U koncelebraciji je bio nadbiskupov tajnik don Renato Pudar, a liturgijsko pjevanje predvodile su sestre.

Nadbiskup je u homiliji govorio o sv. Josipu kao uzoru redovničkog života jer se u njegovu životu mogu pronaći svi elementi koje bi svaki član redovničkog života trebao imati. Nadbiskup je sv. Josipa predstavio kao čovjeka šutnje koja nije prazna, nego „šutnje ispunjene Bogom“, istaknuvši da se u toj sabranosti krije duboka vjera i otvorenost Božjem djelovanju.

Protumačio je kako Josip ne izgovara riječi, ali njegov život postaje snažna propovijed poslušnosti, poniznosti i predanosti, jer „on ne bira svoj put, nego prima Božji plan“ i prihvaća ga bez oklijevanja. U tome je prepoznao i srž posvećenoga života, podsjetivši kako „nismo mi izabrali poziv, nego smo izabrani“ te da autentična svetost započinje onda kada čovjek može reći: „Neka ne bude moja, nego tvoja volja.“

Govoreći o Josipovoj šutnji, nadbiskup je istaknuo kako je riječ o trajnoj molitvi i osluškivanju Boga, jer „nije toliko važno što mi Bogu govorimo, nego što Bog nama govori“. Upozorio je kako suvremeni čovjek, opterećen bukom i stalnom užurbanošću, lako izgubi sposobnost slušanja, „dok nas sv. Josip poziva da ponovno otkrijemo tišinu kao prostor susreta s Bogom.“ Njegova molitva, rekao je, ne ostaje zatvorena u riječima, nego se pretače u život, u vjernost svakodnevnim obvezama i spremnost da se vrši Božja volja bez odgađanja.

Nadbiskup je istaknuo Josipovu poniznost kao spremnost da ostane u sjeni, podsjetivši kako „nije tražio priznanja ni slavu, nego je bio spreman služiti“. U vremenu koje uspjeh mjeri vidljivošću i priznanjima, poručio je da prava veličina ne leži u onome što se vidi, nego u vjernosti i dosljednosti u malim stvarima. U tom je svjetlu protumačio da posvećeni život ne znači posjedovati ili upravljati, nego se staviti na raspolaganje Božjem planu i služiti drugima s povjerenjem. Govoreći o poslušnosti, nadbiskup je podsjetio kako Josip „nije tražio dodatna jamstva niti odgađao izvršiti ono što je Bog od njega tražio“, nego je u vjeri prihvaćao i nejasne i zahtjevne situacije života. Upravo u toj spremnosti da se krene bez potpunog razumijevanja vidi se snaga povjerenja u Boga, koje ne počiva na sigurnosti, nego na vjeri. Takva poslušnost, istaknuo je, postaje put istinske slobode.

Nadbiskup je govorio i o Josipovu siromaštvu i jednostavnosti života, pojasnivši kako ono nije nedostatak, nego izraz potpunog pouzdanja u Boga. „Nema drugog bogatstva osim blizine Isusu“, poručio je, istaknuvši da se svetost ne živi u izvanrednom, nego u vjernosti u svakodnevici. Zaključio je kako sv. Josip ostaje trajni uzor svima, jer pokazuje da se život s Bogom ne ostvaruje u velikim riječima, nego u tihom, vjernom i poslušnom hodu kroz svakodnevne obveze.

Prije svečanog Božjeg blagoslova nadbiskup je sestrama čestitao svetkovinu sv. Josipa koji se u njihovoj družbi posebno slavi jer je njihov utemeljitelj nadbiskup Josip Stadler bio posebno pobožan ovom velikom svecu čije je ime nosio.