Na Cvjetnicu biskup Križić slavio euharistiju u Senju

Misi je prethodio obred blagoslova maslinovih grančica na trgu Cilnica i potom procesija do katedrale. Pjevanje korizmenih napjeva tijekom procesije i euharistijskog slavlja predvodio je katedralni zbor koji je na misi otpjevao Muku Gospodinovu. Ulogu evanđelista pjevao je voditelj zbora Ivan Prpić, a Isusovu ulogu župnik preč. Richard Pavlić. Na orguljama zbor je pratio Milan Dučić. Sudjelovalo je mnoštvo vjernika.

Na ovaj dan spominjemo se Isusovog svečanog ulaska u voljeni grad Jeruzalem u kome je činio čudesa, ozdravljao mnoge bolesnike te naviještao kraljevstvo Božje, napose siromasima i patnicima, a takvih je bilo najviše. Narod ga je oduševljeno primao i pozdravlja kao Mesiju, kao onoga koji dolazi u ime Gospodnje. Prostirali su svoje haljine na put kojim je prolazi, posipali ga cvijećem, pjevali pjesme i hvalospjeve. Evanđelist svjesno napominje da Isus ide putem koji vodi na Maslinsku goru i na taj način aludira na ono što će se događati za četiri-pet dana, rekao je biskup u homiliji.

Kakve su tada misli obuzimale Isusovo srce, evanđelist ne kaže jer u to ne uspijeva prodrijeti. Isusu narod kliče, slavi ga kao Mesiju, a za koji dan vikat će „raspni ga, raspni“. Pri izricanju osude nije bilo nikoga tko bi se za njega zauzeo, i vikao njemu u prilog.

Odakle takva nagla promjena? Zašto je narod, u vrlo kratko vrijeme, tako radikalno promijenio svoj stav? Možda, ovi koji mu sada kliču, nisu imali pristup njegovom suđenju ili se nisu usudili vikati njemu u prilog bojeći se posljedica?

Poznate su nam dobro te metode moćnika tijekom progona pravednika! Ne trebamo ići u predaleku prošlost. Svima je dobro poznato, da za vrijeme suđenja kardinalu Stepincu, svjedocima obrane nije bio dopušten pristup u sudnicu. Štoviše, one koji su prihvatili svjedočiti u prilog kardinalu Stepincu, kasnije su progonili. Među tim svjedocima bilo je i više Srba, pa i sam Stepinčev odvjetnik, poznati dr. Ivo Politeo, koga je Stepincu sama država dala za odvjetnika po službenoj dužnosti, zato što je savjesno branio Stepinca, umro je kao siromah jer mu komunistički moćnici to nisu mogli oprostiti.

Svjedok obrane časne sestre Žarke, ubijene u Gospiću 1946. koji je prihvatio biti njezin svjedok, jer je tada ležao u bolnici u Otočcu gdje je radila sestra Žarka i sve vidio, promijenio je naglo stranu i postao svjedok tužiteljstva, svjestan, ako će svjedočiti u obranu sestre Žarke ne piše mu se dobro.

Ljude se lako može zastrašiti da onda od straha počnu govoriti kako im se diktira, bez obzira što to nema veze s istinom. Neki, opet, lako izdaju vlastitu savjest i prihvate govoriti laži jer im se to isplati, budući da su za to dobro plaćeni. Juda je najjači simbol takvih osoba. Koliko ih je zbog osobnih interesa izdalo ili se odreklo i najbližih članova svoje obitelji!

Da je Isus nevin vidi se iz cijelog postupka suđenja i načina na koji je uhvaćen i priveden sudu. Sve se događalo noću i u velikoj tajnosti. Kada dolazi svjetina s mačevima i toljagama, evanđelist Marko, u poglavlju 14,48, piše: „Odgovarajući im, Isus reče“. Kome Isus odgovara? Nitko Isusa ništa ne pita, pa se ne zna kome Isus odgovara. Isus, zapravo odgovara na ono što se zbiva, na čin svoga hapšenja. Isus odgovara svakom čitatelju koji će neizbježno postaviti pitanje: zašto je Isus uhapšen? Zašto je uhapšen na taj način? Zato Isus odmah konstatira: „Kao na razbojnika izišli ste s mačevima i toljagama da me uhvatite! A svaki sam dan bio među vama u hramu i učio, ali me niste uhvatili“ (14,48-49).

Isus ovdje želi pokazati svu kontradikciju čina njegova uhićenja. Naglasak je na tome da je on poučavao, a hapse ga kao razbojnika. Isus je učitelj, a ne kriminalac. Kriminalci su oni koji napadaju, ubijaju, otimaju. Isus ne čini ništa takvoga. On je učitelj, a ako uči nešto krivo, to nije teško dokazati i osporiti, ali to nije razlog da ga se hapsi kao razbojnika.

Zato se spontano nameće pitanje: zašto ga se uhićuje noću i još k tome s mačevima i toljagama, a zna se da on nije bio ni opasan ni nasilan? Vidi se iz svega da su opasnost njegove riječi, opasnost je njegov nauk koji dira slabe točke vjere i društva toga vremena, a možemo reći i svih vremena. Isus sve što govori javno govori i ne skriva se. Zašto se netko od tolikih javnih učitelja nije usprotivio njegovom nauku s argumentima i tako je pobio? Ni jedan učitelj se to nije usudio jer nije imao pravih argumenata. Zato se i čini sve kako se čini: tajno, noću, bez prisutnosti ljudi, s oružjem.

Tako redovito rade moćnici svijeta u odnosu na istinu koja im smeta. Zato im Isus spočitava. On svaki dan javno poučava i to u hramu gdje svi dolaze, zašto ga onda nisu uhvatili po danu i na javnim mjestima? Nisu, jer bilo ih je strah i sram. Strah ih je naroda, a sram jer ne bi znali iznijeti razloge zbog kojih ga hapse. Iz toga je jasno kako oni rade jedan prljav posao koji javnost ne smije vidjeti. Zato se sve događa noću, kada nitko ne vidi.

To jasno pokazuje kako se u ovom slučaju ne traži istina. Presuda je donesena još prije suđenja i sada je najvažnije naći prave argumente. Budući da valjanih dokaza nema, treba pribjeći izmišljotinama i lažima. Kada Isus izgoni trgovce iz hrama, evanđelist veli da su već tada farizeji i pismoznanci „počeli smišljati kako bi ga ubili“ (Mk 11,18).

Njihov glavni cilj je ukloniti Isusa i u tom smislu usmjerena im je sva režija. Treba naći glavne glumce, tj. lažne svjedoke. To nije problem: nađe ih se za sitniš. Iako su lažna svjedočenja strogo zabranjena zakonom koji se nalazi u Deset Božjih zapovijedi (Izl 20,16; Pnz 5,20), kršilo ih se s lakoćom prema interesima moćnika. To je jedno od gorkih iskustava progonjenih pravednika čije vapaje nalazimo na mnogim stranicama Biblije. I ti vapaji, nažalost nisu prestali do današnjeg dana u raznim dijelovima svijeta.

Istina, Biblija naglašava kako će bezbožnike i lažljivce zbog takvog ponašanja Bog strogo kazniti, ali njihove mnoge žrtve ostaju žrtve. Ipak žrtve poslije pobjeđuju svoje zločince jer ostaju živjeti u dragom sjećanju, dok sjećanje na nasilnike proizvodi bol i mučninu.

Evanđelisti, u muci Isusa pravednika, vide muke i progone Isusovih učenika, koji su počeli još u Rimskom carstvu kad evanđelisti pišu svoja evanđelja. Oni stavljaju naglasak da Isus na optužbe nije odgovarao, nego šutio je, a to je poruka prvim kršćanima: nema koristi opravdavati se jer oni koji vas progone znaju da ste nevini, ali njih ne zanima istina nego samo zatiranje kršćanskog imena.

Isus se predaje svojim neprijateljima. Ne pokazuje nikakav otpor, još manje nasilje. Oštro kori učenika koji je potegnuo mač, a onda dodaje: „Ti misliš da ne mogu zamoliti Oca svog da mi u ovaj čas pošalje više od dvanaest legija anđela“ (Mt 26,53). Isus želi reći da ima na raspolaganju obranu s kojom bi se mogao poslužiti i s lakoćom neprijatelje svladati. Jedna rimska legija imala je oko 6.000 ljudi. Dvanaest legija je u tom vremenu bila silna vojska. Ali Isus ne želi na nasilje odgovoriti nasiljem. On se služi drugom vrstom sile koja je najmoćnije oružje: to je ljubav. To je Božja snaga koja na kraju uvijek pobjeđuje. To je Isusov program definiran na Gori blaženstava u kojem je isključena svaka mogućnost nasilja, jer ono nije nikada riješilo ni jedan problem, nego je samo umnožilo sebe.

Petrov potez, kada je udario mačem, pokazuje veliku distancu između Isusa i učenika. Za učenike je još uvijek normalna logika svijeta: na zlo uzvrati zlom, na nasilje nasiljem. Isus se, nasuprot tome, služi Božjom logikom, a to je logika ljubavi i nenasilja. Božja logika i logika svijeta često se ne podudaraju ni na koji način. Isus je već jednom upozorio Petra govoreći mu da njegove „misli nisu Božje nego ljudske“ (Mt 16,23). Nije čovjeku lako prihvatiti Božju logiku. Za to je potrebno jače iskustvo Boga, pojasnio je mons. Križić.

Biskup je homiliju završio riječima: „Isus je svojom mukom pokazao da konačnu pobjedu uvijek slavi ljubav i praštanje. To je put Isusovih učenika. Isus je jasno rekao učenicima: ‘Mene su progonili i vas će progoniti.’ Nasilnika će uvijek biti. Učenik ne smije zaboraviti da se treba uvijek braniti Isusovim oružjem, a to je ljubav. To oružje je najjače jamstvo definitivne pobjede“.

Na kraju mise župnik Richard Pavlić zahvalio je biskupu da se odazvao i svojom nazočnošću i predvođenjem slavlja uzveličao nedjelju Cvjetnice u župi Senj.