Nadbiskup Puljić u emisiji se osvrnuo na situaciju s koronavirusom.

„Mislim da usprkos ove ozbiljne brige, i sasvim opravdane brige za zdravlje tijela, ne smijemo zaboraviti vječnost. Možda bi bilo dobro i razmišljati i o ovoj pandemiji u tom kontekstu jer često se postavlja pitanje je li ona neka Božja kazna ili je možda prigoda da se obratimo da se popravimo – neka kušnja koja pruža ljudima mogućnost da razmišljaju ne samo o ovozemaljskom životu nego i o onom koji nas čeka iza ovoga – o vječnosti“, rekao je nadbiskup Puljić.

„O tome nam izvrsno govori i sama liturgija koju kad slavimo započinjemo s onim običnim osjećajem grešnosti – slabi smo pa molimo Gospodina: ‚Oprosti nam grijehe kako bismo mogli sudjelovati u ovom otajstvenom događaju gdje nam ti dolaziš.‘ Dakle, mi već u liturgiji pomalo ljude pripremamo ne samo za ovozemaljski život, nego i za onaj vječni koji nam je gospodin donio i navijestio, a najbolje se taj poticaj osjeća kada predsjedatelj liturgije nakon saslušane Božje riječi nakon kajanja, da budemo dostojni sudjelovati kod svete mise, poziva nazočne: ‚Srca gore, srca gore!‘ – dakle, sad će se nešto dogoditi, nemojte više razmišljati o ovozemaljštini – nego sad dolazi onaj koji je vječan – dakle, podignite srca gore. Nije lako, nije lako u ovom životu kad smo pritisnuti različitim brigama, pritisnuti problemima razmišljati o vječnosti, ali mi smo vječna bića i tu je zapravo raskorak, ne raskorak, nego jedna vječna napetost da moramo razmišljati o vječnosti“, dodao je.

Također, nadbiskup je komentirao i mjere koje su biskupi donijeli poslušavši odredbe Stožera za civilnu zaštitu Republike Hrvatske.

„Možda je pretjeran ovaj glagol poslušan. Mislim da se trebamo vratiti na početak pandemije, trebamo se prisjetiti onih stravičnih scena posebice iz Italije iz Bergama, trebamo se prisjetiti vrlo velike opasnosti koja je zaista bila nadomak naših vrata i nismo mi jedini koji su takav zaključak donijeli. Cijela Europa, cijela Crkva je, i sami papa isto tako, ne bih rekao poslušao – to je malo preteška riječ, jer ovdje ispada kao da je Crkva službenica nečega – ona je službenica Evanđelja, ona je u službi Božjeg kraljevstva – ali bilo bi sasvim nerazborito da nismo tako reagirali“, istaknuo je predsjednik HBK.

„Ja sam proživio rat u Dubrovniku i sjećam se da sam u nekoliko navrata oslobodio vjernike od pohađanja svete mise makar je obveza, makar je Crkva izdala pozitivni zakon da treba sudjelovati kod svete mise, ali kad granate padaju bilo bi nerazborito reći: ‚Ljudi moji pođite na misu usprkos granata.‘ Ovdje nije bilo takvih granata, ali je bilo nevidljive opasnosti koja je bila realna. U tom kontekstu ispravljam ovaj navod da smo bili poslušni – mi smo bili razboriti i donijeli smo odluku onakvu kakva je bila u skladu s tadašnjom opasnosti koja je postojala“, dodao je mons. Puljić.
„Onaj koji vjeruje on vjeruje i u razboritost on se ponaša razborito. Inače postaje fanatik a fanatičnost je vrlo opasna kako u normalnom životu tako i vjerskom. Zato razboritost i vjera ne idu u nekoj suprotnosti kako ste vi naglasili u svojem pitanju nego razboritost je plod vjere i jedno i drugo idu zajedno i mislim da tu nema nikakvog raskoraka“, zaključio je.

Nadbiskup Puljić osvrnuo se i na komentare pojedinih teologa i slušatelja HKR-a o uskraćivanju pričesti vjernicima i odnosa prema trećoj Božjoj zapovijedi te zatvaranju crkvi.

„Blago Crkvi kad ima teologe i Crkva bi bila zaista siromašna bez teologa i zapravo i biskupi su po svom poslanju i teolozi i učitelji vjere. (…) Crkva polaže jako puno na teologe i očekuje da teolozi razmišljaju, da pomažu učiteljstvu. Međutim, ako smijem reći zadnja je crkvenog učiteljstva – nije teologa. Dakle, da budemo ono precizni tko odlučuje, tko neku istinu formulira – nisu teolozi nego crkveno učiteljstvo. Dobro je da su se teolozi javili i ja nemam ništa protiv, ali volio bih da su malo šire razmišljali. Dakle, Crkva ima pravo i odrediti i zabraniti ili pomaknuti i odgoditi – to je njezino pravo“, naglasio je.

„I baš oslonjen na ove argumente, (…) na argument razboritosti, Crkva je odlučila – nije zabranila, nego samo odgodila. U ovom trenutku je opasnost takva kakva jest. Crkva odgađa i oslobađa. Jer i Crkva nalaže: morate ići na pričest, morate ići na misu, morate prakticirati sakramente i primati, ali, ima datih trenutaka kada je razborito to odgoditi. Crkva nije zatvorila, crkve su bile otvorene – nije bilo slavlja s narodom. Crkva je smatrala u ovom trenutku velike opasnosti kad svi kažu da svaki skup može biti… onda smo odlučili tako. Prema tome, dakle, teološko razmišljanje prihvaćam, ali evo kažem, neka malo budu širi u kontekstu razboritosti. Nije ili-ili nego i-i – spašavati i duše i spašavati živote ljudi.“

„Ako se ikada molilo, to se molilo za vrijeme ove pandemije. Baš se molilo“, naglasio je zadarski nadbiskup. „Ja mogu za svoju biskupiju reći da smo pokrenuli akciju ne samo prevencija nego i molitva i baš je tako nazvana ta molitvena aktivnost „Prevencijom i molitvom u borbi protiv virusa“. I nema župe, nema biskupije, nema čak, ja mislim, ni obitelji gdje se nije molilo, ne rekao bih iz straha, nego baš iz te potrebe da u ovom trenutku neizvjesnosti ne ostanemo sami. I ako išta pozitivno, ova pandemija jest donijela određenu senzibilizaciju za duhovni vid našega života. Za onaj transcendentalni osjećaj da nismo ovdje samo na zemlji nego smo pozvani na više dimenzije u tom kontekstu, kako je Augustin nekada govorio da je blagoslovljen koji nam je zaslužio tako velikoga spasitelja. Jer da nije bilo istočnoga grijeha Isus ne bi došao – tako je otprilike Augustin razmišljao. Tako bismo mogli reći: ‚O blažena pandemijo koja si nas pomalo prizemljila –ne prizemljila da razmišljamo samo o zemlji – nego si nas natjerala da razmišljamo i o većoj dimenziji. U tom kontekstu ne slažem se s vašim čitateljem da se nije molilo i molilo se i ja bih volio da pandemija nas baš nauči kako u ovom običnom životu i poslije pandemije ne zaboraviti tu važnu dimenziju našega vjerskoga života“, ustvrdio je.

Nadbiskup je istaknuo kako je pogrešno reći da su crkve bile zatvorene. „Ne stoji da su bila zatvorena vrata. Dapače, mi smo u odredbi rekli neka crkva bude otvorena i ta odredba je još na snazi. Samo nismo dopustili da se slavi s narodom misa. Prema tome, crkva nije zatvorena niti će biti zatvorena“, naglasio je.

Isto tako, mons. Puljić dotaknuo se i atmosfere koja vlada u javnosti.

„U ovoj našoj današnjoj pandemiji gdje zaista dosta straha ima – možda iracionalnog straha – vjera jako puno može pomoći. U tom kontekstu mi kao Crkva kao biskupi kao svećenici pomažemo ljudima i potičemo ih da ne zaborave ovu dimenziju, da ponovno vrate molitvu u obitelj jer religija, vjera pomaže jačanju toga nutarnjeg miljea“, rekao je govoreći o središtu (miljeu) čovjeka koje mu pomaže u suočavanju s nevoljama.

„Treba otvoreno zaista gledati realnost kakva jest i ne uskratiti vjernicima ono što imaju pravo i što im je vrlo korisno. A htio bih samo još nešto dodati da osim sakramenta postoje i druge mogućnosti – Bog se nije ograničio samo na sakramente. On ima svoje kanale i to je i sv. Toma u svojim Disputama nekoliko puta naglasio. Da ne bismo shvatili samo da je to to. Dakle, ima on načina kako će čovjeka spasiti ako otvori svoju dušu, ako ga traži on će ga naći. Dakle, ostaju i dalje na snazi one mjere kao i do sada, ako je opasnost ista.“

Na kraju je predsjednik HBK rekao kako misli da su trenutno u pogledu mjera zaštite najvažnije tri stvari: dezinfekcija, distanca i maske.