Biskup je pozdravio sve okupljene svećenike i vjernike, izrazivši radost što su unatoč tmurnom danu došli na ovo misno slavlje kako bi ih Božja blizina duhovno razvedrila i obradovala. Pozvao ih je da se na Obljetnicu posvete ove drevne požeške crkve prisjete svih onih koji su tijekom više od osam stoljeća bili s njome povezani. Nakon molitve koju je biskup za njih uputio Bogu, šestero učenika i profesora položilo je svijeće pod križ koji je podignut pored crkve u spomen svih požeških isusovaca i učenika njihove Gimnazije i Akademije u 18. stoljeću, pokopanih u kripti crkve, poglavara i učenika požeškog Orfanotrofija te onih koji su kao žrtve »Križnog puta« 1945. bili ubijeni u Požegi i pokapani pokraj ulazu u crkvu Sv. Lovre, kao i za sve poginule hrvatske branitelje u obrani Vukovara, čiji se Dan žrtve obilježava idući tjedan.

Biskup je započeo homiliju tvrdnjom kako je u današnjim tmurnim vremenima ohrabrujuće čuti u drugom naviještenom čitanju riječi sv. Pavla iz Poslanice Solunjanima, kojima on uvjerava svoje u Solunu da nisu od tame, nego sinovi svjetla i dana. Ustvrdio je kako je „unatoč današnjem klimatskom i društvenom nepovoljnom danu, velika šansa da slušanjem i razmatranjem Božje riječi razvedrimo svoje srce i da to pokrene na djelovanje, koje daje smisao našem postojanju“. Podsjetio je vjernike da su se u ovoj crkvi tijekom osam stoljeća okupljali vjernici, koji su nastojali slušanjem riječi Božje i slavljenjem svetih otajstava uzdizati dušu Bogu i otvarati prostore da po njima Bog ostvaruje svoj naum o kraljevstvu nebeskom.

Spomenuvši da se ovaj dan uz obljetnicu posvete ove crkve slavi i Međunarodni dan siromaha, biskup je istaknuo kako se može učiniti da te dvije proslave ne idu zajedno, ali da ih naviještena čitanja na najbolji način povezuju. Kazao je da Božja riječ svjedoči o Božjoj zauzetosti za čovjeka i to – ne polovično – nego do kraja u njegovu Sinu Isusu Kristu. Upravo iz toga proizlazi sigurnost kojom nastupa sv. Pavao kad govori svojima: „Braćo, vi ste sinovi dana…vi ste sinovi svjetla“, jer je u Isusu Kristu ostvarena pobjeda svjetla nad tamom. Potom je biskup upozorio kako čitanja govore da uz Božju, mora postojati i ljudska zauzetost jer se one međusobno upotpunjuju.

Kazao je zatim da papa Franjo u svojoj Poruci za Međunarodni dan siromaha povezuje Božju i ljudsku zauzetost, i to tako da nas pogled na Boga usmjeruje na čovjeka, napose siromašnog, a jednako tako djelatan pristup čovjeku u ljubavi, privodi Bogu. Pozvao je vjernike da poslušaju dijelove Poruke pape Franje kako bi se u svom razmišljanju i opredjeljenju pridružili ne samo Svetom Ocu, nego i svima drugima diljem svijeta koji ovaj dan promišljaju o sebi i o Bogu, polazeći od siromaha. Biskup je kazao da je sam naslov Poruke izazovan – Pruži svoju ruku siromahu, uzet iz starozavjetne Knjige Sirahove. Napomenuo je kako u prvom čitanju pisac Knjige Mudrih izreka stavlja ženu marljivih ruku za uzor osobe vjerne Bogu, suprugu i obitelji te s velikim osjećajem za siromahe. Biskup je potom pročitao one dijelove Papine Poruke koji govore o pružanju ruku kao očitovanju čovjekove prirođene sposobnosti činiti dobra djela drugima koja životu daju smisao. Pružena ruka je znak koji izravno upućuje na bliskost, solidarnost i ljubav, kao što smo mogli iskusiti u vrijeme pandemije koronavirusa, kada su mnoge ispružene ruke medicinskog osoblja i drugih požrtvovnih ljudi složile rukovet dobrih djela, prkoseći zarazi i strahu, pružajući podršku i utjehu. Pruži ruku siromahu poziv je na odgovornost i zalaganje svih onih koje je zadesila ista sudbina u kojoj trebaju biti zauzeti jedni za druge i preuzeti breme najslabijih. No, Pruži ruku siromahu iznosi na vidjelo i oprečan stav onih koji u ravnodušnosti i cinizmu drže ruke u džepovima i ne čuju vapaj siromašnih te ne osjećaju potrebu da im pomognu. Na kraju Poruke papa Franjo podsjeća da svrha svakog našeg djelovanja ne može biti ništa drugo doli ljubav, koja daje smisao našem postojanju.

Biskup Škvorčević potaknuo je sudionike slavlja da i oni razmišljaju kao Sveti Otac i imaju hrabrosti tako djelovati. Podsjetio je da se nalaze pred krajem liturgijske godine koja usmjerava pogled prema konačnosti postojanja. Kazao je da su slušajući pročitano Evanđelje mogli pomisliti kako se Isus zauzima za neki profitni gospodarski sustav kad iznosi prispodobu u kojoj određeni čovjek dijeli talente svojim slugama prije nego pođe na put, da bi ih oni uložili i kad se vrati primio dobit koju su ostvarili. Međutim, ključno za razumijevanje Evanđelja nalazi se u onome koji je primio jedan talent, pojasnio je biskup. On s primljenim gospodarovim – Božjim darom ništa nije radio, te je ostalo mrtvo ono što je od njega primio, nije postao dionikom Božjeg djela te ga je na kraju dopao mrak i škrgut zubi. Biskup je ustvrdio kako na koncu svega postoji pobjeda Božjeg svjetla nad mrakom, Božja pobjeda života nad smrću nazvana Kraljevstvo nebesko te je podsjetio da „o našoj zauzetosti ovisi hoćemo li biti njegovi dionici“. Usporedio je to s nekom vrstom profita, ali ne kapitalističkog, nego Božje milosne dobiti. Kazao je da „kad s Bogom djelujemo i to svjedočimo među ostalim i svojim pristupom siromasima, tada smo se već ovdje na zemlji uključili u Božju konačnost, koja se treba ostvariti u svemu stvorenom“. Pozvao je vjernike da ne budu „zli i lijeni sluge“, kako je Gospodar nazvao onoga s jednim talentom, nego da budu zauzeti za Boga i čovjeka, kao što je Bog zauzet za njih. To je put onih koje nazivamo velikim ljudima, a jedan od njih je zasigurno i naš Antun Kanižlić, koji je evanđeoskim nadahnućima organizirao svoj život tako da ga je uložio u dobro mladih i drugih osoba kao profesor, misionar i spisatelj.

Nakon popričesne molitve biskup je pročitao ulomak iz Kanižlićeve oporuke, u kojoj je on očitovao želju da bude pokopan u crkvi Sv. Lovre, a svoje sugrađane zatražio da mole za njegovu dušu. Potom je izmolio molitvu odrješenja i blagoslova njegova groba, a učenici požeške osnovne škole koja nosi njegovo ime sišli su u njegovu spomen – kriptu i ondje položili svijeće. Na kraju je biskup zahvalio svima što su sudjelovali na ovom slavlja i time očitovali da u njihovom srcu ne postoji ravnodušnost s obzirom na Boga i Isusa Krista „koji nas u svakoj misi čini dionicima dara svoje ljubavi s križa u nadi da će to posvjedočiti svojim odnosom prema potrebitim u Mjesecu siromaha koji u Požeškoj biskupiji traje do Nedjelje Caritasa u prosincu“. Zahvalio je i okupljenim svećenicima, asistenciji i zboru crkve Sv. Lovre, napose orguljašu Krešimiru Klariću, poželjevši da češće zasvira na orguljama drevne crkve Sv. Lovre i požeške katedrale.