Ciklus organiziraju Odjel za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Klub studenata povijesti Hrvatskog katoličkog sveučilišta „Homo volans“ i Hrvatska akademska zajednica Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu je Otvaranje je održano u dvorani Blaženi Alojzije kard. Stepinac. Moderator programa bio je zamjenik pročelnika Odjela za komunikologiju HKS-a doc. dr. Anto Mikić.

Pozdravnu riječ uputili su veliki kancelar HKS-a zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua te, u ime organizatora, rektor HKS-a prof. dr. Željko Tanjić.

Kardinal Bozanić je, podsjetivši da je 13. siječnja 1992. Sveta Stolica kao subjekt međunarodnog prava službeno priznala Republiku Hrvatsku, istaknuo da je proslava obljetnice prigoda za obnovu spomena, analizu prošlih događaja i pronicanje budućnosti iz perspektive sadašnjosti.

Kazao je da se međunarodno priznanje Hrvatske zbilo u razdoblju velikih promjena uzrokovanih padom komunističkog sustava, posebno na europskom tlu. Kao važnu činjenicu kardinal Bozanić istaknuo je da je međunarodnom priznanju Hrvatske prethodio nametnuti rat. Oko 200 tisuća ljudi našlo se tih mjeseci u prognanstvu, razrušene su obiteljske kuće te kulturni i vjerski objekti Katoličke Crkve. U tom su razdoblju mladi hrvatski branitelji izlagali svoje živote da obrane svoje najbliže i rodnu grudu. Nisu otišli ratovati u tuđe zemlje. Potrebno je iznova podcrtavati da je nakon svega toga došlo do međunarodnog priznanja Hrvatske u siječnju 1992. godine. Priznanje Hrvatske omogućilo je novi put prema miru i dolazak mirovnih snaga u našu domovinu, rekao je.

„Premda Sveta Stolica nije prva među državama koje su priznale Republiku Hrvatsku, ona to nije učinila 15. siječnja 1992. godine, kada su nas i Sloveniju priznale zemlje članice tadašnje Europske zajednice, nego dva dana ranije. Sveta Stolica je u i tome pokazala svoju samostalnost jer ona nije ni politička sila ni samo europska stvarnost. Njezino priznanje nije bilo usmjereno protiv drugih republika tadašnje jugoslavenske federacije. Njezino se priznanje temelji na etičkim i demokratskim principima, a imalo je za cilj prekid ratnih razaranja, poštivanje legitimnih prava svakoga naroda i stvaranje uvjeta za mir i suživot“, istaknuo je kardinal Bozanić.

Nuncij Lingua rekao je da je mlada hrvatska demokracija „nastala u trenutku kada, prema mišljenju mnogih politologa, sam demokratski sustav proživljava duboku krizu. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe, od ponovnog procvata suverenizma i autoritarizma do novih oblika nejednakosti, iskorištavanja pa čak i ropstva“, dodao je.

Upozorio je da, ako se blago demokracije ne čuva, „u ime slobode i prava, o kojima se često više propovijeda nego ih se poštuje, mogu se širiti uvijek novi oblici individualizma, diskriminacije pa čak i prikrivene diktature“.

Istaknuo je da je, iako Hrvatska kao mala zemlja naizgled ne može učiniti mnogo u današnjem složenom kontekstu gibanja u svijetu, neovisnost „nužna, neophodna, ne da bi se zatvorila u narcistično blagostanje, već da bi se otvorila zajednici naroda i dala svoj jedinstveni doprinos. Tada neovisnost postaje izazov.“

Nadbiskup Lingua primijetio je da stvaranje slobodne Hrvatske nije bilo dovoljno da se Hrvati u njoj zadrže. „Sloboda uvijek ima dva lica i sa sobom nosi rizik od disperzije. Tada je važno ne rasipati vrijednosti koje su sakupljene u ponekad bolnom hodu. Potrebna je kreativna vjernost vlastitim korijenima da bi nastavila obogaćivati vlastiti identitet bez rasipanja dok se integrira u drugim, ponekad dalekim, zemljama i dok prihvaća nove građane na vlastitom tlu. Samo ‚kultura susreta‘ omogućava obogaćivanje vlastitog identiteta, a ‚logika sukoba‘, s druge strane, degradira društvo“, naglasio je.

Rektor Tanjić istaknuo je da proslava obljetnice „obvezuje i poziva da budemo odgovorni spram ovoga velikoga dara – međunarodnog priznanja od strane Svete Stolice, posebice zauzimanjem sv. Ivana Pavla II., koji nam je darovan u žaru borbe za slobodu i neovisnost u Domovinskom ratu. To priznanje obveza je i odgovornost da izgrađujemo svoju zemaljsku domovinu na principima koji su vodili Svetu Stolicu u tim važnim i odlučujućim trenucima hrvatske povijesti – principima koji nisu izgubili na snazi ni danas, nego su i dalje za sve nas poticaj i izazov.“

Potom su uslijedila uvodna izlaganja. Prvo pod naslovom Uloga Svete Stolice u procesu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske održala je doc. dr. Julija Barunčić Pletikosić iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

Drugo izlaganje Europska zajednica i priznanje Republike Hrvatske 1991. – 1992. održao je izv. prof. dr. Ivica Miškulin s Odjela za povijest HKS-a.

Nakon uvodnih izlaganja uslijedio je okrugli stol na kojem su sudjelovali apostolski nuncij u Saveznoj Republici Njemačkoj mons. Nikola Eterović, bivši veleposlanik RH pri Svetoj Stolici i bivši prorektor za međunarodnu suradnju HKS-a prof. dr. Emilio Marin, te bivši ministar vanjskih poslova RH, predavač na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i zastupnik u Hrvatskom saboru Davor Ivo Stier.

Mons. Eterović javio se putem videoveze. Prisjetio se da se 13. siječnja 1992. nalazio u Državnom tajništvu i pratio slijed događaja do objave priznanja RH od Strane Svete Stolice u podne. Napomenuo je da je otvoreno pitanje je li se to priznanje moglo dogoditi i ranije, istaknuvši da se procesi u međunarodnoj zajednici odvijaju polako. Stav i svijest Svete Stolice o potrebi ubrzanja procesa međunarodnog priznanja RH zbog vojne intervencije koja je bila protivna svakom međunarodnom pravu.

„Sveta Stolica bila je uvjerena da se ne može silom nametnuti nikakav politički poredak … nego treba poštivati volju naroda, pravo naroda na samoopredjeljenje“, rekao je nuncij u Njemačkoj.

„Sveta Stolica je bila dobro informirana o događajima u Hrvatskoj, zahvaljujući biskupima“, podsjetio je mons. Eterović. Istaknuo je ulogu blagopokojnog kardinala Franje Kuharića koji je imao veliki autoritet i bio u izvrsnim odnosima s Ivanom Pavlom II., ali i drugih biskupa iz biskupija koje su bile žrtve agresije, osobito šibenskog biskupa Srećka Badurine i dubrovačkog biskupa Želimira Puljića.

Važnu ulogu u vjerodostojnom obavještavanju o tragičnim događanjima u Hrvatskoj imali su i hrvatski političari, a među njima nuncij se posebice prisjetio dva posjeta predsjednika Franje Tuđmana Ivanu Pavlu II. 25. svibnja i 3. listopada 1991. godine.

Također se prisjetio važnosti posjeta tadašnjeg tajnika za odnose s državama pri Državnom tajništvu Svete Stolice mons. Jean-Louisa Taurana Zagrebu i Beogradu. Mons. Tauran tada je zaključio da Jugoslavija više ne postoji u dotadašnjem obliku te da stoga na temelju međunarodnog prava treba objektivno pronaći najbolje rješenje situacije, što je za Svetu Stolicu bilo međunarodno priznanje bivših republika Jugoslavije. Za to je Sveta Stolica nastojala organizirati i južnoameričke zemlje jer je u Europskoj uniji taj proces išao sporo.

Mons. Eterović ustvrdio je da je Sveta Stolica bila dobro obaviještena o tomu što se događalo te je znala tko je napadač, a tko žrtva te je nastojala pomoći da se krvoproliće zaustavi te da ljudi mogu živjeti u miru i izgrađivati bolje sutra, čemu je pridonijelo i međunarodno priznanje.

Istaknuo je i činjenicu da je Sveta Stolica priznanjem „prekršila svoju dugu tradiciju“ jer je inače među posljednjima priznavala nove države. „Tako da je to bila proročka gesta sv. Ivana Pavla II. koji je prekinuo tu tradiciju“, kazao je.

Prof. dr. Marin spomenuo se pak osvrta kardinala Angela Sodana prilikom proslave 15. obljetnice međunarodnog priznanja RH.

Zastupnik Stier također se javio videovezom te je iznio svoje viđenje procesa međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i perspektive njezine budućnosti u međunarodnoj zajednici te odnosa sa Svetom Stolice.

U okviru sljedećih predavanja, tribina i okruglih stolova tematizirat će se razni aspekti međunarodnog priznanja: teme vezane uz Domovinski rat, društveno-političku tranziciju, diplomatske napore itd. Ciklus će biti zaključen u svibnju.