Akatist Svetomu i pravednomu Josipu molitva je hvale i štovanja upućena svetom Josipu, zaručniku Presvete Djevice Marije i Isusovom zemaljskom ocu. Sastoji se od trinaest kondaka, to jest, kraćih crkvenih pjesama, i dvanaest ikosa, koji razvijaju temu kondaka, te se završava dužom molitvu svetom Josipu.

Svaki kondak i povezan s njim ikos, tvore cjelinu koja predstavlja jedan aspekt života i služenja svetog Josipa, ističući ponajprije njegovu jedinstvenu ulogu kao zaštitnika i čuvara Svete Obitelji i kao uzora kršćanskih vrlina od dana zaruka s Marijom, Isusovog rođenja i obrezanja, bijega u Egipat, brige za Mariju i Isusa u Nazaretu, pa sve do blaženog usnuća, naglasio je.

Za vrijeme molitve akatista potrebno je stajati jer riječ akatist u prijevodu s grčkoga jezika doslovno znači “hvalospjev [koji se čita] ne sjedeći”, kao i kod slušanja evanđelja, čime se ističe svečanost ove molitve, objasnio je u predavanju dr. Barščevski.

“Akatist je molitva koja se može pjevati u crkvi ili se čitati kao osobna molitva doma. U crkvi se može pjevati kao zasebna molitva ili u sklopu nekog molitvenog bogoslužja te nakon jutarnjeg ili večernjeg molitvenog pravila. Akatist u čast svetaca uglavnom se moli u sam dan njihovog spomena. Akatist Svetomu i pravednomu Josipu, zaručniku Blažene Djevice Marije nastao je nešto prije nešto više od 150 godina”, istaknuo je dr. Barščevski pa dodao da je u bjeloruskom gradu Mogilevu 16. kolovoza 1866. nakon obnove ponovno posvećena crkva svetog Josipa Zaručnika izgrađena između 1780. i 1798. u čast susreta austrijskog imperatora Josipa II. s ruskom caricom Katarinom II.

Tom prilikom su u crkvu na molbu mogiljevskog pravoslavnog bratstva bile donesene i pohranjene moći sv. Josipa koje je sa sobom iz manastira svetog Pantelejmona na Atosu donio u Rusiju jeromonah Arsenij. “Moći su najprije donesene iz Sankt Peterburga u Vitebsk, u grad u kojemu je točno prije 400 godina, 12. studenog 1623. okrutno bio ubijen sveti Jozafat Kuncevič”, kazao je dr. Barščevski.

Članovi pravoslavnog bratstva 150 kilometara od Vitebska do Mogileva nosili su moći svetog Josipa, dakle, otprilike četiri dana, zaustavljajući se po različitim selima i kapelicama kako bi im se ljudi mogli pokloniti. U Mogilevu se okupilo oko 50 tisuća ljudi na dočeku moći svetoga Josipa, među kojima oko 35 tisuća kršćana, no također i mnogo Židova, naglasio je o. Barščevski.

Dvije godine kasnije, 1868., vijeće mogiljevskog pravoslavnog bratstva poslalo je u Sankt Peterburg na razmatranje komiteta duhovne cenzure tekst akatista argumentirajući svoju molbu time što je štovanje svetog Josipa Zaručnika posebno rasprostranjeno u zapadnim gubernijama kako među pravoslavcima, tako i među katolicima, kazao je dr. Barščevski.

“Budući da pravoslavci s posebnim poštovanjem i ljubavlju slušaju prema drevnom običaju čitanje akatista, izdavanjem akatista svetom Josipu željeli su ‘zadovoljiti duhovne potrebe naroda’, no i popularizirati duhovnu literaturu istočne tradicije što je bratstvo smatralo svojom dužnošću. Komitet je 20. lipnja proslijedio akatist na recenziju arhimandritu Efremu kojemu se članovi bratstva direktno obraćaju ističući veoma rasprostranjeno štovanje svetog Josipa u zapadnoj Crkvi što je bio argument da se prihvati taj akatist, dok u istočnoj Crkvi nije bilo neke posebne službe svetom Josipu jer mu se spomen slavi u prvu nedjelju poslije Božića zajedno s Davidom, kraljem i Jakovom apostolom, bratom Gospodnjim”, konstatirao je na predavanju o. Barščevski.

S obzirom na to da su se moći nalazile u Mogilevu, bratstvo je bilo uvjereno da će i rimokatolici posjećivati crkvu u kojoj su bile pohranjene kako bi i oni slušali akatist, istaknuo je predavač. Arhimandrit Efrem dao je odobrenje za tisak o čemu je 18. prosinca 1868. bio informiran i upravni sinod ruske Crkve, no iz nekog razloga, sinod odbija akatist i šalje ga ponovno na iščitavanje, rekao je o. Barščevski.

“Nakon dvije godine arhimandrit Efrem postao je biskup i ponovno se vratio tekstu te  ga je predložio Sinodu na prihvaćanje. Godine 1871. sinod ruske Crkve odobrio je tiskanje akatista, argumentirajući svoju odluku velikim štovanjem koje sveti Josip ima u zapadnim gubernijama, no izričito ističući da je cilj izdavanja donekle suprotstaviti se širenju katoličkih molitava među narodom”, istaknuo je predavač.

Akatist svetomu i pravednomu Josipu, zaručniku Presvete Djevice Marije nastao je relativno kasno i ne spada u tradicionalnu liturgijsku himnografiju. “Napisao ga je profesor Moskovske duhovne akademije Pjotr Kazanski na crkvenoslavenskom jeziku krajem šezdesetih godina 19 stoljeća. On se u pisanju tog teksta služio evanđeljem, apokrifnim tekstovima, ali i liturgijskim tekstovima. Dva apokrifna teksta, Pseudo-Mateja i Povijest Josipa stolara predstavljaju Josipa kao starca, a to čine i neki liturgijski tekstovi. No, za razliku od apokrifa i liturgijskih tekstova, akatist ne obraća pažnju na dob svetog Josipa što se može shvatiti kao dvojaki pristup starosnoj dobi Marijinog zaručnika ili čak kasnijim utjecajima zapadne tradicije i pokušajem pomlađivanja svetoga Josipa”, ustvrdio je na predavanju o. Barščevski.

Akatist ne spominje samo najvažnija događanja iz Josipova života, već ujedno nudi i moralno–duhovni nauk kako bi vjernici ostvarili u vlastitom životu to što pjevaju u akatistu i postali dionici otajstva Kristova spasenja, istaknuo je izv. prof. dr. sc. Barščevski.

Predavanje izv. prof. dr. sc. Tarasa Barščevskog održano je u okviru znanstvenog skupa „Protector Croatiae“ u povodu 150 godina objavljivanja Glasnika sv. Josipa u Hrvatskom nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu pod pokroviteljstvom zagrebačkog nadbiskupa dr. sc. Dražena Kutleše, predsjednika Hrvatskog sabora Gorana Jandrokovića, Karlovačke županije i Grada Karlovca, u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije, Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskoga nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu.