Vaša ekselencijo, jedno vrijeme živjeli ste u Iraku, 2010. godine. Kakvo je Vaše iskustvo svakodnevnog života u toj zemlji? 

Svakodnevni život pokušava se razvijati normalno, ali u neprestanoj napetosti, napose u gradu u kojemu sam živio, Bagdadu, gdje su se događali česti napadi. Ne može se živjeti potpuno u miru, sasvim normalnim životom. Stalno je prisutan strah koji rađa sumnjom jednih prema drugima. Uvidio sam kako je ljudima teško vjerovati nekomu koga ne poznaju.

Također, danas ovdje imamo i relikvije… 

Da, ovo su relikvije dvojice svećenika koji su ubijeni u siro-katoličkoj katedrali u Bagdadu 31. listopada 2010. godine, dva tjedna prije mog dolaska. Njih dvojica ubijena su zajedno sa 44 vjernika, dok su ostalih 200 vjernika u terorističkom napadu ranili petorica terorista. Četiri sata nakon što su se teroristi zaključali u crkvu i uzeli za taoce vjernike, snage reda provalile su unutra, a teroristi su se raznijeli. Nakon što sam stigao onamo dva tjedna nakon toga, bio sam zadivljen. To je velika katedrala, visoka osam metara, a krvi je bilo posvuda po zidovima, čak i na stropu, kao posljedica eksplozije.
Među tim žrtvama bilo je dvoje malene djece: jedno od šest mjeseci i drugo od tri godine. Roditelji su ih pokušavali sakriti ispod klupa. Nakon nekog vremena dijete od tri godine više nije moglo gledati kako teroristi pucaju po slikama na zidu. Izašlo je pred teroriste govoreći: ‘Pogledajte što ste učinili Isusu’, jer pucali su po slici Srca Isusova. Dijete je viknulo: ‘Dosta! Dosta! Dosta!’ Tri puta. I njega su ubili hicem iz pištolja. Ova situacija pomaže nam razumjeti kako kršćani proživljavaju trenutke terora, i zbog toga nemaju povjerenja u druge.

Opisane slike zaista su strašne. Također, kršćani u Iraku u manjini su, i za njih je veoma opasno živjeti ondje.

Očito to nije normalna situacija. Imali su dobre odnose. Ali, nakon 2003. godine, kada je počela invazija na Irak, ti su odnosi narušeni. Iračani su vidjeli kako su tzv. savezničke snage, koje je napadao Sadam Husein, redom bile kršćanske države. Stoga su kršćane optuživali da su saveznici njihovih neprijatelja. To je stvaralo veliku napetost. Kršćani su bili proglašeni krivcima, zbog čega su se događali brojni napadi na crkve i osobne domove. U jednom trenutku stvari su se primirile, ali manji napadi se nastavljaju. Kršćaninu koji proživljava teror ne treba puno da jeftino proda kuću i ode. Mafija je onda iz svega toga profitirala i imala je ekonomske koristi.

Kakva je njihova današnja situacija u društvu?

Kršćani su možda oni koji su imali bolje obrazovanje, također su imali i bolje položaje, poslove. Danas je stanje postalo malo teže. Ali, mnogo je kršćana koji imaju zanimanje profesora, liječnika, dobre položaje u društvu, prije svega u gradu kao što je Bagdad.

Njegova Svetost, papa Franjo, otišao je u Irak. Zašto je taj posjet važan?

Ovo je, prema mom mišljenju, zaista važno. Vjerujem da ga kršćani iščekuju kao što se iščekivala mana u pustinji. Osjećaju se pomalo napuštenima, kao što sam ranije rekao. Oni koji su bili smatrani saveznicima osvajača, sada napokon vide nekoga tko ih dolazi poduprijeti. Veoma mi se svidjelo ono što je Papa rekao u svojoj poruci koju je poslao dva dana prije svoga polaska. Rekao je: ‘Dolazim prije svega kao hodočasnik pokajnik.’ To me je veoma dirnulo i pomoglo mi je shvatiti da je taj put poduzeo kako bi zatražio oprost, jer zna da se zapadne zemlje, iz kojih dolazi i Papa i Sveta Stolica, smatraju napadačima. Istina je da je cilj bio oslobađanje naroda od diktature, ali način je bio pogrješan. Nitko nije profitirao iz te ‘dobre nakane.’ Dakle, Papa ide ponizno moliti oprost u ime zapadnih zemalja koje su uzrokovale brojne nevolje.

Uistinu se nadamo da će papa Franjo donijeti tu manu, kako ste kazali.

Naravno. Drugi je veliki cilj ono što je rekao Papa: ‘Dolazim kao hodočasnik mira.’ To je važan cilj. Aktualizacija enciklike koju je nedavno napisao, ‘Fratelli tutti’, o bratstvu. Ova enciklika nadahnuta je dokumentom koji je godinu dana prije toga bio potpisan u Abu Dhabiju s velikim imamom  sa Sveučilišta Al-Azhara u Egiptu. Kako sve ne bi ostalo samo na papiru, papa Franjo na ovo je putovanje želio poći kako bi rekao: ‘Ja sam uistinu vaš brat, i tako se i osjećam.’ Zato ovo putovanje nije posvećeno samo kršćanskoj manjini već cijelom iračkom društvu koje je pozvano živjeti u bratstvu. On čini prvi korak i pruža ruku. Kad sam bio u Iraku, često sam govorio o ‘namjernoj naivnosti’. Potrebna je određena naivnost. Papa zna da je ovo težak put, već unaprijed zamršen zbog situacije s koronavirusom. Zato netko može reći da je Papa naivan. On je naivan, ali namjerno, jer time želi reći: ‘Imam povjerenja u vas! Znam da postoji opasnost, znam da me netko ne voli, ali imam povjerenja u vas!’ Vjerujem da je to važno kako bi se obnovilo međusobno povjerenje – pokazati da imaš povjerenja u drugog! Onaj drugi može ti učiniti užasno zlo, ali krivnja će biti njegova. Ti si pokazao da imaš povjerenja u njega. To je temeljno za stvaranje međusobnog povjerenja.

I to je važno za našu različitost, ali svi imamo isti korijen: svi smo sinovi Božji.

To je drugi vid njegova života: hodočasnik s vjerskog gledišta. Tu su korijeni: Abraham je rođen u Uru, koji je 200 km od Bagdada. Upravo je tamo sve rođeno. Prvi čovjek koji je odgovorio Bogu; prvi čovjek kojega je Bog pozvao. Bilo kršćani, bilo muslimani, bilo židovi, priznaju Abrahama kao praoca vjere. Abraham je onaj koji je vjerovao protiv svake nade. To je treći cilj ovog Papina putovanja: biti hodočasnik nade, ponovno probuditi nadu. U svojoj poruci kaže: ‘Pogledajte zvijezde koje neprestano obasjavaju noć.’ Još jedan vrlo značajan trenutak: posjet Mosulu. Mosul je biblijska Niniva. Posjetom Ninivi Papa želi ponovno vratiti nadu. Jona je bio poslan u Ninivu, no nije želio ići. Otišao je na drugu stranu, pobjegao je iz Ninive, a Gospodin ga je ponovno pozvao i poslao upravo tamo. Jona nije vjerovao da se Niniva može obratiti. Činilo mu se da je uzaludno propovijedati Ninivljanima, no Gospodin je učinio čudo. Možemo pomisliti da nije potrebno ići propovijedati u Ninivu, ali Gospodin ima svoje planove. Potrebno je naviještati nadu,  ostalo će učiniti Gospodin.

Papa Franjo susrest će i velikog ajatolaha Alija Al-Sistanija. Koliko mi je poznato, ‘ajatolah’ na arapskom znači ‘Božji znak’. Možete li nam reći tko je on?

Veliki ajatolah Ali Al-Sistani vrhovni je poglavar svih muslimana šijita. On nema političku moć, već vjersku. Veoma ga cijene i poštuju. I najveći politički moćnici koji posjeduju velika bogatstva poštuju ga, slušaju ga. Uvijek je govorio u korist kršćana. Kad je bio neki napad ili sukob, ili istaknuta diskriminacija, uvijek je branio kršćane. Govorio je da se tako ne može postupati s kršćanima, ne smije ih se diskriminirati. Zato vjerujem da će to biti važan trenutak. S osobnog gledišta, vrlo je jednostavan. Prima ljude u prostoriji koja je potpuno prazna, ogoljena. Nema ništa, čak ni stolac. On uvijek sjedi na tepihu, na podu. To je neugodno za nekoga tko na to nije naučen. Zamišljam papu Franju. Vjerujem da će za njega imati stolac, jer Papa ima problema s kralježnicom. Sjećam se kad sam ga posjetio. Nakon što sam sjedio s njim na podu, morao sam ustati jer mi je bilo teško. Ali, on se bez problema ustao sa svojih nešto više od 80 godina. On je uistinu osoba mira, što je, vjerujem, znakovito. Ako su ‘Fratelli tutti’ i dokument iz Abu Dhabija, o ljudskom bratstvu, bili smatrani poveznicom s muslimanima sunitima, ovaj susret s Alijem Al-Sistanijem bit će preokret u odnosu s muslimanima šijitima. Uzmimo u obzir da odnosi među šijitima i sunitima nisu dobri, mislim da bi ovo mogao biti vrlo jak poziv, poruka, kako bismo rekli da smo svi braća.

On je, mogli bismo to tako reći, jedna važna, velika osoba, a istovremeno i malena. Možemo sada reći nešto o budućnosti. Kakav će život u Iraku biti nakon ovog Papina posjeta? 

Nemam dar predviđanja. Cijenim, i vidim, i veoma sam podržavao, kad sam bio u Iraku, ono što se poduzimalo kako bi kršćani mogli opstati. Upravo su zbog toga važne inicijative. Primjerice, u Erbilu su prije nekoliko godina otvorili, i bio sam ondje na postavljanju kamena temeljca, Katoličko sveučilište. To je važno. Naši studenti često su tražili stipendije u inozemstvu. Nakon toga bilo je teško vratiti se. No, ako imaju mogućnost studirati i usavršiti svoje školovanje tamo, za njih je puno lakše ostati i misliti na budućnost. Prije svega, nadajući se da više ne će biti napada i nasilja. U tome kršćane svi prepoznaju kao ljude mira – mirotvorce. Upravo zato mislim da bi mogli imati veliku ulogu u budućnosti Iraka.