Nastaviti dijalog Katoličke crkve i pravoslavnih Crkava

Draga braćo!

Primajući vas danas, prvi put od početka moga pontifikata, radujem se što vas mogu pozdraviti kao izaslanstvo što ga svake godine njegova svetost Bartolomej I., ekumenski patrijarh, šalje prigodom blagdana svetih zaštitnika Rimske crkve. Obraćam vam se riječima što ih je Pavao uputio Filipljanima: “Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite… Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu” (Fil 2,2-5). Apostol, svjestan kako je lako podleći uvijek prisutnoj prijetnji sukobâ i prepirki, mladu zajednicu u Filipima poučava slozi i jedinstvu. Galaćanima će snažno naglasiti da sav zakon svoju puninu nalazi u jedinoj zapovijedi ljubavi, te će ih poučiti da hode po Duhu kako bi izbjegli djela tijela – svađu, ljubomor, srdžbe, razdore, strančarenja, zavisti – te tako postignu plod plod Duha, a to je ljubav (usp. Gal 5,14-23).

Sretna tradicija kojom se jamči obostrana prisutnost u Bazilici sv. Petra, kao i u Katedrali svetog Jurja o blagdanima svetih Petra i Pavla te svetog Andrije izraz je, dakle, ove zajedničke želje da se suprotstavimo djelima tijela, koja nas nastoje razdvojiti, te da živimo po Duhu, koji među nama promiče jačanje ljubavi. Vaš današnji posjet, kao i onaj što će ga Rimska crkva uzvratiti za koji mjesec, svjedoče da u Kristu Isusu vjera djeluje ljubavlju (usp. Gal 5,6). To je iskustvo “dijaloga ljubavi”, što su ga na Maslinskoj gori započeli papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora, iskustvo koje je pokazalo da nije isprazno.

Brojne su i značajne, doista, geste do sada učinjene: mislim na poništenje međusobnih osuda iz 1054. godine, na govore, dokumente i susrete koje su promicali kako Rim tako i Carigrad. Ove su geste obilježile tijek posljednjih desetljeća. A kako se ovdje ne sjetiti da je papa Ivan Pavao II., časne uspomene, par mjeseci prije smrti, u Bazilici svetoga Petra, razmijenio bratski zagrljaj s ekumenskim patrijarhom kako bi time dali snažan duhovni znak našega zajedništva u svetima koje i jedni i drugi zazivamo, te kako bi još jednom potvrdili čvrstu nakanu neumornoga djelovanja u cilju punoga jedinstva? Naravno, ovaj naš put je dugačak i nije jednostavan, na početku je bio obilježen strahovima i oklijevanjima, ali postaje sve brži i svjesniji. To je put koji je vidio rast nade u čvrstome “dijalogu istine” i proces teološkoga i povijesnoga pojašnjavanja, koji je već dao vrijedne plodove.

Riječima apostola Pavla moramo se i mi upitati: “Zar ste toliko toga uzalud doživjeli?” (Gal 3,4). Uočava se potreba da se ujedine snage, da se ne štede sile, kako bi se službeni teološki dijalog, započet 1980. između katoličke Crkve i pravoslavnih Crkava u cijelosti, obnovljenom snagom nastavio. U tom bih smislu, draga braćo, htio odati priznanje njegovoj svetosti Bartolomeju, koji ulaže velike napore oko obnavljanja rada Mješovitog međunarodnog katoličko-pravoslavnog povjerenstva. Želim potvrditi da je i moja čvrsta volja podržati i ohrabriti ovo djelo. Teološko istraživanje, koje se mora suočiti s kompleksnim pitanjima te izlučiti rješenja koja nisu ograničavajuća, ozbiljan je zadatak kojega ne možemo izbjeći.

Ako je istina da Gospodin snažno poziva svoje učenike u izgradnju jedinstva u ljubavi i istini; ako je istina da je ekumenski poziv zapravo hitan poziv na ponovnu izgradnju, u pomirenju i miru, teško oštećenoga jedinstva, među svim kršćanima; ako ne možemo ne uvidjeti da podjela obeskrijepljuje svetu stvar propovijedanja Evanđelja svakome stvorenju (usp. Unitatis redintegratio, 1), kako bismo mogli izbjeći zadatak da jasno i u dobroj namjeri ispitamo svoje razlike, suočavajući se s njima u dubokom uvjerenju da ih se mora razriješiti? Jedinstvo što ga tražimo nije ni upijanje drugih ni stapanje s drugima, nego poštivanje raznolike punine Crkve, koja, u skladu s voljom svoga utemeljitelja Isusa Krista, mora biti uvijek jedna, sveta, katolička i apostolska. Ta je predaja našla puni odjek u nepromjenjivoj ispovijesti vjere svih kršćana, u Simbolu što su ga izradili oci ekumenskih sabora u Niceji i Carigradu (usp. Slavorum Apostoli, 15).

Vatikanski je sabor sa svom jasnoćom priznao blago što ga posjeduje Istok i od kojega je Zapad “mnogo stvari preuzeo”; naglasio je da su temeljne dogme kršćanske vjere definirane na ekumenskim saborima proslavljenim na Istoku; pozvao je da se ne zaboravi kroz kolike je patnje prošao Istok kako bi sačuvao svoju vjeru. Nauk Koncila nadahnuo je ljubav i poštivanje za Istočnu tradiciju, potakao je da se na Istok i Zapad gleda kao na sastavnice mozaika koje zajedno čine slavno lice Pantokratora – Krista Svevladara, čija ruka blagoslivlja čitavu Ekumenu. Koncil je otišao još i dalje izjavljujući: “Nije stoga čudo da neke strane objavljenog misterija ponekad prikladnije shvaćaju i bolje osvjetljavaju jedni nego drugi, tako da za one razne teološke formule nerijetko valja prije reći da se međusobno dopunjuju negoli suprotstavljaju” (Unitatis redintegratio, 17).

Draga braćo, molim vas da ekumenskome patrijarhu prenesete moje pozdrave, te ga izvijestite o mojoj nakani da čvrstom odlučnošću nastavim s traženjem punoga jedinstva među kršćanima. Zajedno želimo nastaviti putem zajedništva, te zajednički ostvariti nove korake i geste, koji će voditi prema premošćivanju preostalih nesporazuma i podjela, imajući na umu da “kako bi se zajedništvo i jedinstvo obnovilo ili sačuvalo ne valja ‘stavljati… nikakva drugog tereta osim… potrebnih stvari’ (Dj 15,28)” (Unitatis redintegratio, 18). Od srca zahvaljujem svakome od vas što ste došli s Istoka da počastite svetog Petra i Pavla, koje zajedno častimo. Neka njihova trajna zaštita, a osobito majčinski zagovor Bogorodice – Theothokos, uvijek vodi naše korake. “Milost Gospodina našega Isusa Krista s duhom vašim, braćo” (Gal 6,18).