Na početku mise prigodnu riječ pozdrava i dobrodošlice predslavitelju, koncelebrantima te okupljenim vjernicima uputio je župnik domaćin o. Diego Deklić.

Govoreći o sv. Antunu, propovjednik je naglasio, kako je on jedan od klasičnih svetaca, zagovornik u nevoljama.

“Ipak slaveći njegov blagdan, ne bismo se smjeli zaustaviti samo na njemu kao zagovorniku. Sveci jesu zagovornici, ali su još više kao naša braća i sestre i kao takvi su nam primjer. Oni su znak da i mi možemo i trebamo biti sveti.” U vezi s tim nadbiskup je podsjetio kako papa Franjo često govori o svecima iz našeg susjedstva koji svetost postižu kroz male, svakodnevne stvari.

Nastavljajući govor o svetom Antunu, propovjednik je rekao “iako je bio velik, on je bio i ostao mali brat u skladu s nadahnućem i primjerom sv. Franje. Zapravo u skladu s nadahnućem djeteta Isusa kojeg nosi u zagrljaju i koji mu se ukazao s porukom koja vrijedi za svetog Antuna i za nas. Ta poruka je: ‘Antune, bit ćeš velik, ako budeš malen. Propovijedaj i drugima, ne budete li kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko. On je to bio i druge je podučavao, a uči i nas zato nam je tako blizak i drag i zato su na njegov blagdan posebne mise na kojoj imamo djecu.”

Nadalje je posvijestio, kako se dosta zna o svečevu životu i čudima, no možda bi bilo dobro posegnuti za njegovim propovijedima, jer, iako nam je on tako nekako simpatičan i blizak, i danas je govor svetog Antuna tvrd i težak. Te njegove propovjedi ni danas nije moguće izreći, ni prihvatiti, a da se prethodno ne postane malen, da se prethodno ne postane ponizan poput djece. No, nije lako postati djetetom, ne zbog onog Nikodemovog da se valja vratiti u utrobu majke, već što biti dijete znači odreći se sebe prepustiti se s povjerenjem drugima.

Sv. Antun je svetac koji uslišava naše molitve, no zanemarili smo ga kao sveca koji nas ponekad i grubim riječima poziva na obraćenje, na promjenu. Još uvijek se nismo spremni promijeniti, ni kao Crkva, ni kao pojedinci. Draža nam je snažna Crkva, draži su nam utjecajni kršćani, a upravo je to ono što je smetalo sv. Antunu u Crkvi njegovog vremena, zato je prema njoj bio veoma kritičan. Osobito je to bio prema crkvenoj hijerarhiji. Ipak, to je značajka koja ga čini svetim i on to nije činio kao da on nije Crkva. Nije to činio s visoka, nije to činio bahato, nego iznutra, kao član Crkve, kao onaj kojemu je stalo do Crkve, činio je to ponizno. To je ono čemu bismo mi trebali težiti u današnjoj Crkvi. Ne da šutimo, nego da govorimo. Tome bi trebali poslužiti ovi sinodalni procesi koji su započeti u Crkvi, koji bi trebali dati priliku svakome da kaže, ali i svima nama priliku da čujemo, da čujemo jedni druge, da čujemo ono što nam Bog govori u ovo naše vrijeme, rekao je propovjednik.

U osvrtu na misna čitanja, nadbiskup Uzinić je naglasio, kako u njima možemo pronaći obrise svetosti sv. Antuna, ali i put prema vlastitoj svetosti, jer svi smo pozvani na svetost.

Knjiga Mudrosti predstavlja mudra čovjeka, a poslanica Efežanima kaže “da je to bio čovjek otvoren milosti. Mudrost i milost su gotovo biblijski sinonimi. Jedna i druga su sposobnost razlikovanja dobra i zla te biranja dobra. Obje su izgrađujuće za pojedinca koji s njima prima sva dobra, ali i za zajednicu, po darovima služenja. Mudrost i milost nam omogućuju vidjeti stvarnost Božjim očima, surađivati s Bogom i biti usklađeni s njegovim planom ljubavi, odnosno biti sveti. Ta svetost koja počiva na daru mudrosti i na daru milosti nije statična, nepokretna svetost. Svetost je dinamična, ona je živa, ona je poslanje na Kristov način, što znači na način mudrosti i milosti nastaviti Kristovo djelo spasenja svem svijetu i svemu stvorenju, a svetac je čovjek koji je to uspio. Svetac živi život u punini, živi punim plućima.

Nadalje, evanđeoski odlomak predstavlja upravo takvog sveca. To je svetac koji je ostvario Isusovu zapovijed naviještanja evanđelja i na kojemu se ispunilo Isusovo obećanje popratnih znakova. Bio je izvrstan propovjednik evanđelja kojega su već za života pratili popratni znakovi, ipak naviještanje evanđelja nije bilo samo njegovo poslanje, niti su popratni znakovi koji su ga pratili isključivo privilegij sv. Antuna. Isus je poslanje s popratnim znakovima povjerio i obećao cijeloj Crkvi i svakom kršćaninu“, rekao je nadbiskup, te posvijestio “svi smo obdareni mudrošću i milošću odozgo i poslani nesebično se staviti u službu evanđelja. Nije važno jesmo li apostoli ili proroci, evangelisti ili pastiri učitelji, odnosno današnjim rječnikom rečeno: nije važno jesmo li biskupi, svećenici, posvećene osobe ili vjernici laici. Važno je da ono što jesmo, jesmo autentično, da to jesmo na Kristov način, da to jesmo na način svetosti. Takvu autentičnost uvijek prate i popratni znakovi.”

U tom je vidu naglasio, kako su ti znakovi izganjati zloduhe, jer Isus i njegovo evanđelje imaju danas moć izganjati zloduha No, nije to egzorcizam. “To je zloduh koji je započeo sve loše u svijetu: zloduh nepovjerenja u Bogu, a iz tog zloduha onda nastaju i drugi zlodusi podjela i mržnje i svega onoga što je s mržnjom povezano, kao što su ratovi koji nisu samo znak da čovječansko nije uspjelo ništa naučiti iz prošlosti, nego da smo i mi kršćani zakazali u svom poslanju izganjanja zloduha. Mi smo sposobni i izganjati zloduha nepovjerenja prema Bogu kako bismo se mogli staviti u službu s bližnjima. I to nije dar samo nekome, to je ono što nam je svima darovano po mudrosti i milosti. Govoriti novim jezicima, a sv. Antun kaže da su to različita svjedočanstva za Krista, poput poniznosti, siromaštva, strpljivosti, poslušnosti. Dodao bih i ljubav, jer to je jezik Duha Svetoga koji svatko razumije. To je jezik evanđelja, jezik služenja na Kristov način za koji smo i mi sposobni.”

Isus više puta ponavlja da nije došao radi zdravih, nego bolesnih. On i nas šalje svima, osobito nas šalje onima koji su isključeni, koji se nalaze na rubovima Crkve i društva, bolesnima, bližnjima koji nisu ničiji. Evo o tom se ozdravljenju radi, a ne da mi iz kreveta dižemo bolesnike. On želi da mi budemo glas onih koji nemaju glasa. Njihovom ozdravljenju više od medicine pomaže nesebična ljubav, ona koja ne dozvoljava da se itko osjeti isključenim i zanemarenim, to je osobito važno u kontekstu odbacivanja pojedinih kategorija osoba, od nerođenih do onih koji su blizu smrti, koji žele prekinuti život eutanazijom. Mi smo ti koji svojim pristupom, kršćanskim pristupom, blizinom na Kristov način, možemo biti onaj ozdravljujući faktor u društvu, ozdravljujući faktor u susretu s onima koji se nalaze u takvim situacijama. Ali, trebamo usvojiti Kristov način, trebamo imati onu milost i onu mudrost koju je imao sv. Antun, posvijestio je nadbiskup Uzinić.

Na kraju je upitao “mogu li ovi popratni znakovi kršćanskog propovijedanja koji su bili vidljivi u životu sv. Antuna, biti prisutni u mojem i tvojem kršćanskom životu, i životu Crkve i njezinog poslanja. Sv. Antun nam svojim životom i svetošću koja je za nas primjer, poručuje da mogu. Dodao bih da i moraju, želimo li ostati kršćani, Crkva i nastaviti poslanje koje nam je Krist povjerio. A to će se dogoditi kad u otvorenosti daru mudrosti i milosti Duha Svetoga ponovno budemo autentični nasljedovatelji evanđelja, oni koji ne govore samo riječima, nego i životom. Odnosno, kad budemo sveti, jer svetost nije nešto što se treba dogoditi sutra, ona se može i treba dogoditi samo danas. Mi imamo samo danas.”

„Neka nam sv. Antun, koji je poznat zagovornik u različitim potrebama, isprosi još jednu važnu milost, milost da naša Crkva doista bude i ostane jedna. To je danas sve veći problem, nekako se sve više dijelimo, sveta i katolička i apostolska, ali ne samo po onom Božjem u njoj, po kojem ona to jest, nego i po onom našem“, rekao je na kraju nadbiskup Uzinić.

Misu je glazbeno uzveličao župni zbor pod ravnanjem Vilme Grazie Žmak.

Vjernici iz raznih dijelova biskupije, čak i iz udaljenijih dekanata, toga su dana imali prigodu u pulskoj Župi sv. Antuna sudjelovati na svetim misama kroz dan. Osim uobičajene pobožnosti 13 utoraka sv. Antunu, župa se za svetkovinu pripremala i trodnevnom pripravom, koju je ove godine predvodio fra Siniša Pucić.