Nadbiskup Zgrablić predslavio misu na svetkovinu Bogojavljenja u katedrali sv. Stošije

Govor o mudracima u Evanđelju govori o svakomu od nas. „I mi se trebamo prepoznati u tim mudracima. Trebamo prepoznati da je Krist svjetlo koje se pojavilo na nebu. Svjetlost koju trebamo slijediti, za kojom trebamo ići, kao što su išli mudraci“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da su mudraci proučavali nebeske stvarnosti, ono što od Boga proizlazi.

Promišljali su što je Božja mudrost, ono što Bog govori. „Promišljali su o životu, o najvećim pitanjima svoga života. Treba ići tražiti Krista, valja ići naprijed. Ne smijemo ostati ravnodušni“, upozorio je.

Naglasio je da poput mudraca treba razmišljati o mudrosti vlastitog života. „Mudro je razmišljati o životu. Mudrost je više nego znanje. Mudrost je najprije Božji dar koji nas prosvjetljuje, dar koji nas vodi da bismo došli do Krista, našeg Spasitelja, da bismo mogli ući u kuću gdje on boravi, da bismo ga mogli prepoznati“, rekao je nadbiskup.

„Na blagdan Bogojavljenja slavimo Boga koji se kao svjetlost objavio narodima, svima, ne samo pojedincima, ne samo izabranom Židovskom narodu. Nego, objavio se kao svjetlost na prosvjetljenje naroda, kako je Isusa nazvao i sv. Šimun. To svjetlo želi prosvijetliti naš život. Želi nam omogućiti da hodamo kao po danu, da nam život bude svjetlo, a ne tmina“, naglasio je predslavitelj.

Istaknuo je da su prvi kršćani činjenicu da je Bog trajno ostao s nama shvaćali kao dar svjetla. Život koji je Krist donio usporedili su sa svjetlom. Upravo to predstavlja duh Božića. „Tijekom božićnih dana razmišljamo o velikoj radosti koju nam je Gospodin učinio jer nam je darovao dar života. Bog koji je sâm životvorac, postao je životom. Taj život nastanio se među nama, Božji život koji se utjelovio u povijesti trajno je ostao s nama. Svjetlo je došlo u tminu ovoga svijeta da obasja svako zlo, svaki grijeh, svaku tminu ljudskog života, pa i onu posljednju tminu ljudske smrti“, poručio je zadarski nadbiskup, razmatrajući što znači Kristovo rođenje za ljude i zašto je toliko važno.

Božja riječ kao svjetlo prosvjetljuje naš um, srce i naše razumijevanje da možemo prihvatiti svjetlost Isusa da postane dio našeg života, „da bismo i mi postali svjetlost i dio Božjeg života“, rekao je.

Mudraci su krenuli na put noću, kad im je svijetlila zvijezda. „Tako i mi idemo naprijed kroz tminu našeg života, hodamo kroz naše nevolje i poteškoće. Trebamo ići kamo su išli mudraci. Zvijezda je mudrace najprije vodila malo zaobilaznim putem, ne direktno u Betlehem gdje se Isus rodio. Zvijezda ih je najprije vodila u Jeruzalem. To nije slučajno. I nas će traganje za Kristom najprije odvesti u Jeruzalem. Ne onaj u Svetoj Zemlji, nego Jeruzalem u smislu – tamo gdje se čuva Sveto pismo. Vodit će nas u Sveto pismo. Proučavajući Sveto pismo, doznat ćemo kako doći do Krista i upoznat ćemo Krista. Pojavit će se novo svjetlo, Riječ Božja, ono što je Gospodin progovorio“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da Riječ Božja čovjeka prosvjetljuje i ne ostavlja ravnodušnim.

„Ni Herod nije ostao ravnodušan. Svjetlost Božje istine, spoznaje o Bogu, dolazi k nama kao dobro koje tjera zlo iz našeg života, kao svjetlost koja raspršuje tmine i mrak našeg života. I to se ne događa bez uznemirenosti. Herod se jako uznemirio. Evanđelist Matej kaže da se uznemirio on i sav Jeruzalem s njime.

To se može dogoditi i nama. Božja riječ daruje nam nešto novo. Ona u nama otkriva istinu i tmine i nastaje borba između tmine i svjetla u našoj duši i nutrini, u našem životu. Dok traje ta borba, možemo reagirati na različite načine. Neki reagiraju kao Herod. Kršćani nisu proganjani zato što su loši i jer čine zlo, nego jer su svjetlost. Kao svjetlo, oni smetaju. Tmina mora pobjeći od svakog dobra. A tmina pruža otpor. Tako će i zlo pružiti otpor, ako hoćemo izbaciti zlo iz našeg života“, upozorio je mons. Zgrablić.

Borbu između tmine i svjetla ilustrirao je iskustvima o ponekad neugodnom i teškom odlasku na ispovijed, teškom mijenjanju te teškom traženju oprosta i opraštanju.

„Zlo se bori. Potrebni su nam snaga i jakost, jer će se stvoriti uznemirenost u nama, onaj Herod će se pojaviti u nama. Možda će se u nama pojaviti i ono kakvi su bili pismoznanci i svećenici. Oni su točno i precizno znali da se Isus trebao roditi u Betlehemu. I kako su oni reagirali? Ostali su ravnodušni. Znali su, ali ta istina nije izazvala čak ni onu reakciju koju je izazvala kod Heroda i ljudi oko Heroda. Nego, ostali su ravnodušni u toj stvarnosti.

Nama je ići putem mudraca. Ako smo mudraci, moramo ići naprijed. Naša vjera je put, hod. Hodamo i tražimo Krista. Naša vjera ne može stati, zaustaviti se, jer mi slijedimo put ljubavi. Ljubav nikad ne miruje. Ljubav je uvijek aktivna, ide naprijed, ljubav te pokreće. Ljubav i sila Duha Svetoga ne trpe sporost – nego te nose naprijed da tražiš Krista“, poručio je mons. Zgrablić.

Kada čovjek odluči slijediti Krista kojeg je upoznao u Pismima, ponovno će ugledati zvijezdu za kojom je krenuo na početku. „Ali, kao da to neće biti ona ista zvijezda. Evanđelje kaže da su se mudraci, kad su ugledali zvijezdu, obradovali radošću veoma velikom. Spoznaja o Bogu i svjetlo kojem dolazimo da ulazi u našu nutrinu, da dozvolimo da nas prosvijetli, rađa plodovima. Jedan od plodova je radost. Spoznati Boga, spoznati onoga koji te ljubi, koji je došao odnijeti grijehe svijeta, koji je odnio moje grijehe. U srcu stvara radost onaj koji prosvjetljuje put moga života, na koga se mogu osloniti kao na istinu, koji je punina života i ljubavi“, rekao je. Ta radost je znak da je osoba na pravom putu. No, ta radost ne smije biti samo jedan trenutak, da se osoba zaustavi.

„Nije dovoljno tu radost doživjeti, da čovjeku bude samo lijepo u crkvi, nego osoba mora krenuti dalje, kamo zvijezda i radost vode. Zvijezda je vodila do mjesta gdje se rodio Isus. Ta radost mora voditi Isusu. Evanđelist Matej kaže da se zvijezda zaustavila nad mjestom gdje se rodio Isus. Zvijezda će stati ondje gdje je Isus“, poručio je propovjednik.

Nadbiskup je pojasnio i značenje činâ mudraca u poklonstvu Isusu. Da bi čovjek mogao susresti Isusa, da Isus može biti dio našeg života, osoba mora učiniti geste koje su učinili i mudraci. Evanđelist radnje koje su učinili mudraci opisuje s četiri glagola. Mudraci su ušli u kuću, ugledali su Dijete s Marijom, majkom njegovom, pali su ničice te su mu se poklonili i prinijeli darove.

„To mi trebamo učiniti, da bi nam Božić bio prava stvarnost. Bogojavljenje nam treba doći kao dan da učinimo upravo to što su učinili mudraci. Prvi čin – ući u kuću. To znači ući u kuću gdje je Krist. A Krist je rekao gdje on živi: ‚Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, ja sam među njima.‘ Dakle, da se sabireš tamo gdje se sabire zajednica – tu je Krist prisutan. Krist je nazočan u euharistiji, u svakom sakramentu, gdje god činiš ljubav i dobro – tu je Bog prisutan, jer slijediš njega koji te nadahnuo to činiti.

Kada se pričešćuješ i u molitvi uđeš u kuću svoga života, tu boravi Krist. Bog se nastanjuje u našem životu. Po Kristu, Bog nam više nije dalek, nepoznat, nego nastanjuje se u tvom srcu, tako blizu, da ga trebamo na betlehemski način prihvatiti i prepoznati – u jednostavnosti života, u jednostavni njegove objave“, potaknuo je nadbiskup.

Dodao je da je veličina Božje svemogućnosti u njegovoj jednostavnosti, skromnosti i poniznosti. To znači i biti u Crkvi, uz Mariju koja stoji uz Dijete, koja ga čuva, njeguje i vodi brigu o tom Djetetu; vodi brigu o Bogu.

Treba i pasti ničice. „To je znak adoracije. Ad-orare na latinskom znači klanjati se. Ad znači na, or, oris znači usta. Dakle, nešto vrlo intimno. Poljubac ustima je znak intimnosti. Prema tome, pokloniti se Gospodinu znači sa svojom intimom, sa svojim srcem i dušom stati pred Gospodina, pokloniti mu se u intimnosti svoga bića“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je pojasnio i značenje darova koje su Isusu dali mudraci i mi ih trebamo pokloniti. To su zlato, tamjan i smirna. „Sve to imaš. I to obilato. Zlato je najvrijednije što imamo, a nema vrjednijeg od života, duše. Ništa na svijetu nije vrijedno koliko vrijediš ti kao čovjek. Prema tome, Gospodinu pokloni svoju dušu. U toj intimi i poklonstvu Isusu, sebe pokloni Gospodinu. Svoj život možemo pokloniti samo Bogu. Nikome i ničemu drugome, nego izvoru našeg života. Pokloni mu svoje zlato, sve dobro koje jesi.

Ali, moraš mu pokloniti i svoju smirnu. Smirna je mirisna smola kojom su se pomazivali mrtvaci. Gospodin ne traži samo tvoje zlato, nego i tvoju smirnu. Gospodin ne bira od tebe samo najbolje, nego Gospodin izabire tebe svega kakav jesi. Pokloni mu svoje grijehe, pokloni mu sve svoje zloće, svu svoju tminu i nevolje. Pokloni mu svaku svoju slabost, svoje bolesti i poteškoće, pokloni mu svoju smrtnost. To je smirna koju Gospodin traži da mu daruješ.

Tamjan je znak molitve, znak časti koju iskazujemo Gospodinu. Pokloni Gospodinu čast svojim riječima, ustima i svojim srcem. Tada će Isusovo rođenje imati smisao. Tada će Bogojavljenje biti dio tvoga života. Krist će biti prosvjetljenje tvoga života i tebi će se dogoditi što se dogodilo mudracima kod susreta s Isusom. Evanđelist kaže da su otišli drugim putem u svoju zemlju. I ti ćeš biti drugi čovjek. Nešto novo će se dogoditi u tvom životu, jer Gospodin je došao promijeniti i obogatiti tvoj život.

Opet ideš u svoju zemlju. Opet ćeš ići u svoj dom, u svoj posao i obaveze, ali ćeš biti drugi, drugačiji. Gospodin će učiniti nešto novo s tobom i s tvojim životom, jer Bog je došao da nam da novi, drugačiji život“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Poželio je da Bogojavljenje bude blagdan „kada nam se Bog objavljuje, pokazuje djelatan i spasonosan u našem životu; da ga osjećamo bliskim, da možemo živjeti s njime kroz sve dane našeg života“.