Mons. Zgrablić uz 81. godišnjicu mučeničke smrti don Janeza Kranjca: „U Kristu možemo prepoznati Božji otisak“

Razlog pohoda koadjutora Zgrablića malenoj župi Nunić u udaljenom dijelu sjeveroistoka Zadarske nadbiskupije je spomen na 81. godišnjicu mučeničke smrti don Janeza (Ivana) Kranjca (1914. -1941.) koji je bio župni vikar u Nuniću i Erveniku tri godine, od 1939. do svoje mučeničke smrti 1941. godine. Don Janez se nalazi među 12 svećenika Zadarske nadbiskupije ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću, za koje je Zadarska nadbiskupija pokrenula pripremne radnje u pokretanju procesa njihove beatifikacije.

Don Janezova smrt je među najstrašnijima koja se dogodila, jer su ga četnici iz Kistanja i benkovačkog kraja živoga stavili na ražanj i ispekli njegovo tijelo na Badnjak, tako doslovno žrtveno zapečativši njegov život kao nevino janje koji je kao Kristov svećenik vjerno slijedilo Krista Jaganjca.

Dok je hrvatski puk slavio Božić svetoga Badnjeg dana 1941., narod je svjedočio kako su četnici don Janeza na Badnjak uhitili, vezali, živoga ga nabili na ražanj i ispekli. Župljani su došli na polnoćku, a četnici su im u crkvu donijeli njihovog kapelana ispečenog na ražnju. Pretpostavlja se da je ubijen u selu na putu do crkve u Erveniku, a njegovo ubijeno tijelo četnici su donijeli u crkvu sv. Mihovila u Erveniku gdje je bio kapelan.

„Želio sam doći u Nunić da se sjetimo velikog čovjeka kojega smo i zaboravili. Sjetimo se strašnog događa, mučeništva mladog čovjeka, svećenika koji je imao samo 27 godina. Ispekli su ga na ražnju, a onda donijeli župniku na Badnjak kao ‘poklon’. To je nešto najgroznije što može biti. Đavao je bio u srcu toga tko je to učinio. To samo Zlo, Đavao može učiniti“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši na molitvu za neprijatelje, kako je Krist to činio. Potaknuo je vjernike da u svoj život stave Gospodina i da opraštaju kako zlo ne bi djelovalo u njihovom životu, da ih zlo ne bi uvelo u svoj mrak.

Ne zna se gdje je pokopan don Janez, a na zidu sakristije u župnoj crkvi nalazi se uokvireni portret pokojnog don Janeza Kranjca. „Bio je mladić, svećenik Slovenac, koji je u želji da navijesti Krista napustio svoju zemlju. Moglo mu je tamo biti lijepo, ali došao je u naše primorje sa svojim kolegama i u Šibeniku je studirao teologiju. Na Badnjak, živoga su ga stavili na ražanj i ispekli su ga na ražnju, iz mržnje prema vjeri i onome što je on svjedočio, živio.

Važno je sjećati se toga, bez osjećaja mržnje i osvete. Božić nam govori da ne smijemo biti takvi. I u takvoj situaciji, ako nam i to prijeti, Božja ljubav je veća od toga. Bog je došao na svijet da nas otkupi od zla, toliko nam je Božić važan“,  poručio je mons. Zgrablić.

Moramo se staviti na Božji put

Koadjutor je podsjetio na misao sv. Augustina koji je, kada je govorio o zlu, rekao: „Ono što je zdravom oku ugoda, bolesnom oku je smetnja, iritacija“. „Ako čovjek ima zdravo oko, svjetlost, tada vidi. Bez svjetla ne vidimo. Bolesnom oku svjetlo je iritacija. Ako imamo Boga u našem srcu, bit ćemo drugome svjetlo ali i nekome ćeš smetati. Tvoja ljubav će nekoga iziritirati. Zlo će reagirati na tvoju dobrotu. Moramo se staviti na Božji put, moramo se dati Gospodinu da on uđe u naše srce da nas zlo ne snađe. Bog nam daje svoga duha da možemo živjeti tako da ne dozvolimo da išta od mraka i zla uđe u naše srce“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Gospodin došao da ozdravi slijepce, ne samo fizički slijepe.

„Mi možemo imati bolesni pogled na ljubav, na Boga, na velikog Stvoritelja i možemo učiniti zlo. Krist nas je došao izliječiti. Božić je tako veliki događaj da nema nevolje i poteškoće u životu koja bi nam smjela zasjeniti ljepotu i veličinu Božića. Sam Bog nam dolazi ususret. Sve drugo je manje važno. Koliko god se mi brinuli za druge stvarnosti u životu, kad je Bog u našoj sredini, kad je Bog s nama, onda doista imamo razloga biti sretni“, rekao je mons. Zgrablić.

Potaknuo je da uđemo u otajstvo Božje prisutnosti i rođenja za nas u naš Betlehem, u našem životu. „Nismo dostojni toga Božjeg čina prijateljstva koje nam želi iskazati, Božje miline i blizine. Na Božić slavimo veliku činjenicu koja se dogodila u povijesti. Bog je toliko blizak, u nama, toliko smo njemu bliski, u njemu živimo, mičemo se i jesmo. Na Boga smo se toliko priviknuli da gotovo ne primjećujemo da bez njega ne možemo ništa. Da smo doista bez Boga ništa“, upozorio je mons. Zgrablić, istaknuvši kako nam Božja riječ pokazuje što Bog izvodi u našem životu.

Poslanica Hebrejima govori o Isusu koji je baštinik svega, komu je sve darovano. Bog otac po kome su sazdani svjetovi, po kome smo mi primili život, svu svoju ljubav, sve što ima, darovao je svome Sinu koji je odsjaj Božje slave i otisak njegovog bića. „Možemo vidjeti Božju slavu, kako je Isus Bog, jer u njemu sjaji Bog koji je otisak. U Kristu možemo prepoznati Božji otisak“, poručio je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da Poslanica Hebrejima za našeg Boga kaže da je toliko važan i sudbonosan za naš život, da je Bog postao čovjekom.

„Bog po kome sve postoji i čisti od grijeha. Isus ima moć uništiti što je loše, zlo. On je zdesna veličanstvu Boga, jednak je Bogu. On je istinski i pravi Bog koji je moćniji od anđela, pred kojim anđeli kleče kao pred Božjim prijestoljem. Jaslice su podsjetnik svima nama kad ih pogledamo da znamo da Bog koji je toliko velik, koji je, kako opisuje Poslanica Hebrejima, postao jedan od nas, da nam se Bog približio. Što više smo grešni, što se mi više od Boga udaljujemo, Bog se još više i intenzivnije nama približava“, poručio je koadjutor Zgrablić.

Bog postaje malen da bismo mi postali veliki

Pojašnjavajući Lukin navještaj Badnje noći, ‘Evo vam znaka’, da se u Davidovom gradu rodilo Novorođenče koje će naći povijeno u jaslama, nadbiskup je rekao: „Božić je znak. Isusovo rođenje je znak! Bog nam je dao veliki, najveći mogući znak. Bog nam je dao znak djeteta! Božji znak je dijete! Jedno malo dijete. Stavio se u znak djeteta. Bog je postao dijete. Bog je postao malen. Taj znak nam govori kakav je Bog prema nama – maleno dijete, nezaštićeno, koje je potrebno svoje obitelji da bi se moglo rasti i razvijati. To je nama znak Božji“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„Da bismo mogli ući u odnos s tom veličinom i biti zajedničari Božje obitelji, nema drugog znaka i druge mogućnosti nego da prihvatimo Boga kao dijete. Jer Bog se mogao objaviti u svojoj veličini, u svome veličanstvu, u svojoj snazi, u svojoj moći – ali tko bi onda to preživio, tko bi  opstao? Tko bi mogao ostati živ? Jer Bog je toliko neizmjerno velik! Zato on postaje za nas malen, ponizuje se, da bismo ga mogli ljubiti, zagrliti, da ga možemo imati u našim rukama, da nam bude tako bliz. To je Bog učinio za nas – postao je tako malen da je potreban čovjeka, tebe.

Bog se učinio potrebnim u svojoj veličini, u svojoj dobroti, u svojoj neizmjernosti! Bog se toliko ponižava samo iz jednog razloga – da uđemo u živi, istinski odnos s Njim. A odnos s Bogom je živ kao odnos s djetetom. Nije dovoljno da dijete samo hranimo. Dijete se neće dovoljno razvijati ako nije ljubljeno. Kao biljka koja raste u tami, ne može se razviti. Tako i osoba, ako nije ljubljena, ne može se razviti u osobu“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da nam time Bog pokazuje koliko nas ljubi.

„Bog postaje malen da bismo mi postali veliki. Mi imamo toliko toga što nam po našoj naravi ne pripada, što mi ne možemo postići, premda možemo biti marljivi, pametni, talentirani, svašta možemo imati. Ali, u istinski odnos Božje veličine ne možemo ući bez Božje milosti, bez Božjeg dara“, poručio je propovjednik. „Gospodin nas poziva da uđemo u taj odnos ljubavi. To je tako važno. Božja ljubav nema iznimke, ta ljubav nikoga ne otpisuje, ne ograđuje. Slijedimo Gospodina, prihvatimo ga u naše srce. Kolikog zla nas je Gospodin oslobodio – da nas ljubav i vjera ne iritiraju, nego da nas privlače. Koja je to milost, dar, veličina, poziv, koja šansa našeg života!? Krist koji se rodio došao je biti trajno Bog s nama, trajno ostati s nama, da vjera uđe u naše srce i onda Božji duh može u nama djelovati. A plodovi Božjeg duha najpotrebniji su u našem životu“, rekao je mons. Zgrablić, upozorivši: „Kako je teška rečenica u evanđelju: ‘Svojima dođe, a oni ga ne primiše’.

Bog nam želi dati toliko darova Duha Svetoga, a mi na to možemo biti ravnodušni, da na to ne reagiramo, da nam je svejedno. „Ponašamo se nekad kao da se Bog nije rodio, kao da Boga nema. Kad da ti Bog sve to ne nudi, kao da te ne poziva, kao da ti Bog nije blizu. Ne možeš bez Boga ni dah udahnuti, ni koraka napraviti, a ti živiš kao da Boga nema“, upozorio je koadjutor Zgrablić.

Nadbiskup je rekao da Božić ne slavimo samo kao događaj iz prošlosti, „nego slavimo Boga koji je učinio veliko djelo za svakoga od nas. Bog se rodio kao čovjek da bismo se mi rađali u porođajnim mukama ovoga svijeta, da bismo se rađali za vječnost, da bismo postali djeca Božja. Bog ništa drugo ne traži, nego da njegovu ljubav primimo. Da otvorimo naše srce, da nas njegova ljubav nosi. A ono što voliš, to ti je snaga života! Kad ti je nešto teško, ako voliš, to ti nije teško, jer te ljubav nosi.

Gospodin traži samo naš interes. On nas beskrajno ljubi da bismo mi mogli njega ljubiti. Tom daru se odazivamo i zahvaljujemo Gospodinu za tu milost, što nam je očistio oči, što nam daje da ljubimo, da molimo za neprijatelje. To ćemo činiti sa svojim mužem, ženom, djetetom, s onim tko nam nije drag, tko nam ne želi dobro. Ja ću živjeti vjeru, evanđelje, Krista, ja ću učiniti da Božić ne bude bajka, priča, nekoliko kipova u jaslicama, nego da Bog bude sadržaj moga života, najveća milina, radost, najveći dobitak, najveći uspjeh, najveće dobro u mom životu.

Da ljubav Božja koja je njegov Sin koji se utjelovio i rodio živi u mojoj nutrini, da živi Bog bude u nama; da mi bude Spasitelj! Neka nam tako budu otvorena srca! Neka nam utjelovljeni Krist donese mir, radost i ljubav da Njega živimo i proslavimo cijelim našim životom“, potaknuo je koadjutor Zgrablić. Pokraj župne crkve u Nuniću nalazi se i kuća zajednice Mondo Nuovo – Centar sv. Ante Padovanski gdje se ljudi duhovno i terapijski liječe od ovisnosti i drugih problema, te su i članovi te zajednice pozdravili koadjutora Zgrablića i darovali ga svojom rukotvorinom.

 Iz života don Janeza Kranjca (24. kolovoza 1914.- 24. prosinca 1941.)                         

Don Janez je rođen 24. kolovoza 1914. u selu Voglajna koje se nalazi sjeverno od mjesta Slivnica kod Celja gdje je Janez završio osnovnu školu. Janez je rođen od oca Franca i majke Genovefe rođ. Ocvirk kao četvrto od šestero djece, među kojima su bila četvorica sinova i dvije kćeri. Prema istraživanju Polone Jurinić, autorice knjižice ‘Po putovima don Janeza (Ivana ) Kranjca’, u don Janezovoj staroj rodnoj kući u Voglajni nalazi se slika,  mladomisnička uspomena s natpisom ‘Slivnica pri Celju, 9. srpnja 1939. – mladomisnički spomen – Ivan Kranjc – mladomisnik’ te dvije uokvirene slike mladomisnika Janeza i strica Alojza.

Župna crkva u Voglajni posvećena je sv. Mariji Magdaleni gdje je don Janez slavio i mladu misu, a na don Janezovoj mladomisničkoj sličici je prizor Isusa i žene u polju među klasjem žita, što je simbolično, jer su don Janezov život četnici pokosili poput klasa te je samljeven poput zrna ostavši vjeran Bogu. U šibensko Bogoslovno sjemenište došao je na školovanje 1933., kao 19-godišnjak, s drugim slovenskim mladima. Upravo te 1933. to je sjemenište osnovao šibenski biskup fra Jeronim Mileta. Prema istraživačkim podacima Polone Jurinić, u šibenskom sjemeništu bogoslovne nauke završilo je 18 mladića iz Slovenije, među njima i Kranjc.

Nakon završenog bogoslovnog studija u Šibeniku, biskup Mileta zaredio je Kranjca za svećenika 18. lipnja 1939. u benediktinskoj crkvi Gospe Snježne koja se nalazi u sklopu samostana sv. Luce u Šibeniku. Ti su Slovenci bili posvećeni kao kandidati Šibenske biskupije, a neki od njih obavljali su svećeničku službu na području Zadarske nadbiskupije do Drugog svjetskog rata i nakon njega. Nakon zaređenja za svećenika, šibenski biskup ga šalje na službu kod Kistanja gdje je tri godine bio župni vikar u Nuniću i Erveniku, do svoje mučeničke smrti, djelujući uz župnika don Franu Ivankovića.

Četnici i partizani su u studenom 1944. u Erveniku i na širem području Bukovice ubili i veću skupinu hrvatskih domoljuba Miljevčana. Istraživačica Jurinić posjetila je 2016. Minu Vogu, susjedu obitelji Kranjc u Voglajni, koja se kao petogodišnja djevojčica sjeća susjedovog sina Janeza kojeg su zvali Anzek i bila je na njegovoj mladoj misi.

Anzek joj je 1941. za Uskrs darovao naranču i čokoladu, što su u to vrijeme bili veliki i zapravo jedina vrsta darova kojima se darivalo za blagdane. Mina Voga sjeća se kako je Anzekov otac Franc došao Mininoj majci Tinki sa suznim očima da joj pročita pismo koje je dobio od Janezovog kolege koji je Janezovim roditeljima napisao da je don Janez Kranjc ubijen i da je umro mučeničkom smrću od četničke ruke.

Pokojni don Rozario Šutrin u svojoj knjižici ‘Žrtve bogoljublja i čovjekoljublja’ zapisao je: „Don Ivan Kranjc najkrvavija je žrtva četničke mržnje na našim prostorima, nevina žrtva paklenskog bijesa na sve što je sveto, Božje, katoličko. A bio je don Ivan tako bezazlen, blag i drag. Jednostavan, redovito nasmijan.

Anđeoski nevin i jer je ugađao Bogu, on ga je zavolio. Svaka smrt nas potrese. Posebno nasilna, smišljeno ubojstvo mladog čovjeka na pragu života, koji je još desetljećima mogao služiti narodu i biti mu pravi blagoslov. Pred takvom smrću naša srca ostaju duboko potresena. Nijema. Svaka takva smrt ‘udarac je u pravednost, udarac u život, udarac u dostojanstvo čovjeka’. To je zapisao kardinal Franjo Kuharić.“

Don Janezovo djelovanje u Hrvatskoj prigoda je podsjetiti kako je 1941. iz Slovenije u Hrvatsku bilo prognano 286 dijecezanskih svećenika i 81 redovnik. Slovenske svećenike za vrijeme rata spašavao je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, nakon njemačke okupacije Slovenije, jer su u Hrvatskoj bili primjereniji uvjeti za njihovu svećeničku formaciju u hrvatskim sjemeništima. Blaženi kardinal Stepinac dobio je dozvolu od hrvatske vlasti da slovenski svećenici mogu slobodno raditi po župama u pastoralu, među kojima je bio i mučenik don Janez (Ivan) Kranjc.