„Na Veliki petak oko tri sata poslijepodne, na maloj uzvisini blizu Jeruzalema, Golgoti, dogodilo se najbezumnije ljudsko djelo. Dogodio se najbezumniji čin kojega je čovjek mogao učiniti – ubiše, razapeše svoga Stvoritelja, Spasitelja koji je došao radi nas. Kako je potresno Izaijino izvješće koji je već unaprijed vidio kako će biti mučen, izbrazdan, ponižen, popljuvan, na najgori način odstranjen s ovoga svijeta. Toga poslijepodneva neukrotiva svjetina kao pomahnitala tražila je Kristovu smrt. Pilat je popustio, makar je bio uvjeren da nema na Kristu nikakve krivice. Ali popustio je, oprao ruke: kad hoćete, evo vam. Židovski starješine radovali su se jer su ostvarili svoj cilj“, rekao je mons. Puljić Dodao je da se i „priroda zastidjela, potresla i buni se dok se Isusovo srce razdire od boli, jer ga njegov narod muči. razapinje. U tom žalosnom trenutku zemlja se trese, a kamene ploče i hramska zavjesa pucaju.“

„Događaji o kojima smo slušali Evanđelje po Ivanu, davno su se zbili. No, jeka toga događaja i danas se čuje. Mnogo događaja opisano je u Ivanovom izvješću, opisani su mnogi akteri koji su kod toga sudjelovali, ali oni nisu skroz iščezli s pozornice svijeta, nego su tu. Naime, svi smo mi opisani u toj drami, kako se navodi u jednoj postaji križnog puta kad se kaže: ‚I mi smo te, Isuse, osudili svojim življenjem i ražalostili svojim ponašanjem.‘ I mi smo akteri u tom procesu, u procesu koji traje. Dogodio se, ali ne prestaje. I opravdano smo zaslužili ukor u pjesmi koju osobito na Veliki petak pjevamo: ‚Puče moj, što učini Tebi? Ili u čemu ožalostih tebe, odgovori meni!‘“

„Izdali smo te, Isuse, prodali i predali neprijateljima po učeniku tvome Judi. Osudili smo te preko Kaife i Pilata koji se međusobno nisu nikako podnosili, ali u tvom slučaju, Isusove osude, brzo su se složili, zajedno te osudiše i makoše iz svoje sredine. Uz to smo te i preko Petra zatajili, a preko onih vojnika mučili i razapeli. Kad smo već svojim življenjem i ponašanjem tebe ražalostili i osudili, Gospodine, na ovaj veliki spomendan tvoje slavne pobjede, najvećeg poniženja, ali i slavne pobjede, molimo te usrdno i ponizno: udijeli nam oproštenje za naše grubosti, za našu bezosjećajnost, za vrijeđanje, ponižavanje drugih, psovke, za sve nevaljalo što smo činili i što činimo. Oprosti i zaboravi naše grijehe, našu svadljivost, našu zavist, ogovaranje i klevete“, tražio je oproštenje od Gospodina mons. Puljić moleći u homiliji.

Nadbiskup je potaknuo na šutnju i duhovno razmatranje navještaja Muke Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu, rekavši da ta drama uznemiruje ljudsko srce. „Ne možemo ne biti dirnuti i hladni pred svime što smo čuli. Ta drama prema Ivanovom izvješću započinje u vrtu, pa nas Evanđelist time podsjeća na Edenski vrt, na ono prvo ozračje gdje su prvi ljudi živjeli, a nakon pada odatle su bili protjerani. To je prvi izgubljeni raj gdje je prvi Adam proigrao povjerenje koje mu je Gospodin dao“, upozorio je mons. Puljić.

Istaknuo je da „Muka Gospodina Isusa Krista počinje također u vrtu, gdje novi Adam sve popravlja. Novi Adam, Isus Krist, popravlja što je stari pokvario. Bog po novom Adamu obnavlja ljudsko dostojanstvo, a ta obnova dogodila se po najdramatičnoj stvarnosti – po muci, smrti i uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista, čega se posebice spominjemo u Svetom Trodnevlju koje je započelo slavljenjem Pashe u dvorani Posljednje večere, a nastavlja se križni putem i razapinjanjem na Kalvariji u petak poslijepodne“, rekao je nadbiskup.

„Pokušavamo s Isusom supatiti, ali i prodrijeti u tajnu otajstva kojeg nikad do kraja nećemo shvatiti, ali možemo nešto osjetiti, što nas nosi i što nam daje snagu. Počelo je u Dvorani posljednje večere, a nastavilo se Križnim putem do tri sata poslijepodne, kada će Isus završiti na Kalvariji, upućujući najprije Nebeskom Ocu molbu, ‚Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?‘ Razbojniku s desne strane koji se obratio i molio da ga se sjeti još danas kaže, ‚Bit ćeš sa mnom u raju.‘ A onda divni pogled na učenika Ivana koji ga je pratio, zahvalan za njegovu blizinu. Gleda svoju Majku koja se previja u bolovima i kaže Ivanu ‚Evo ti majke‘, a Majci ‚Evo ti sina.‘ U Ivanu smo bili i mi kad nas je Gospodin povjerio svojoj Majci. Preko Ivana i nama je dao obvezu, da kao što je Ivan vodio brigu o njegovoj Majci, da i mi imamo to plemenito srce kojim ćemo voditi brigu jedni o drugima“, potaknuo je mons. Puljić.

Na Isusove zadnje riječi s križa „srce nam se ledi“, rekao je nadbiskup. „Koga ne bi dirnule riječi plača i jauka napuštenog Mesije koji s križa vapije i moli: ‚Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?!‘ No, križ i trpljenje nije bila glavna nakana Isusova dolaska na svijet. Njegova namjera bila je osigurati svakome od nas, svim ljudima kroz povijest, spasenje i vječni život. Ali, čini se kako nema drugog puta koji bi tamo vodio, osim puta preko Maslinske gore, Golgote i Kalvarije. Do velikih stvari u životu dolazi se preko tih strmina. S križem dolazi blagoslov. Zato je križ naš lijek, naša snaga i utjeha. Stoga je u obredu Velikog petka poseban dio Službe čašćenje svetog križa, kojemu ćemo u duhu na poseban način iskazati veliku čast, odanost: Častimo te, križu sveti! Jer, preko križa dolazi spasenje, preko križa nam je sinula zora uskrsnuća“, ohrabrio je nadbiskup Puljić.

Potaknuo je vjernike da „sudjelovanje u dirljivim obredima Velikog Petka bude izraz naše duboke vjere, naše odane molitve, nade i počasti pred svetim drvom križa na kojem Isus umrije. Uz dirljive riječi Gospina plača, obraćamo se Žalosnoj Gospi pa molimo: ‚Vrelo milja, slatka mati, bol mi gorku osjećati. Daj da s tobom procvilim. Daj mi s tobom suze livat, raspetoga oplakivat, dokle diso budem ja.‘ Kako su divni ti korizmeni napjevi koje su naši očevi slagali, sklapali, pjevali, kako bi izrazili ono najdirljivije, najsvetije, najodanije iz otajstva. Ne daj, premili Isuse, da neizmjerna vrijednost tvoje svete krvi bude za nas izgubljena. Udijeli nam svoju milost i uvedi nas poslije ovoga života u vječnu radost“, zaključio je nadbiskup Puljić.

Umjesto iskazivanja čašćenja i prilaženja puka križu dodirom i cjelovom, što je zbog epidemioloških mjera učinio samo nadbiskup Puljić, puk se klanjao križu u duhu i molitvi dok je bio postavljen na glavni oltar u prezbiteriju. Za to je vrijeme Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo. Žana Morovića pjevao pjesmu u čast Svetom Križu.

Na kraju Službe Muke Gospodnje, prije završnog blagoslova katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić pronio je križ u ophodu kroz katedralu uz njene bočne prolaze, a onda je tim križem nadbiskup Puljić blagoslovio puk.