U zadarskoj katedrali se molilo za svećenička i redovnička zvanja

Tijekom Službe Riječi, nagovor je održao don Marko Majić Mazul, župni vikar u zadarskoj Župi Gospe Loretske, član nadbiskupijskog Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante koje je organiziralo susret.

Don Marko je podsjetio da papa Franjo u Poruci za 61. Svjetski dan molitve za zvanja, mlade potiče na hrabrost. „Važno je da su mladi hrabri, jer Gospodin je uz nas, Gospodin je s nama. On je naša garancija, sigurnost. Da bismo živjeli odvažno, u hrabrosti, bez straha, životvorno, za Gospodina, ne smijemo biti ravnodušni. Jer Gospodin nas poziva na nešto jako veliko. Poziva nas na nešto veliko, jer je naš Gospodin velik, ogroman. Stvorio je cijeli svemir i duše za vječnost, a vječnost zadire u nadnaravno, iznad svemira. Je li takav Bog želi od nas nešto malo, jadno, nebitno? Gospodin nas poziva u visine. On je dobri pastir koji svoj život, ne nešto – nego život svoj – polaže za svoje ovce, za svakoga od nas. Veliki Bog želi nešto veliko za nas“, poručio je.

To veliko postiže se pozivom na svetost kroz rast u krepostima i formiranjem uz osobe koje nam je Bog stavio da nas vode na tom putu, rekao je propovjednik. Podsjetivši da Marija radost zbog Božjeg pohoda njoj nije mogla zadržati za sebe, don Marko je upitao želimo li mi drugima donijeti radost Gospodina? Hoćemo li izdržati da ga ne donesemo na različite načine: kroz molitvu, služenje, u odnosima, krepostima, itd.

„Svi su pozvani na nešto: na brak, duhovni poziv, posvećeni laički samački život. No, postoji poziv prije toga, za sve nas, kako bi se što bolje ostvario i taj drugi, životni poziv – a to je poziv na svetost. Svetost nije nedostižna, nisu je živjeli samo sveci. Dostižna je kad se otvorimo Bogu. Bog nas osposobljava, ako mu se približujemo, ako to želimo. Svetost je riječ za jako velik i dobar odnos s Gospodinom“, istaknuo je don Marko, upozorivši da svetost nije naučena, neki moralni, psihološki perfekcionizam, da je osoba dobra, poštuje neka pravila.

„Treba se truditi u svakom području, ali radi se o ljubavi – to je prvi poziv na svetost, poziv na ljubav. Poziv na svetost ostvaruje se rastom u krepostima, u ljubavi, miru, strpljivosti, volji, služenju, ustrajnosti, izdržljivosti. Jedan poznati mariolog kaže da rast u svetosti mora početi s malim odlukama. Nekad donosimo velike odluke, a one znaju biti neispravne ili donesene u tami, bez Božjeg svjetla. Nekad se razočaramo. U razvijanju kreposti, iz dana u dan donosimo odluke koje imaju neko svjetlo i onda razvijamo, treniramo donijeti neke veće odluke pod tim svjetlom. Istrenirani smo“, rekao je.

U razlučivanju poziva, sv. Ivan Bosco mladima, između ostaloga, kaže da promisle: „Da znate da ćete za par trenutaka umrijeti, što bi odlučili, koji poziv bi odabrali?“ „To je nešto najdublje u srcu. Kako bismo razvijali kreposti, rasli u svjetlosti, donosili dobre odluke, bitno je biti uz Gospodina, uz njega stalno rasti. Jer, Gospodin je dobar pastir koji poznaje svoje ovce, do kraja. Poznaje nas bolje od ikoga u obitelji i od prijatelja. Najbolje nas poznaje. Drugi korak, sredstvo kako rasti uz Gospodina je Crkva, duhovno i materijalno. Bog nam je dao svećenike, redovnice, razne zajednice i pokrete. Nema prikladnijeg mjesta za rast uz Gospodina, nego uz one koje je Bog postavio da vode. Naravno, i oni prvi trebaju biti odgovorni služitelji, ponizni“, rekao je don Marko.

Podsjetio je na riječ sv. Ivana Pavla II.: „Čuvajte se onih koji vam daju jednostavna rješenja“. „To ne postoji. Život je žrtva, ali iz toga dolazi radost. Jer Gospodin donosi radost. Gospodin je već uskrsnuo. S ljubavlju tražimo Gospodina i pri otkrivanju svoga poziva, baš u ljubavi, ne usiljeno. Ako osoba treba moliti za ljubav, ako je još nema u srcu, neka moli za dar ljubavi, vjere. Dati si vremena, malo pomalo. Ali, znati se i ohrabriti kad dođe vrijeme. I u toj ljubavi, usprkos našim slabostima i grešnostima, ići Gospodinu koji je savršen u ljubavi. Baš on koji je savršen u ljubavi, ide prema nama bezuvjetno, u život nas koji smo slabi i grešni“, poručio je don Marko.

Svjedočanstva triju redovnica

Tijekom susreta, o pozivu su svjedočile tri redovnice. Dvije redovnice su rodom iz Konga, školske sestre franjevke Krista Kralja, a studiraju na KBF-u u Splitu. S. Terezita rođena je u katoličkoj obitelji s osmero djece. Roditelji su ih odgajali u kršćanskoj vjeri i pazili su da žive moralno. U njenoj srednjoj školi predavale su franjevke koje su djelovale u župi. Svidio joj se njihov način rada s ljudima te se na kraju srednje škole odlučila pridružiti njihovoj Družbi. „Hvala Bogu, do danas, ja sam jedna od njih, iako još uvijek tražim Božju volju za svoj život. Čestitam onima koji su već uvjereni na putu kojeg su odabrali. Želim ohrabriti braću i sestre koji se još traže. Neka im sâmi Gospodin pokaže dobar i pravi put koji vodi do njega“, rekla je s. Terezita.

S. Gisele je kao djevojčica željela postati redovnica jer je u svojoj župi vidjela časne sestre i poželjela je biti kao one. Po završetku osnovne škole, počela je upoznavati mlade koji su htjeli biti svećenici i redovnice. O franjevkama je čitala u knjizi o njihovom djelovanju koja se nalazi u župama u biskupiji Bukawu u Kongu. Kad je diplomirala, 2014. otišla je samostan, a prve zavjete položila je 2019. godine. „Pomoglo mi je i još uvijek mi pomažu molitva, čitanje Riječi Božje, život u zajednici i slušanje. Volim sestre franjevke Krista Kralja jer su jednostavne i ponizne. Biti s Bogom znači vjerovati, doživljavati Boga u svakodnevnom životu. Također, to znači i dopustiti da vas prate drugi ljudi. Euharistija je izvor i snaga naših zajednica koje izgrađuje i čini da svakim danom rastu. Redovnički život je usredotočen na ljubav i slobodan je izbor. Dobro došli u samostan, ako želite doći kod nas“, poručila je s. Gisele.

S. Biljana Kostić, klanjateljica Krvi Kristove, rodom je iz Banje Luke. Na Sveučilištu u Zadru studira kroatistiku i talijanistiku. U prvom razredu srednje škole njezina vjera se poljuljala. Imala je teškoću, a u Crkvi se stalno pričalo o milosrdnom Bogu, milosrdnom Ocu. Pitala se, kakav je to milosrdni Bog kad u toj teškoći nije s njom. Pokušala se udaljiti od Crkve i Boga. Kad je imala 16 godina, na jedan poziv otišla je u Zagreb na proslavu 200 godina Misionara Krvi Kristove. Nije poznavala tu Družbu. Za vrijeme molitve krunice Krvi Kristove na tom susretu, u srcu je poželjela biti dio brojnog puka koji je tamo bio. Htjela je otići od Boga, a kad je vidjela crkvu punu ljudi, mislila je da bi bilo lijepo opet biti dio toga. Ali, Gospodin je pozvao na nešto više. I pomislila je – biti redovnica. Mislila je da je to zato što je u Zagrebu, u atmosferi optimizma. No, ta želja se zadržala, ali je mislila da je prerano odgovoriti na to. Osjetila je potrebu da se promijeni. Bila je znala psovati, izbjegavati misu. Popravila se, uvidjela da je Bog poziva i rekla: „Ići ću tim putem, pa što bude“. Prijatelji su primijetili da se sasvim promijenila. Na početku je bilo teško kad je obitelji i drugima rekla da želi biti redovnica. Ona je željela predati svoj život Gospodinu. Sestre klanjateljice su živjele blizu nje, s njima je odrastala, išla kod njih na vjeronauk, pa joj nije bilo teško odlučiti u koji red ići.

„U početku sam se pitala zašto Bog poziva baš mene, ima i drugih, puno boljih od mene, koje bi mogao pozvati. Shvatite da Bog ne zove da mi budemo bolji od nekoga ili da budemo kao netko, nego da budemo ono što stvarno jesmo. Sv. Katarina Sienska je rekla: Budi ono što je Bog naumio da budeš i zapalit ćeš svijet. Ona kaže i da će biti i poteškoća, ali, svoj pogled uvijek uprite prema Kristu. Sv. Marija de Mattias kaže: Ugledajte se u raspetog Isusa. Svaki dan, pomalo u molitvi, otkrivaju se Božja čuda i razlozi i to jača poziv svaki dan“, poručila je s. Biljana.

Euharistijsko klanjanje

Povjerenik Dražina je rekao da Bog djeluje u životima drugih te da putovima po kojima je Bog neke vodio, može i druge potaknuti da i oni krenu za njim. Potaknuo je da se u klanjanju pred Presvetim stupi u kontakt i odnos s Gospodinom u osobnoj molitvi, da se moli za one koji već jesu u pozivu, koji o tome razmišljaju, da svatko nađe svoj put.

Euharistijsko klanjanje predvodio je don Luka Šustić, član Povjerenstva za duhovna zvanja Zadarske nadbiskupije, župnik u Slivnici i Islamu Latinskom. Potaknuvši na molitvu za čvrstu predanost i nepokolebljivu vjeru, u zahvalnosti za sve darove i ljubav, molilo se za hrabrost, da oni koje Bog poziva poput apostola slijede poziv Isusa, napuštajući navezanost na svijet, kako bi postali ribari ljudi za Božje kraljevstvo. Taj poziv potiče promjenu u srcima drugih, a slijediti Isusa znači kretati se i prema dubinama vlastitih duša.

„Bio je to poziv na hrabrost, vjeru i predanost. Isusovi učenici postali su svjesni da su dio nečega većeg od sebe. Gospodine, molimo te, daj nam hrabrosti da poput Šimuna, Andrije, Jakova i Ivana ostavimo iza sebe sigurnost prošlosti i krenemo prema novim obalama koje si ti pripremio za nas. Neka tvoja ljubav bude vodilja naših koraka. Neka tvoja mudrost osvjetljava naš put. Neka nas tvoja prisutnost prati u svakom trenutku našeg života. Molimo te, osnaži nas kako bismo bili sredstvo tvoje ljubavi i milosti“, molilo se tijekom klanjanja pred Presvetim. Na susretu je sudjelovao i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a pjevanje su predvodili mladi iz župa Zadarske nadbiskupije.