Naša Crkva na pragu trećeg tisućljeća

Ovo kratko izlaganje želi dati samo neke natuknice o promjenama u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj u ovom povijesnom času i pokušati uočiti naglaske za njezino djelovanje na pragu trećeg tisućljeća.
Točno dvjesto godina nakon velike francuske revolucije pao je Berlinski zid (1789-1989). To je označilo početak kraja komunizma u srednjoj i istočnoj Europi, ujedno i kraj vladavina totalitarističkih ideologija: nacizma, fašizma i komunizma, koje su opečatile dvadeseto stoljeće.
Godinu dana kasnije, 1900. i u Hrvatskoj se je na prvim slobodnim višestranačkim izborima promijenio politički sustav. Nastupio je povijesni trenutak za ostvarenje drevnih težnji hrvatskoga naroda za vlastitom državom. Nažalost, za razliku od Slovenije, u Hrvatskoj se taj proces dogodio kroz teški rat. Upravo današnji dan predstavlja dovršetak osamostaljivanja hrvatske države.
Katolička Crkva u Hrvatskoj je svjesna svoje uloge u očuvanju nacionalnog identiteta hrvatskoga naroda kroz povijest. I onda kada Hrvatska nije bila samostalna država, za Crkvu je ona postojala kao Hrvatska. Priznanje Svete Stolice koje je prethodilo drugim europskim zemljama visoka je potvrda najvećega međunarodnog moralnog autoriteta opravdanim težnjama hrvatskog naroda za vlastitom državom.
Uistinu možemo reći da se nalazimo u novom vremenu. Promjene koje su se dogodile na političkom, društvenom, gospodarskom i kulturnom polju stavljaju i Crkvu u novi položaj. To se odražava na djelovanje Crkve “ad extra” i “ad intra”.
1. Promjene u djelovanju Crkve “ad extra” ili Crkve u svijetu
Katolička Crkva u Hrvatskoj pojavljuje se sada na novi način u našoj javnosti. Ona je na neki način izašla iz sakristija i užega crkvenog prostora: crkvene tematike su prisutne u javnim medijima, crkveni službenici su viđeni na prigodnom civilnim manifestacijama, vjeronauk je u državnim školama, uvedeno je dušobrižništvo u vojarne itd. Potpisivanjem ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske postavljeni su temelji za pravno uređenje odnosa između Katoličke Crkve i države u Hrvatskoj.
Za razliku od komunističkog vremena kad su neki prikrivali svoju vjersku pripadnost, danas kao da je suprotno. Dobiva se dojam da neki misle kako je unosno, ako se predstaviš da si katolik.
Novi način prisutnosti Crkve u javnosti mijenja u vjernika i građana Hrvatske sliku o Crkvi. Postavlja se pitanje odnosa Crkve i države, Crkve i politike Crkve i društva, Crkve i kulture, Crkve i socijalnih prilika.
Danas djelovanje naše Crkve u svijetu u kojem živimo ima šire dimenzije. Njezina vanjska prisutnost je vidljivija i, u stanovitom smislu, pojačana. Postavlja se pitanje: da li Crkva time postaja bliža i privlačnija?
2. Promjene u djelovanju Crkve “ad intra” ili Crkve u sebi
Umjesno je postaviti pitanje što se je dogodilo u samoj Crkvi u novonastalim promjenama? Što se je promijenilo u njezinoj pastoralnoj djelatnosti?
Ubrzo nakon političkih promjena naša se je Crkva suočila s relativno brojnim traženjem sakramenata kršćanske inicijacije od odraslih građana. To je od nje tražilo uspostavu katekumenata na raznim mjestima.
Uvođenjem vjeronauka u škole upala je u stanovitu krizu župna kateheza.
Ratne neprilike potaknule su više ili manje uspješno ustrojavanje Caritasa na biskupijskom i župnom planu.
Otvorena je mogućnost pastoralne službe u bolnicama, domovima i zatvorima.
Čini mi se da su najdalekosežnije promjene nastale na području laikata, premda mnogi, a osobito Kristovi vjernici laici, nisu zadovoljni s onim što se postiglo.
Na svim našim visokim crkvenim učilištima studira relativno velik broj vjernika laika. Laici preuzimaju vjeronauk u školama. Osnovana su društva vjernika laika. Našu Crkvu osvježuje novi duh koji dolazi od novih pokreta i molitvenih zajednica, u kojima vodeću ulogu imaju laici.
Nakon što smo u kratkim crtama nabrojili neke promjene koje je proživjela Crkva kod nas u novonastalim prilikama, postavljamo glavni zadatak našega izlaganja.
3. Što očekujemo od naše Crkve na pragu trećeg tisućljeća?
a) Crkva u Hrvatskoj pozvana je da se u zajedništvu s općom Crkvom pripremi na Veliki jubilej rođenja Gospodnjega, kako je to odredio Sveti Otac Ivan Pavao II. u “Tertio millennio adveniente”. Ovo je vrijeme prikladno za jedno otvaranje naše Crkve prema Crkvama Europe i svijeta. Našu crkvenost trebamo konfrontirati sa crkvenošću drugih mjesnih Crkava, osobito u ovo postkomunističko vrijeme.
b) Sveti Otac poziva Crkvu da se u pripremi na Veliki jubilej nanovo suoči sa svojom prošlošću i da napravi ispit savjesti. Taj poziv je upućen i našoj Crkvi na kraju ovoga stoljeća i tisućljeća. Naša se Crkva, na primjer, nije javno suočila s otpadom od vjere koji se je kod stanovitih vjernika u našoj Crkvi dogodio za vrijeme komunističkog režima. Crkva treba naviještati milosrđe i moliti Boga oproštenje, ali bez otvorenoga i iskrenog suočenja s prošlošću nema ni pravog ozdravljenja.
c) Ovo je vrijeme novog primjenjivanja Drugoga vatikanskog koncila. Prva provedba koncilskih dekreta dogodila se je u ograničenim uvjetima komunističkog sustava. Stoga je potrebno nanovo sustavno proučavati i primjenjivati Sabor.
U tom smislu treba istaknuti oživljavanje ili osnivanje tijela suradnje i suodgovornosti, kao na primjer pastoralna i ekonomska vijeća.
d) Obnova naših crkvenih struktura je zadatak koji stoji pred nama. Na mnogim područjima mi imamo još pretkoncilsku crkvenu organizaciju. Iako strukture nisu najbitnije, ipak bez njih ne može djelovati ljudsko društvo, pa tako ni Crkva.
e) Otvaranje naših zajednica novim inicijativama i nadahnućima Duha.
Danas dolazi osvježujuća obnova Crkva od Duha koji djeluje u malim zajednicama i pokretima. U tim skupinama važnu ulogu imaju laici. Vjernici traže ambijente u kojima će se međusobno pomagati i osjetiti veću blizinu. Naša se Crkva treba otvarati takvim inicijativama. Tu se iznova postavlja pitanje o mjestu i ulozi župe. Župa ostaje temeljna stanica kršćanskog zajedništva. Ali je potrebno biti zajedno i pomagati skupinama koje žele slijediti posebnu karizmu ili duhovni put. Između župe i pokreta ili malih zajednica treba da dolazi do obogaćujuće izmjene darova: pokretu je potrebna veza sa župom da ne bi postao sekta, a župi je potrebna povezanost s pokretima i zajednicama da se ne bi previše zatvorila i ukrutila.
f) U pastoralnom djelu Crkve poželjna je veća suradnja između svećenika i laika. Uključivanje vjernika laika u pastoral župne zajednice je nužna potreba nove evangelizacije. Od župnika se traži da bude otvoren za suradnju i da znade raditi sa suradnicima. Te sposobnosti potrebno je tražiti i razvijati kod kandidata za svećeništvo.
i) U našem crkvenom pastoralnom djelovanju posebni naglasak treba imati ekumenizam kao i međureligijski dijalog. Riječ je o jasnom i izričitom opredjeljenju Crkve Drugoga vatikanskog koncila. Papa Ivan Pavao II. tu dimenziju crkvenog svjedočenja osobito ističe u vidu pripreme za Veliki jubilej.
4. Koje svjedočenje treba dati naša Crkva na kraju drugog milenija?
a) Crkva je pozvana da uvijek i svagdje bude na strani života. Ona je službenica Onoga koji je došao da ljudi život imaju. Ona promiče kulturu života nasuprot kulture smrti. Aktivno i djelotvorno zalaganje za život od začeća pa do naravne smrti posebni je poziv za kršćanina u ovom vremenu. Naše vjerničke zajednice trebaju biti zauzetije na tom području.
b) Promicanje pomirenja
Mir i pomirenje jamstvo su naše bolje budućnosti. U ovo poslijeratno vrijeme potrebno je liječiti, opraštati i promicati pomirenje. Pomirenje je lijek za naše društveno i nacionalno zdravlje.
c) Promicanje socijalne pravde i solidarnosti
Evangelizacija i cjelokupni čovjekov napredak idu zajedno.
Papa kaže da su poučavanje i širenje crkvenoga socijalnog nauka dio misijske evangelizacije Crkve. Crkva tu ne smije ostati samo na riječima. Potrebno bi bilo priređivati tečajeve za laike, osobito za one koji se bave politikom i gospodarstvom, o socijalnom nauku Crkve. Može li danas naša Crkva dati primjer solidarnosti u sredini u kojoj naviješta Evanđelje. Postavlja se pitanje unutarnje crkvene solidarnosti: između svećenika, između naših župnih zajednica itd.
d) Dijalog između ljudi i skupina.
Naše društvo želi biti demokratsko. Prema Bocckenfoerdu, demokratsko društvo živi od snaga koje ono samo ne može dati. Njih on naziva sustavima potpore. Demokraciji su potrebne vrednote. Kada promovira opće ljudske vrednote, Crkva pomaže demokratskom društvu. Ta misija je osobito važna za Crkvu koja živi u demokratskom društvu.
U naše vrijeme potrebno je širiti kulturu dijaloga na svim razinama. Dijalog u Crkvi i dijalog u društvu. Dobiva se dojam da je naša društveno-politička stvarnost podijeljena na blokove i skupine koje kao da “a priori” trebaju biti ili za ili protiv. U takvim prilikama i Crkva, kad progovori, upada u opasnost da se njezin glas instrumentalizira po gornjoj shemi.
Zaključak
Naša Crkva na pragu trećeg tisućljeća izvršit će svoje poslanje, ako svoje pouzdanje stavi potpuno u svoga utemeljitelja Isusa Krista i ako se neprestano otvara Duhu Svetome koju je okuplja i oživljava. Ona nije ovozemna zajednica ili društvo. Ona je na ovom svijetu zajednica “sui generis”. Crkva je zajednica Presvetog Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga. Ona ne želi biti ni politički saveznik ni opozicija ni jednoj skupini građana. Ali se ne odriče ni svoga poslanja da bude proročki glas u sredini u kojoj živi i djeluje.