U koncelebraciji su bili župnik don Ratomir Vukorepa i nadbiskupov tajnik don Renato Pudar, a liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti župni zbor pod ravnanjem Ivane Brdar.

Nadbiskup je u propovijedi, polazeći od Isusova poziva umornima i opterećenima, istaknuo kako Kristove riječi nisu upućene moćnima i samodostatnima, nego ljudima koji nose terete života, brige, bolesti, osamljenost, razočaranja i rane srca. Naglasio je kako Isus ne prolazi ravnodušno pokraj čovjekove patnje niti nudi samo savjet, nego poziva čovjeka k sebi i želi preuzeti dio njegova tereta. U tom je kontekstu istaknuo kako Bog posebno gleda na malene i ponizne, one koji osjećaju potrebu za njegovom pomoći, jer „oni koji dolaze praznih ruku, ponizna srca, Bog ih čeka otvorena srca“.

Govoreći o Isusovu suosjećanju, nadbiskup je upozorio kako ono nije površno ganuće, nego djelotvorna ljubav koja ulazi u ljudsku bol i poziva na konkretno djelovanje. Istaknuo je kako se i danas lako ganuti nad patnjom koju gledamo izdaleka, ali da prava vjera mora imati „ruke koje pomažu, srce koje suosjeća i glas koji se zauzima za pravdu“. Podsjetio je kako možda ne možemo pomoći svima, ali možemo pomoći jednoj osobi, saslušati je, pohoditi bolesnika, ohrabriti osamljenoga ili uputiti riječ utjehe. U tom je svjetlu protumačio i Isusov poziv učenicima da nahrane mnoštvo, istaknuvši kako je najgore ne učiniti ništa samo zato što ne možemo riješiti sve.

U nastavku je govorio o teretu usamljenosti, nerazumijevanja i unutarnjih rana koje često ostaju nevidljive, naglasivši kako je nekada najteže upravo to što čovjek nema s kim podijeliti svoju patnju. Podsjetio je na biblijskog Joba koji u svojoj boli vapi za nekim tko će ga saslušati te na Isusove riječi o Posljednjem sudu, u kojima se čovjek prepoznaje po sućuti prema gladnima, bolesnima, osamljenima i zatočenima. „Nikome od nas ovakva djela nisu nemoguća, a ova nam djela otvaraju nebo“, poručio je nadbiskup, naglasivši kako se blizina Bogu ne očituje samo u molitvi, nego i u osjetljivosti za čovjeka koji trpi. Zaključujući propovijed, nadbiskup je istaknuo kako Isus ne obećava život bez teškoća, nego život u kojem čovjek svoje breme više ne nosi sam. Njegov jaram, rekao je, nije teret koji pritišće, nego odnos koji oslobađa, jer „križ podijeljen s Kristom postaje podnošljiv“. Pozvao je vjernike da Gospodinu predaju svoje umore, strahove, neizvjesnosti i križeve te dopuste da on bude oslonac njihova života. Samo u Kristu, zaključio je, čovjek nalazi ono za čim najviše čezne: odmor duše, mir srca i sigurnost da nije sam ni u tamama vlastitoga životnog puta.

Prije završnog blagoslova okupljenima se obratio župnik don Ratomir Vukorepa izrazivši zahvalnost nadbiskupu Križiću.

Na kraju slavlja nadbiskup Križić zahvalio je župniku i okupljenim vjernicima na srdačnoj dobrodošlici, istaknuvši kako mu je bila radost prvi put slaviti euharistiju u toj župi. Osvrnuvši se na demografske izazove s kojima se suočavaju mnoge župe Dalmatinske zagore, izrazio je žaljenje zbog njihova postupnog pražnjenja te nadu da će u Svibu uvijek ostati života i ljudi privrženih svojim korijenima i vjeri svojih predaka. Posebno je ohrabrio roditelje da nastave dovoditi djecu na misu, naglasivši kako upravo u crkvi od najranije dobi primaju dar vjere koji će ih pratiti kroz život. Zaključujući slavlje zazvao je Božji blagoslov na sve obitelji, njihove najmilije te na sve župljane koji danas žive izvan rodnoga kraja, moleći da Gospodin svojim pogledom i milošću trajno prati ovu župnu zajednicu, prenosi Tiskovni ured Splitsko-makarske nadbiskupije.