O INTEGRACIJI HRVATA U NJEMAČKO DRUŠTVO I CRKVU

Hamburg, 16. 3. 2002. (IKA) – “Integracija Hrvata u njemačko društvo i Crkvu” bila je tema predavanja koje je u subotu 16. ožujka u dvorani Nadbiskupije Hamburg održao urednik “Žive zajednice” fra Anto Batinić u organizaciji Napretkove podružnice u tome poznatom njemačkom gradu.
Nazočne, kojih je bilo oko četrdeset, pozdravila je predsjednica “Napretkove” podružnice Dragana Lovrinović, podsjetivši kako podružnica ima oko pedeset članova te djeluje već tri godine.
Među istaknutim gostima bili su konzul RH u Hamburgu Marko Šimat, voditelj Hrvatske katoličke misije dr. o. Vjekoslav Lasić i njegov pomoćnik o. Anto Bobaš.
Predavač je na početku upitao nazočne: “Može li se živjeti na mostu?” Pritom je mislio na most između Njemačke i domovine tj. republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine, na kojem iseljeni Hrvati i radnici u toj zemlji žive već i do četrdeset godina. Trenutno su u Njemačkoj svima “puna usta” integracije stranaca u njemačko društvo. Integracija je u toj zemlji bila dugo zanemarena tema, a odnos prema strancima imao je restriktivan značaj, premda su svi stranci bili ravnopravno uključeni u socijalni sustav i na tržište rada. No, dok se u Francuskoj i nekim drugim europskim zemljama strance i doseljenike nastoji odmah i pravno i socijalno i kulturalno integrirati u mjesno društvo, to u Njemačkoj nije bio slučaj, nego se na planskoj i svjesnoj integraciji stranaca počelo raditi tek u posljednjih nekoliko godina (donesen je zakon o dvojnom državljanstvu, a očekuje se ratifikacija zakona o useljavanju u Bundesratu). U Njemačkoj se tako kasno priznalo da je useljenička zemlja. U javnoj raspravi o integraciji međutim najmanje sudjeluju sami stranci. Cilj integracije jest uključivanje stranaca u ravnopravno sudjelovanje u njemačkom društvu, a preduvjeti za to su osiguran status boravka, spajanje obitelji, pa i izborno pravo barem na razini grada ili pokrajine. Predavač je istaknuo da je integracija proces koji traje godinama i generacijama, a znači jezično, kulturalno i socijalno participiranje u njemačkom društvu te da to nije jednosmjerna ulica. Stupanj integracije Hrvata u to društvo ovisi o njihovoj generacijskoj pripadnosti. Prva generacija radnika i iseljenika, oni na tzv. “privremenom radu”, je de facto integrirana, ali ne i kulturalno i emotivno. Druga i treća generacija imaju preduvjete za integraciju, ali se nalaze na raskrižju dvaju identiteta, što ima i svoje prednosti, ali i nedostatke. Budući da većina hrvatskih iseljenika kani ostati u toj zemlji integracija se nameće kao jedino razumno i zdravo rješenje. Na kraju je predavač pojasnio i problematiku integracije hrvatskih katolika u mjesnu Crkvu u Njemačkoj. Crkva je najviše učinila na očuvanju vjerskoga i nacionalnog identiteta hrvatskih iseljenika. Premda i dalje postoji religiozna i emotivna potreba za hrvatskim katoličkim misijama, one bi ipak morale svoje djelovanje obogaćivati integracijskim oblicima pastorala i većom suradnjom s mjesnom Crkvom. Nužan je izlazak misija, iz izolacije i njihovo otvaranje te kvalitetnije, modernije i dinamičnije nastupanje unutar mjesne Crkve. Ako se mlađe generacije hrvatskih iseljenika ne priprave i na prakticiranje vjerskog života u mjesnoj Crkvi moglo bi se dogoditi da ostanu u crkvenoj slijepoj ulici, kazao je na kraju o. Batinić.