nasljedovanje naveo je Svetu obitelj koja se, ispunjavajući sve religiozne propise, s poštovanjem susretala s drugim ljudima, kao i starijim osobama. Takvog odnosa svjesni smo i danas kada poduzimamo sve za zaštitu starijih osoba. Oni nam mogu prenijeti životno iskustvo, mudrost, no u tom odnosu važno je međusobno poštovanje i starih prema mladima. Svjesni činjenice kako naše obitelji nisu u mogućnosti biti idealne poput Svete obitelji, ali i poteškoća s kojima se Crkva suočava, mons. Uzinić istaknuo je da bez obzira što se ne može postići taj ideal, tom idealu treba težiti. Način na koji Sveta obitelj može pomoći jest da se na nov način, kao obiteljska crkva, izgradi vlastiti odnos s Bogom.

Pritom je izuzetno važna obiteljska molitva, ali na način da kao Crkva budemo manje usmjereni na obredne povezanosti, a više na izgradnju odnosa ljubavi i poštovanja među svim članovima Crkve. Na taj način će svaki član Crkve, a osobito mladi, dobiti prostor i mjesto za otkrivanje sebe i Božjeg plana s njima.

Osvrćući se na pročitane svetopisamske tekstove koji za primjer stavljaju Abrahamovu obitelj, propovjednik je istaknuo sličnost te starozavjetne obitelji sa Svetom obitelji. Obitelj Isusa, Marije i Josipa usmjerena je prema pozivu djetetu, a Abrahamova pozivu oca. Također, Abrahamova obitelj ukazuje na obitelji koje nisu idealne. Zato je važno Crkvi i obitelji koja želi biti Crkva, posvijestiti da i ako obitelj nije idealna, može ostvariti plan kojega Bog ima s njom, poručio je propovjednik.

Nastavno je kazao da je Abrahamova obitelj slična hrvatskoj obitelji i riječkoj Crkvi koja želi biti obitelj. Kao razlog je naveo poodmaklu životnu dob njezinih članova i kasno sklapanje brakove. Također, u toj obitelji možemo prepoznati parove bez djece, ali i susresti se s „egipćankom Hagarom“ koja je otpuštena s Jišmaelom kao samohrana majka. U Abrahamovoj obitelji susrećemo se s pojmom rastavljenih roditelja što je blisko suvremenim obiteljima. To znači da takve obitelji ne treba odbaciti, nego ih treba prihvatiti. Na to nas poziva papa Franjo i dvije sinode koje je organizirao te postsinodalna apostolska pobudnica Amoris laetitia koja nas šalje da u svom pastoralnom djelovanju takve obitelji pratimo, a ne pokušavamo otkrivati i slijediti samo idealne obitelji kojih je sve manje, poručio je mons. Uzinić.

Želi li riječka Crkva postati obitelj, naša zadaća jest tražimo one koji su se udaljili. Ići prema njima i vidjeti kako ih pratiti, razlučiti njihove situacije i integrirati ih u život ove Crkve. U pozadini svake situacije, bilo da je riječ o onoj koja je dovela do disfunkcionalne obitelji ili teškoj situaciji u Crkvi, nalaze se obični ljudi sa svim svojim teškim životnim pričama. Zato se ne smije suditi, nego pristupati u Kristovo ime i povijati rane. Pokazati da je Gospodin blizu svakome i nikoga ne želi isključiti te da Crkva prihvaća i ima razumijevanja za sve. Ako se ne može ništa napraviti, ne treba zaboraviti – može se moliti, poručio je riječki nadbiskup koadjutor.

Zaključujući propovijed, istaknuo je da Bog nije odustao od Abrahama kao što Abraham i njegova obitelj nisu odustali od Bog. Oni su uspjeli ispuniti Božje poslanje, a to je uspjela i Sveta obitelj. Mi, a s nama i obitelji riječke Crkve, s povjerenjem u Boga možemo uspjeti ako naše obitelji doista postanu Crkva i ako se naša riječka Crkva trudi postati više obitelj za svakog člana, poručio je mons. Uzinić.