Biskup Martin Borković (1597. – 1687.) postao je zagrebačkim biskupom u dobi od 70 godina, a cijeli je život vršio visoke službe unutar pavlinskog reda, naglasio je u predavanju o. Spetić.

O. Spetić u izlaganju je analizirao utjecaje koji su oblikovali biskupa Martina Borkovića te utjecaje koje je sam izvršio u uređivanju pavlinskog reda i Zagrebačke biskupije.

Njegovo cjeloživotno djelovanje karakteriziralo je širenje različitih katoličkih pobožnosti u duhu protureformacije i stvaranja katoličkog identiteta. Održao je čak četiri biskupske sinode, a jedna od njih donijela je zaključak o proglašenju sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske, što je kasnije potvrdio i Hrvatski sabor, naglasio je, između ostaloga, u predavanju o. Spetić.

Martin Borković rođen je u Domagoviću, pri župi Petrovina 1597. u obitelji sitnoga plemstva – šljivara. Vrlo se kasno odlučio na duhovni poziv, tek s 20 godina pristupajući Isusovačkoj gimnaziji na Gornjem Gradu, dok je pavlinom postao oblačenjem/investiturom u Remetama na Tominje 1627., s čak 30 godina, magistrom mu je bio fr. Andrija Padarović, redovnik sveta života, objasnio je o. Spetić.

Nakon prvih zavjeta školovanje nastavlja u Olomucu u Češkoj, gdje je njegov subrat i višestruki prethodnik Šimun Bratulić 1602. dobio tri mjesta u isusovačkom kolegiju u zamjenu za izgradnju isusovačkog samostana u Zagrebu.

“Tamo se u maniri najbolje protureformacijske škole usmjerava kao gorljivi pobornik katoličke reakcije, te postaje član Marijanske kongregacije od Pohođenja, primajući đakonat te postižući magisterij iz filozofije, nakon čega studira u Rimu također na isusovačkoj Gregorijani. Za boravka u Rimu svjedoči brojnim proglašenjima svetaca i blaženika, posebno mučenika”, kazao je.

U njegovu školovanju, rekao je predavač, iznimno su na Borkovića utjecale osobe isusovačkog superiora iz Olomuca p. Georgiusa Molitorisa (1594.-1661.), te fr. Stjepana Trnavskog, fr. Nikole Staszewskog, koji je bio njegov prethodnik kao general reda.

“Tu je upio načela katoličke pobožnosti i nauka u čisto Tridentskoj maniri, što ga je uz revnost za redovničku stegu karakteriziralo za života. Nakon povratka u domovinu povjerena mu je služba formatora bogoslova i uskoro Lepoglavskog priora vikara, te generalnog vikara reda. Nedvojbeno obilježen trostrukim isusovačkim odgojem stvara strukture pavlinskog visokog školstva želeći svoje znanje prenijeti nadolazećim generacijam”, rekao je predavač.

U pavlinskom redu, naglasio je o. Spetić, biskup bio je gorljivi pobornik reformi te trostruki generalni vikar, dvostruki generalni prior te provoditelj reforme 1644. potvrđenih novih ustava/konstitucija. Stoga se često zanemaruje da je imao veliko pastoralno iskustvo kao vođa „putujućeg konventa“ od 12 redovnika koji su evangelizirali protestantizmom opustošene krajeve sjeverne i istočne Ugarske.

Bio je i zastupnik u hrvatskom saboru kao virilist – remetski prior, te je uspio da se remetskom svetištu od istog sabora potvrdi/nada počast naslova Advocata Croatiae, čime je Remete učinio središnjim marijanskim svetištem Kraljevine Hrvatske, te se izučio/izvještio u korištenju sabora za širenje ideja i načela kojima je i sam živio, poručio je predavač.

“Bio je monah sveta života. Biskupom je postao onda kada se biskupi spremaju za umirovljenje, u 70 godini, na Gospu od Zdravlja 1667. godine. Kao da mu to nije bio dovoljan napor, nije bio rado prihvaćen u zagrebačkoj sredini kao redovnik i starac kada se očekivalo mladoga i poletnoga predvodnika, u ne samo crkvenim, već i izuzetno nezahvalnim političkim previranjima/trvenjima”, naglasio je.

Izvori su zabilježili da je na dolasku u Zagreb od klera i kanonika javno ponižen i izrugan. Ubrzo je ipak svojom revnošću i mudrošću zavrijedio poštovanje i ljubav svoje početno neprijateljski nastavljene okoline. Njegovo najveće djelo ostaje sadržano u četiri još neistražene crkvene sinode, kojima je nakon 100 godina proveo do kraja Tridentsku reformu, rekao je predavač.

Prvi vid pobožnosti kojoj je osobno bio vjeran bila je Marijanska kojoj je posvetio redovita hodočašća, vrlo često je pješice sam hodočastio u Remete, te privatne pobožnosti. Osobno uvjeren da je kip Gospe još u svetištu potaknuo je bistričkog župnika na potragu za kipom BDM Bistričke, čime je obnovio štovanje Gospe, istaknuo je o. Spetić.

“Druga pobožnost koju je gorljivo akcentirao bila je ona euharistijska, te je u prvoj sinodi zahtijevao dostojanstvena slavlja mise, inzistirajući na mnogim nama danas uobičajenim praksama. Tako opominje svećenike koji nepropisno mise te daje prilagoditi zagrebački obred novome obredu”, rekao je o. Spetić.

Biskup je svećenike poticao na svakodnevno slavljenje euharistije što je i sam činio te strogo kažnjavao one koji nisu svetkovinama služili mise s pastvom ili pak nisu izvršavali misne obaveze kako se to od njih zahtijevalo, a suspendirao je one koji su odstupali od sinodama zadanih smjernica. Sam je odlučivao u kojim će filijalama biti mise i kada. “Naglasio je pobožnost za pokojne, sukladno Tridentskom nauku o čistilištu, obavezao je kler na molitve za pokojne svećenike te općenito za duše u čistilištu”, istaknuo je u predavanju o. Spetić.

Svećenicima je zabranio kartanje, ali i uredio starački dom za njih. Pobožnost ignacijanskih duhovnih vježbi (lat. Exercitia spiritualia) redovito je preporučivao u velikim kušnjama, dok je sam obavljao svake godine, te obavezno zahtijevao da kandidati za sv. Red obave prije ređenja. “Kako bi svoju misao osigurao poklonio je 1000 rajnskih forinti isusovačkom samostanu u Zagrebu, tada na Griču, za trošak duhovnih vježbi svećeničkih kandidata zagrebačke nadbiskupije u budućnosti, kako bi onemogućio da materijalni nedostaci uvjetuju duhovne nedostatke”, istaknuo je o. Spetić.

Posebno je širio pobožnost svecima, kao izričaj najčišće shvaćene katoličke vjere, jer je upravo štovanje Blažene Djevice Marije i svetaca bila u očima naroda glavna razlika između protestanata i katolika. Sveci su za njega putokazi za raj, a njihovo nasljedovanje je siguran put k spasenju, rekao je o. Spetić.

“Štovanje svetaca naglašavao je u sinodalnim zapisima te zaključcima, ali i svojim primjerom. Tako je 1686. obnovio kapelu sv. Katarine u svom rodnom Domagoviću koja se i danas koristi. Kao biskup dao je podići nekoliko oltara sv. Pavla, prvog pustinjaka, zaštitnika pavlina u pavlinskim crkvama, od kojih je sačuvan samo onaj u Lepoglavi”, rekao je.

Nadalje, uveo je slavlje svetkovine sv. Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika iz IV. stoljeća, za zagrebačku biskupiju, što do tada nije bilo prakticirano. Zagrebačku biskupiju smatrao je nasljednicom tada nepostojeće sisačke biskupije, želeći time pokazati uzor i primjer prvih kršćanskih mučenika s kojima se povezujemo, rekao je predavač.

“U katedrali je dao podići oltar sv. Petra i Pavla, kao uzorima biskupskih službi. Jedini odušak svome svecu zaštitniku, ne znamo je li krsnom ili redovničkom patronu Martinu, dao je u podizanju kapele orfantorija/ubožnice u današnjoj Vlaškoj ulici, koji u izmijenjenoj formi još danas tamo možemo naći”, rekao je o. Spetić.

Upravo širenje štovanja sv. Josipa, dodao je, kojega su lik i djelo isusovci povratili katoličkoj pobožnosti 17. st. njegova je najveća duhovna ostavština. Pridavanje zaštitnika zanatima, mjestima, kraljevstvima, bratovštinama i društvima upisuje se u posttridentsku baštinu, naglasio je doktorand Spetić.

Godine 1663. sv. Leopold proglašen je zaštitnikom Austrije, a 1675. sv. Josip zaštitnikom Svetog Rimskog Carstva Njemačke narodnosti. “Stoga je i Hrvatskoj trebalo naći patrona, dok je sv. Jeronim zaštitnik Dalmacije, Ilija Bosne, no postavilo se pitanje tko će biti zaštitnik Hrvatske? Izbor je pao na sv. Josipa, što je proglasio i Hrvatski sabor 10. lipnja 1687. u nastavku sinodalne odluke o proglašenju i čašćenju sv. Josipa u zagrebačkoj biskupiji. To je u svojoj biti izvanredna praksa, jer je ustaljeno da Sveta Stolica proglašava patrone”, istaknuo je o. Spetić.

“Obično se kaže da nedovoljno znamo o nekome kako bismo ga popularizirali, biskup Martin je dovoljno poznat, ali nedovoljno istražen, njegove sinode, biskupske poslanice, zapisi vizitacija, izvještaji Sveta Stolici te političko djelovanje kao bana i spasitelja ustavnosti, strpljivo čekaju radoznalog istraživača koji će im posvetiti djelić vremena i otkriti nam teološku i ekleziološku misao onoga kome su poslovično kritični Hrvati za života pridali zasluženi epitet pater patriae – oca domovine”, zaključio je o. Spetić.

Biskup Martin Borković preminuo je na svetkovini Svih svetih 1687. kao karlovačko-bački nadbiskup u 90. godini života.

Predavanje o. Gudencija Vite Spetića održano je u okviru znanstvenog skupa „Protector Croatiae“ u povodu 150 godina objavljivanja Glasnika sv. Josipa u Hrvatskom nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu pod pokroviteljstvom zagrebačkog nadbiskupa dr. sc. Dražena Kutleše, predsjednika Hrvatskog sabora Gorana Jandrokovića, Karlovačke županije i Grada Karlovca, u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije, Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskoga nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu.