Nadbiskup Hranić: „Nova evangelizacija“ pretpostavlja obraćeno srce vjerovjesnika

Oci biskupi i nadbiskupi, preuzvišeni gospodine predsjedniče Hrvatske biskupske konferencije, uzoriti gospodine Kardinale, draga braćo svećenici, poštovane časne sestre, poštovani predstavnici diplomatskog života Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, draga braćo i sestre, dragi vjernici!
Od svetoga Pavla VI. koji je prvi upotrijebio izraz, preko svetoga Ivana Pavla II. koji ga je uveo u javni crkveni diskurs, pa do danas, postaje sve aktualnijim imeprativom: evangelizacija, nova evangelizacija. S jedne strane naviještanje Evanđelja onima koji ga još uopće nisu upoznali niti prihvatili, a s druge onima koji su već kršteni, no žive kao da su nekršteni. Iako sadržaj evangelizacije ostaje isti, ali ona bi ipak trebala biti nova: nova po metodama, nova po izričaju, nova po oduševljenju i žaru srca onih koji evangeliziraju.
Danas smo ovdje na pragu groba svetoga Pavla, jednoga od najvećih evangelizatora svih vremena, koji čitavoj Crkvi kroz povijest i nama danas svjedoči i poručuje da „novost“ mora proći kroz obraćenje srca. „Nova evangelizacija“ pretpostavlja novo, tj. obraćeno srce evangelizatora. Tek kad novost Evanđelja Isusa Krista prođe kroz moje srce, kad ta novost zahvati moje biće, kad moje usne govore iz punine srca, kad Isus Krist postane sve što imam i što jesam, tada i ja postajem osposobljen za novi izričaj, tada tražim i imam potrebu tražiti uvijek nove metode, tada uspijevati prericati Evanđelje i oblačiti ga u novi rječnik. Nije sveti Pavao prerekao evanđelje – iz semitske, židovske, u novu grčko-rimsku misaonu kulturu i nije Isusa Krista obukao u odjeću grčke filozofije, niti ga je nanovo utjelovio u onodobnu pogansku kulturu Rimskoga carstva, ponajprije smišljajući korake i izrađujući metode i sustav, tražeći i osiguravajući potrebna sredstva, nego svjedočeći ono što je Bog učinio u njegovu životu. Rađanje novih crkvenih zajednica nije započelo njegovim djelovanjem, nego njegovim obraćenjem. Isus Krist, novost njegova Evanđelja zahvatila je najprije Pavlovo srce, a sve drugo došlo je kao plod njegova obraćenoga srca. Ne lako niti brzo, nego kroz poteškoće, neprihvaćanje, neuspjehe, progone, brodolome, sukobe, šibanja kojima je bio podvrgnut… Uskrsli Gospodin je izlijevao svojega Svetoga Duha, a Pavao je svjedočio svoj susret s njime.
Mi smo draga braćo i sestre, dragi oci biskupi, danas došli na Pavlov prag. Taj je prag bio obilježen neuspjehom, krvlju, potpunim debaklom, porazom. Pavlu je ovdje bila odrubljena glava. No, po potpunom suobličenju Kristu kroz mučeničku smrt, ovaj je Pavlov prag postao njegovim prijelazom iz smrti u puninu života s Kristom.
Kako znamo sveti je Pavao bio porijeklom iz dobrostojeće obitelji. bio je Židov iz dijaspore. I otac mu je bio obrazovani farizej. Izgleda da je pripadao liniji najstrožeg nacionalnog i vjerskog usmjerenja. U poganskom je okruženju pored hebrejskog naučio i grčki kao materinji jezik. Tajna židovske otpornosti bile su organizirane i kvalitetne židovske škole. Pavao već s pet godina uči veliki Halel, sa 6 godina je išao u tzv. “vinograd” (u vrtić uz sinagogu). U rabinskim školama uči povijest svojega naroda, naučio je voljeti svoj židovski narod i biti ponosan na njegov iznimni položaj u povijesti (on je od Boga izabrani narod). S 15 godina je u Jeruzalemu i nastavlja školovanje elitnog ortodoksnog Židova “do nogu Gamalielovih” – opet u strožoj struji. Naučio je sve propise Zakona. No, upio je istodobno i povijesno-spasenjsku perspektivu te je naučio teološki čitati povijest. Zanimanje za teologiju i vjeru potisnulo je sve ostalo u stranu. Pavao se tako nije niti oženio, što je u njegovu okruženju bilo rijetko i upadno. Sveto pismo učio je na hebrejskom i grčkom i zato tako lako kasnije citira u svojim spisima svetopisamske tekstove. Stekao je autoritet i ugled. Ne da je pripadao krugu aktivnih farizeja, nego krugu strastvenih, punih revnosti i zelusa. On je kolerik koji kipi kao mlijeko. Reakcije su mu spontane, brze, snažne i veoma oštre. Kod Stjepanovog smaknuća Djela apostolske (Dj 7) navode da je Pavao pristao da se Stjepan smakne. Najvjerojatnije bi i sam postao rabbi da se nije dogodilo ono što se dogodilo.
Padom s konja srušio se jedan život, srušio se jedan sustav vrednota, srušio se Pavlov ponos, autoritet, ugled. Srušilo se sve.
I kako smo čuli u današnjem prvom čitanju bio je potreban jedan Barnaba da ga izvuče iz anonimnosti u koju se on povukao nakon Stjepanova smaknuća i pada s konja. Kad je Barnaba u Antiohiji vidio evangelizacijske mogućnosti i potrebe mlade kršćanske zajednice u Antiohiji, nastale od „Židova grčkoga jezika“ propovijedanjem judeo-kršćana koji su u Antiohiju dospjeli tijekom i nakon progona u Jeruzalemu; kad je vidio potrebe zajednice koja se povećavala obraćenjem bogobojaznih pogana koji su dolazili u antiohijske sinagoge, Barnaba se sjetio – kako smo čuli u prvom čitanju – Pavla, i otišao potražiti ga u Tarz. Barnaba je očito imao velikog uspjeha u misionarskom djelovanju u Antiohiji. Zajednica je tek stasala, brojčano se povećavala. I trebao joj je netko tko osim semitske kulture i povijesno-spasenjskog iskustva Židovskog naroda, poznaje i razumije i pogansku, grčko-rimsku kulturu; koji će moći izgrađivati, poučavati, usmjeravati – reevangelizirati tzv. judeokršćane i istodobno evangelizirati sve brojnije članove koji su dolazili iz poganske grčko-rimske kulture u kršćansku zajednici, koji su dolazili iz poganskog mentaliteta i shvaćanja, obilježenih tada prevladavajućom platonističkom dualističkom filozofijom.
I Barnaba je bio taj koji je Pavla potaknuo na iskorak; na korak dalje, da on dođe u antiohijsku zajednicu i tako je pred Pavla stavio izazov da njegovo obraćenje postane kerygmatski navještaj, da se razvije u apostolski poziv i poslanje. Obraćenje za Pavla nije bilo voljno nastojanje i askeza, žrtva i pojačana molitva, nego nova ljestvica vrednota, novi pogled, novi stav, pobjeda prezira onih koji su prije bili njime oduševljeni. Sve svoje znanje, biće, temperament, Pavao okreće u drugom smjeru i stavlja ih u službu Isusa Krista i njegove Radosne vijesti. Poduzeo je silna putovanja, ulazio u dijalog s različitim slušateljima, susreo se i susretao s različitim poteškoćama. Kolebljivom Petru se usprotivio u lice kad je prijetila opasnost da se kršćanstvo radi njegove uskoće zatvori u stare židovske sheme i da se svede tek na jednu židovsku sektu.
Duh Sveti koristio je mogućnosti Pavlova karaktera i temperamenta koji nije poznavao zapreke. Unatoč svega kroz što je prolazio, Pavao se nije umorio. Iskreno i bez lažne skromnosti kaže da je radio više od svih ostalih, no istodobno je priznao “ne ja, nego milost Božja sa mnom” (1 Kor 15,10). Na temelju svoga vlastitoga iskustva sebe samoga zapisao je da blago svatko od nas nosi u glinenim posudama.
I tako sveti Pavao nama hrvatskim biskupima i Crkvi u Hrvatskoj danas poručuje da „novost“ Evanđelja Isusa Krista mora proći kroz naše obraćeno srce. Evangelizatori su i danas oni koji izgaraju od strasti da navijeste Isusa Krista. Okupljenima na molitvu, na euharistijsko slavlje, u ovoj bazilici, do Pavlova groba sveti Pavao nam svjedoči da evangelizacija, odnosno izgradnja Crkve, prvo, rekao bih, ne znači planiranje i izradu crkvenih struktura i njihovih statuta, nego da se Crkva gradi okupljajući se na molitvu u iščekivanju Duha Svetoga. I zato nas Crkva, poučena svojom mudrošću, svojom poviješću, poziva da ostavimo sve i da dođemo svakih nekoliko godina ovamo na apostolske grobove, na molitvu ponajprije, i da se ovdje obnavljamo u Evanđelju, da dopuštamo da nas Isus Krist zahvati, da nas zahvati Duh kojim su bili nošeni apostoli. Sveti Pavao nas uči da se Crkvu izgrađuje javnim priznanjem vlastite vjere (to jest osobnim uvjerenjem, osobnim stavovima i životom usklađenim s uvjerenjem) i da je to jako važno za našu evangelizaciju. I danas smo pozvani ovdje o tome razmišljati. I treća stvar koju nam sveti Pavao danas, vjerujem, poručuje ovdje okupljenima u ovoj bazilici, oko njegova groba: Crkvu se izgrađuje ljubavlju prema Isusu Kristu koja hrani moju vjeru, koja zahvaća moj bitak i postaje moja velika strast i moja velika radost, koja tako zahvaća mene – to se ne može ne vidjeti na meni – i koja zahvaća moje bližnje pored mene, mijenja obrasce i pravila mojega i našega zajedničkog ponašanja, mijenja ljestvicu vrednota, pristupe i stavove, uspijeva Evanđelje prericati drugim riječima, izricati ga i rječnikom čovjeka kojemu se obraćamo. Sveti Pavao je doista učinio jedno ogromno djelo: bio je prvi koji je započeo evanđelje iz one semitske, židovske kulture prericati i možemo kazati da je upravo Pavao početak utjelovljenja Evanđelja u poganski svijet, u grčko-rimsku kulturu, u grčku filozofiju. On je onu dualističku, grčku filozofiju oplemenio, iskoristio, upotrijebio, ali da bi izrekao, da bi prerekao Evanđelje i da bi ono bilo jasnije, da bi ono jednostavno bilo razumljivo ljudima kojima se obraćao. I na taj način, kad dopuštamo da nas Evanđelje zahvati, da ono mijenja naše obrasce ponašanja, naš način razmišljanja, da postanemo novi stvor u Isusu Kristu, tada On, Krist Gospodin, po nama sve usklađuje sa sobom te sve pretvara u velikodušno uzdarje njemu „koji za nas umrije i uskrsnu da mi živimo u njemu“ (usp. Rim 8,34; Dj 17,28) i da budemo novi stvor u njemu i da budemo kvasac nove kulture, da budemo kvasac Evanđelja u svakom vremenu u kojem živimo. I mi danas ovdje u Europi a to vidimo i u našem narodu na osobit način gdje sekularizacija uzima sve više maha, gdje živimo u jednoj novoj kulturi drugačijoj i različitoj od one na koju smo navikli živjeti do sada, gdje je sve na tržnici, i gdje se jednostavno od nas zahtijeva – kao što je davno Pavao VI. rekao da kršćani ili će biti svjedoci u novom vremenu ili ih neće biti – od nas to zahtijeva da doista postanemo svjedoci Isusa Krista. Samo tako, potpuno zahvaćeni Isusom Kristom možemo biti svjetlo, možemo biti sol, možemo biti kvasac i možemo u novoj kulturi, u novom vremenu tamo gdje nas je stavila Božja providnost nositi Evanđelje, prericati ga, učiniti ga novim, učiniti ga izazovnim, učiniti ga doista Radosnom viješću koja pruža odgovor na duboka životna pitanja. Ja bih rekao da nije problem u Evanđelju i nije problem u Isusu Kristu, nego je problem u nama, koliko smo mi izazovni, koliko smo mi zahvaćeni Isusom Kristom i koliko smo onda i privlačni ljudima kojima se obraćamo i kojima želimo donijeti Isusa Krista. I zato smo danas ovdje, ponajprije u molitvi da nas Gospodin obdari darom svojega svetoga Duha da i ona kad se i mi budemo opirali, kad se opiremo da i nas ako treba Krist Gospodin sruši s našega konja, da nas potjera, da nas baci u prašinu, da nas ponizi, da kao što je Pavao otišao u Tarz da bi o svemu promislio da bismo onda mogli novi, obraćeni, izlazeći iz njegove prisutnosti, iz susreta s Njime, biti doista svjedoci i navjestitelji Isusa Krista u naše vrijeme.
Vas, dragi vjernici, poštovane drage časne sestre, i vas draga braćo svećenici koji na osobit način vidite, jer ste blizu nama biskupima i vidite koliko smo Kristovi, pozivam da molite za nas i da doista danas svi zajedno bacimo se Kristu u naručje. I dakako da je i nama biskupima stalo i da i mi molimo, želimo moliti za vas da i vi svećenici, časne sestre, svi vjernici gorite za Isusa Krista, jer tako često – i sam sâm to doživio a vjerujem i svaki od ovdje prisutnih biskupa: trebaš ići nekamo u župu ohrabriti vjernike a kad njih vidiš onda su oni zapravo ohrabrili tebe i daleko su ti više dali nego što ti možeš pružiti njima, i osjećam se siromah pred tako dobrim vjernicima, pred tako zauzetim svećenicima koji se doista trude čitavim svojim bićem biti Kristovi. Molimo Krista Gospodina da svoga svetoga Duha izlije na sve nas kao što Ga je izlio na svetoga Pavla. Amen.