Objavljena monografija o Hrvatima u Urugvaju na hrvatskom jeziku
Foto: Arhiva Hrvatskog doma, Montevideo - naslovnica knjige Hrvatska i Hrvati u Urugvaju
Monografija „Hrvatska i Hrvati u Urugvaju“ počasnog konzula Republike Hrvatske u Urugvaju Eduarda R. Antonicha objavljena je u Zagrebu u nakladi AGM-a i Hrvatske matice iseljenika, objavljeno je 8. srpnja na stranici matis.hr.
Izvorno Antonichevo historiografsko djelo „Croacia y los croatas en Uruguay“, tiskano prije petnaestak godina, sada je objavljeno u hrvatskom izdanju, ilustriranom dosad neobjavljenim fotografskim zapisima jednog od pionira iseljeničke fotografije Srećka Dumića.
Monografiju izišlu u AGM-ovoj biblioteci Res Gestae, sa španjolskoga jezika prevela je Željka Lovrenčić. Predgovor potpisuju ravnatelji nakladnika – Stjepan Bekavac i Mijo Marić.
Građa knjige opsega 248 stranica velikog formata, raspoređena u sedamnaest poglavlja, znatno pridonosi razumijevanju višedesetljetnog života i stvaralaštva naraštaja hrvatskih useljenika u Istočnu Republiku Urugvaj (República Oriental del Uruguay), ali i skidanju ideološke stigme s tamošnje hrvatske emigracije 20. stoljeća. Danas u toj zemlji živi oko pet tisuća ljudi hrvatskih korijena. Pisac i pravnik Antonich iščitava hrvatsku povijest novoga vijeka u njezinu svjetskom kontekstu, napose povijest iseljeništva u borbi za rješenje tzv. hrvatskog pitanja uz njezine odjeke u hrvatskim zajednicama zemalja Južne Amerike od 1918. do 1991. godine.
Konceptualno autor dijeli knjigu na nekoliko logičnih cjelina: prvi pioniri u Urugvaju, potom iseljavanje Hrvata u Urugvaj, osnivanje Hrvatskog doma u Montevideu, osnivanje Jugoslavenskog društva „Bratstvo“, osnivanje Hrvatske katoličke zajednice, proglašavanje neovisne Republike Hrvatske – objašnjavajući ih kroz niz ključnih političkih događaja u društvu porijekla koji su obilježili i oblikovali smjer i način izgradnje same iseljeničke zajednice u Urugvaju. Stoga politički događaji poput atentata i smrti Stjepana Radića, diktature kralja Aleksandra, osnivanja SFRJ-a – događaji su koje analizira i smatra bitnim čimbenikom u razumijevanju iseljeničke zajednice.
Među temama je očuvanje katoličke vjere među iseljenicima radi čega je osnovana i Hrvatska katolička zajednica u Montevideu, o čemu autor piše u sedmom poglavlju „Institucionalizacija vjerskih aktivnosti i stvaranje Hrvatske katoličke zajednice“.
O Hrvatskoj katoličkoj zajednici u Montevideu
Najdugovječniji voditelj bio je fratar Bonifacio Šipić, nastanjen u Montevideu. Antonich pojašnjava da masovni val hrvatskih useljenika dolazi u Urugvaj, kada je urugvajsko društvo već duboko u procesu sekularizacije koji je u toj južnoameričkoj zemlji trajao šest desetljeća, između 1870. i 1930. U taj liberalizirani i sekularizirani Urugvaj stiže početkom 20. stoljeća veliki kontingent hrvatskih useljenika koji su živjeli u državi i društvu u kojemu je vjerska aktivnost bila snažno ukorijenjena u njihov svakodnevni život.
Činjenica da najveći dio tih useljenika nije bio građanskog podrijetla nego su potjecali iz ruralnih sredina i iz malih sela gdje je postojala snažna veza između seljaka vjernika i župnika, zahtijevala je od njih veliki napor pri uklapanju u model društva koji je od došljaka zahtijevao napuštanje njegova izvornoga identiteta (vjerskog, etničkog, lingvističkog, kulturnog itd.).
Ta je sekularizacija svakim danom sve više obuhvaćala hrvatsku zajednicu koja je, „kao dvije svete relikvije što ih je ljubomorno čuvala kao nasljeđe za svoju djecu i za hrvatski narod, nastojala sačuvati daleko od domovine – hrvatsko ime i odanost Bogu“, opisuje Antonich.
U dvorani župne crkve Božanske providnosti koja se nalazila u ulici Dionisio Coronel u srcu poznate montevideanske četvrti La Teja, 19. srpnja 1936. održava se osnivačka skupština Hrvatske katoličke zajednice. Upravo na tom mjestu do 1939. godine održavat će se sjednice njezine Uprave te liturgijska slavlja. Nakon te godine misna slavlja i okupljanja odvijat će se u njenome društvenom sjedištu u ulici Las Aromas 579, koja se danas zove Ulica Hrvatska.
Osnivanje HKZ-a u Urugvaju, iz Hrvatske su pozdravili zagrebački nadbiskup dr. Anton Bauer i vođa Hrvatske seljačke stranke dr. Vladko Maček čija su pisma jako ganula hrvatske iseljenike. Potporu djelovanju HKZ-a pružile su neke od najstarijih obitelji hrvatskih useljenika u Urugvaj: one Francisca Rocca, Enriquea Lussicha, Judana Vidovića i doktora Artura Lussicha, Pedra Martinčića, Rubéna Kuzmanića i Orestesa Vidovića. Hrvatska katolička zajednica kao geslo uzima stari slogan: „Za krst časni i slobodu zlatnu“.
Unatoč činjenici da su hrvatski misionari koji su živjeli u Buenos Airesu i kojima je na čelu bio fratar Leonardo Rušković, u pismu upućenom urugvajskoj Hrvatskoj katoličkoj zajednici predložili da joj svetac zaštitnik bude blaženik Nikola Tavelić, odlučeno je da će to biti „Sveta Djevica Marija – Kraljica Hrvata“.
Za počasnog predsjednika Zajednice imenovan je Ivan Kuehr, a prvu Upravu sačinjavali su: predsjednik Ivan Soldo, dopredsjednik Lovre Planinić; prvi i drugi tajnik Ante Planinić i Anton Farčić; blagajnik Nikola Soldo i zamjenik blagajnika Anto Pehar. Članovi Uprave bili su: Stjepan Bradvica, Jozo Miličević i Ivan Miletić. Nadzorni odbor sačinjavali su: Ilija Buljan, Toma Šaravanja i Anton Miletić.
Ne računajući Ivana Kuehra, koji je rođen u Zagrebu – svi spomenuti dužnosnici bili su rodom iz Hercegovine, područja koje se tijekom povijesti istaknulo kao jedna od najvećih i najdublje ukorijenjenih tvrđava katoličke vjere i obrane hrvatskoga nacionalnog osjećaja. Dana 4. rujna 1938., velikodušna gesta jednoga useljenika iz Makarske, Franje Roka (Francisca Roccoa) omogućila je da HKZ nabavi namještaj u sjedištu Hrvatske katoličke zajednice, otkriva autor knjige Antonich u Nacionalnom arhivu u Montevideu, a potom naši skromni iseljenici kupuju dvije parcele upisane pod brojevima 50 850 i 50 851 koje se nalaze u četvrti Floresta, u ulici Las Aromas, na križanju s ulicom Las Violetas. Posjed se sastojao od prostranog terena od 1300 kvadratnih metara sa skromnom građevinom. Ona će u idućim godinama biti proširena i prilagođena potrebama djelovanja ove Hrvatske katoličke zajednice.
Prvi statut Hrvatske katoličke zajednice u Urugvaju odobren je na skupštini održanoj 3. siječnja 1941. Odlukom urugvajske vlade od 12. svibnja 1941. koju je potpisao Alfredo Baldomir, Zajednici se priznaje pravni status i odobrava njegov statut.
HKZ je među hrvatskim udrugama u Urugvaju prvi uveo pružanje liječničke pomoći svojim članovima. Ona je provedena u praksi jer je nekoliko liječnika hrvatskih korijena bilo zaduženo za brigu o vjernicima okupljenim oko Hrvatske katoličke zajednice.
Premda je u HKZ-u društvena i kulturna aktivnost bila prilično razvijena, najvažniji mu je vjerski život. Prvi hrvatski svećenik koji će ondje voditi euharistijska slavlja za članstvo HKZ-a bit će Leonardo Rušković, član franjevačke provincije Svetog Jeronima, koji je živio u Argentini od 1929. godine. Sa zadaćom da se brine za hrvatsku zajednicu u Južnoj Americi, Rušković će sudjelovati u vjerskim svečanostima te zajednice početkom tridesetih. Od 1935., vjerske je svečanosti predvodio hrvatski svećenik Blaž Štefanić. Taj franjevac koji je bio jako aktivan u zakladi Instituta kardinal Stepinac (okrug Buenos Aires) bio je glavna karika u organizaciji dolaska hrvatskih iseljenika nakon Drugoga svjetskog rata, između 1946. i 1948. godine, u Argentinu kao i ostale južnoameričke zemlje.
Bez narušavanja veza koje su postojale između Hrvatske katoličke zajednice u Urugvaju i one hrvatskih misionara nastanjenih u Buenos Airesu, Zajednica je redovito održavala tijesne veze s urugvajskim crkvenim vlastima. Dana 12. veljače 1938., skupština članova HKZ za svoga zemaljskog pokrovitelja odabire tadašnjega montevideškog biskupa dr. Juana Francisca Aragonea, a njega nasljeđuje monsinjor dr. Antonio María Barbieri, prvi i jedini urugvajski kardinal.
Hrvatski useljenici nisu bili zadovoljni zbog činjenice da su naši svećenici u Montevideu boravili samo povremeno. Zbog toga se 1948. u tome gradu nastanjuje franjevac Bonifacio (Bono) Šipić, koji će ondje ostvariti impresivnu misionarsku službu budući da je kao svećenik i nekadašnji župnik u hrvatskome mjestu Tučepi, imao nesvakidašnje duboko razumijevanje za naše (e)migrante koji su trbuhom za kruhom, siromašni i bez znanja španjolskoga jezika, odselili u tu daleku zemlju. Bonifacio Šipić je kao poveznica unutar hrvatske zajednice, trideset godina obnašao jako značajnu ulogu. Povremeno je posjećivao brojne hrvatske obitelji koje su živjele u glavnom gradu i u unutrašnjosti Urugvaja, donoseći svojim zemljacima evanđeosku poruku i hrvatski domoljubni osjećaj. Politizaciju fratra Šipića, svojstvenu ideološkom vrtlogu druge polovice 20. stoljeća, članovi HKZ-a su kritizirali, ali isto tako i branili. Povijest bilježi vrlo zanimljivu odluku Suda časti toga društva donesenu 3. ožujka 1951., kojom ne samo da se dopušta političko djelovanje svećenika Šipića nego se na izvjestan način i ozakonjuje činjenica da će Hrvatska katolička zajednica, usprkos svojemu apolitičnom obilježju utvrđenom u Statutu, zauzeti politički stav o rješenju tzv. hrvatskog pitanja u međunarodnoj zajednici.
Ono što je dogovoreno u ožujku 1951. obilježit će buduće veze između Hrvatske katoličke zajednice i ostalih institucija južnoslavenske zajednice i odvojiti je – na razdoblje od četiri desetljeća – od ostalih hrvatskih zajednica. To je u godinama koje su uslijedile bio jedan od osnovnih uzroka njezine duge institucionalne agonije. Osam godinama kasnije i sam je Bonifacio Šipić postao svjestan negativnih posljedica koje je njegovo djelovanje uzrokovalo Hrvatskoj katoličkoj zajednici, ali možda je bilo previše kasno da ih se ispravi. Rane nanesene hrvatskom narodu nakon Drugoga svjetskog rata, još su uvijek bile otvorene i svježe.
Podupirući nove useljenike, sada više ne one ekonomske već političke, Šipić je imao značajnu ulogu u podjelama hrvatske zajednice u Urugvaju. Za razliku od one velike mase koja je stigla u Urugvaj tridesetih godina, ti su novi useljenici bili političke izbjeglice i logično je da su u srcu gajili veliko nezadovoljstvo prema režimu zbog kojega su morali otići iz svoje domovine. Devedesete će donijeti ideju nacionalne pomirbe svih Hrvata, koja će uroditi plemenitim procesima među Hrvatima u Urugvaju.
Životopis autora
Eduardo R. Antonich rođen je u Montevideu 1963. godine. U rodnome gradu studirao je na urugvajskome Državnom sveučilištu (Universidad de la República), stekavši diplomu iz područja pravnih i društvenih znanosti 1990. pa od tada uspješno razvija karijeru odvjetnika. Od 2003. godine počasni je konzul Republike Hrvatske u Urugvaju.
Po očevoj strani je unuk hrvatskih doseljenika iz Bribira (Hrvatsko primorje), koji su u Urugvaj došli 1925. godine.
Od djetinjstva je vezan uz hrvatsku zajednicu u toj južnoameričkoj zemlji, sudjelujući kreativno i društveno angažirano u kulturnim aktivnostima društava „Bratstvo“, „Naša domovina“ i „Hrvatski dom“ (Hogar Croata) u Montevideu. Član je tog društva gotovo četiri desetljeća, točnije od 1984. godine.
U upravi „Hrvatskog doma“ (Hogar Croata) neprekidno je od 1988. godine. Također sudjeluje u hrvatskome radijskom programu, kao i ostalim aktivnostima zajednice.
Godine 1987. dobio je stipendiju Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu za učenje hrvatskoga jezika i proučavanje hrvatskoga folklora. Oženjen je Milkom Krsul Musa, unukom doseljenika hrvatskih korijena. Imaju sina Ivu, kojem su prenijeli ljubav za Lijepu Našu te je i on pohađao Sveučilišnu školu hrvatskog jezika i kulture (2019.) u organizaciji Hrvatske matice iseljenika. Predavao je i predaje u zemlji i inozemstvu na znanstvenim konferencijama i stručnim skupovima koji se bave povijesnim i kulturnim temama europskih migracija s posebnim osvrtom na izazove hrvatskog iseljeništva.
Više o knjizi može se pročitati na službenoj stranici Hrvatske matice iseljenika.
