Obraćanje s. Jelene Lončar na proslavi 90. obljetnice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije

“Šta hoćemo? Ništa nova! Hoćemo samo da pokažemo, da u Katoličkoj Crkvi još živi onaj duh koji je božanski Spasitelj ulio u nju […] da […] još živi duh djelotvorne ljubavi. Hoćemo da ona lijepa svjetiljka, što ima da gori u srcu svakoga kršćanina – a to je djelotvorna ljubav – […] i dalje sjaji […] Ako bi se pak gdjegod počela gasiti, da joj nanovo prilijemo ulja. A ako bi se gdjegod sasvim ugasila, da ju nanovo zapalimo.”

(A. Stepinac, Šta hoćemo, u: Karitas I. (1934.), 1, str. 1-2).

Poštovani sudionici obilježavanja 90. obljetnice rada i djelovanja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije; dragi prijatelji, podupiratelji, volonteri, zaposlenici i korisnici! Sve Vas najsrdačnije pozdravljam onom čašću i redom kako je to već učinila voditeljica programa.

Govor sam započela riječima našega blaženika sveta života Alojzija Stepinca koji je duboko ugrađen u temelje karitativnoga rada i zauzimanja za čovjeka u potrebi. Kad je zagrebački nadbiskup Antun Bauer, upravo na današnji dan prije devedeset godina, osnovao Caritas Zagrebačke nadbiskupije, teško je bilo zamisliti da će Caritas nadići granice ne samo grada Zagreba i Zagrebačke nadbiskupije nego i cijele Hrvatske te postati najstariji i najveći Caritas u Hrvatskoj. Bila su to vremena neimaštine i gladi pa je nadbiskup Stepinac brzo prionuo osnivanju pučkih kuhinja u Zagrebu te Odbora za prehranu siromašnih krajeva.

Uslijedile su godine komunizma; rad Caritasa je ukinut i zabranjen, sva je imovina bezobzirno oduzeta, a ravnatelj vlč. Vilim Nuk osuđen na šest godina robije. Providonosan poticaj obnove karitativnog rada u Zagrebačkoj nadbiskupiji 1965. godine pokrenut je rubrikom Glasa Koncila Tko je moj bližnji? preko koje su se prikupljala sredstva i dijelila potrebnima. Prepoznavši karitativni žar vjernika, zagrebački nadbiskup Franjo Šeper potiho obnavlja Caritas Zagrebačke nadbiskupije, a brigu za razvoj karitativne djelatnosti povjerava gospođi Jeleni Brajša koja je s nekolicinom suradnika u narednim desetljećima, u nimalo lakim vremenima, neumorno širila karitativni rad i pomagala ljudima u raznim potrebama.

U godinama koje su uslijedile, zbog neprijateljskoga stava protunarodne i protuvjerske komunističke politike, nije bio moguć javni rad Caritasa; stoga je Caritas djelovao kao ured Međunarodnoga Caritasa, Caritasa Internationalis. Ipak, svjetiljka djelotvorne ljubavi nije se ugasila. Gorjela je titrajući, u ilegali, podržavana vjerom u providnost Stvoritelja, osvjetljujući tamu i donoseći tračak svjetla i nade u živote brojnih napuštenih, gladnih, siromašnih i prognanih, daleko šire od granica Zagrebačke nadbiskupije i naše Domovine. Spašene su tisuće obitelji, zbrinuto mnoštvo djece, napuštenih, siromašnih,… Danas smo posebno ponosni na više od pet tisuća djece bez roditeljske skrbi koja su, od 1969. kad je pred vratima Caritasa pronađeno prvo novorođenče, do danas u Caritasu pronašla dom, obitelj i ljubav.

U osvit stvaranja neovisne hrvatske države, potkraj 1990. godine, kad su se otvorile mogućnosti za legalno karitativno djelovanje, zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić donosi Statut i na nov način uspostavlja djelovanje Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Domovinski rat donio je nove potrebe prisutnosti i pomoći, pa je Zagrebački Caritas širom svijeta prikupljao pomoć za prognanike i izbjeglice.

Tih godina, pomoću iz inozemstva i potporom Zagrebačke nadbiskupije, kojoj smo zahvalni što i danas kontinuirano prati i podupire naš rad, izgrađen je dom Bl. Alojzija Stepinca u Brezovici u kojemu su, kao i u drugim Caritasovim kućama, smještaj pronašle tisuće ratnih stradalnika, osobito žena i djece. Predstavnici nekih od organizacija iz inozemstva koje su sudjelovale u prikupljanju pomoći i danas su ovdje s nama. Hvala vam!

Nove okolnosti i izazovi za karitativno djelovanje u Zagrebačkoj nadbiskupiji posljednjih desetljeća stavljaju pred nas potrebe brojnih egzistencijalno ugroženih i duhovno ranjenih obitelji i pojedinaca, a osobito starijih i nemoćnih osoba. Uz svesrdnu podršku i poticaj zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, 2006. godine obnovljen je Statut Caritasa, čime započinje razdoblje reorganizacije rada, preustroj djelatnosti i aktivnosti te širenje usluga i uvođenje novih standarda skrbi o korisnicima.

Danas je u Caritasovim domovima smješteno gotovo dvije stotine korisnika: djece bez roditeljske skrbi, djece i mladih s teškoćama u razvoju, maloljetnih trudnica i majki, žena i djece žrtava obiteljskoga nasilja, beskućnika, mladih koji izlaze iz sustava socijalne skrbi,… U kratkom filmu koji je prikazan mogli ste vidjeti njihova lica, doživjeti njihovu radost, prepoznati osmijehe kojima uzvraćaju za darovano. Tome najbolje svjedoče Caritasovi zaposlenici koji požrtvovno i predano svakodnevno dijele njihove radosti i brišu suze, o njima brinu i s njima žive.

Lica potrebnih prepoznajemo i u osamljenim starcima, mladima zahvaćenim beznađem i besmislom, obiteljima pritisnutim teškim životnim okolnostima i narušenim odnosima,…Brojni su korisnici paketa hrane i higijene, ortopedskih pomagala, odjeće i obuće, drva za ogrjev, stručne i savjetodavne pomoći koja, zahvaljujući zauzetosti volontera župnih Caritasa, brzo dolazi do ugroženih.

Dragi volonteri i dragi korisnici, raduje me što ovu visoku obljetnicu obilježavate zajedno s nama. Koliko je tijekom minulih devet desetljeća gladnih nahranjeno, golih odjeveno, bolesnih pohođeno, žalosnih i tjeskobnih utješeno; koliko je života spašeno? Koliko se dobročinstava, malih djela velike ljubavi, molitvene i materijalne potpore, slilo preko Zagrebačkog Caritasa na potrebne pomoći to samo dobri Bog znade.

Ta su dobročinstva tisućama potrebnih jutra učinila radosnijima i noći spokojnijima, olakšavajući bijedu i neimaštinu, noseći utjehu Kristove blizine i prisutnosti u patnjama i osamljenostima, u lutanjima i traženjima. Činili su to zaposlenici i volonteri Caritasa, nošeni ljubavlju koja nadilazi sve ljudske ograničenosti, zabrane i zaprjeke; nošeni srcem koje zna i hoće ljubiti.

Danas ste ovdje s nama i vi. dragi dobročinitelji. koji nam svojom potporom i darovima pomažete radost i nadu donijeti beznadnima, napuštenima i osamljenima. Dok živimo u društvu otuđenosti i odbacivanja, materijalizma i poljuljanih istinskih vrijednosti, vi ste razlog da vjerujemo u dobro; vi ste poticaj za naše djelovanje i kad je teško i kad smo umorni. Dok vam zahvaljujemo na zajedno prijeđenom putu na kojem ste nam bili podrška i ohrabrenje, vjerujemo da ćete i u vremenu koje je pred nama biti oslonac i pratitelj Caritasa kojemu je u središtu uvijek i jedino čovjek s licem Krista patnika – osoba u potrebi. A mi ćemo s nadom i dubokom vjerom neumorno kucati na vaša vrata. Ima među nama, u hrvatskom narodu, puno dobra i to treba neprestano isticati. To trebamo prepoznati i od toga živjeti, istaknuo je kardinal Josip Bozanić otvarajući Caritasovu Kuću za mlade.

Nadam se i vjerujem da će Zagrebački Caritas u vremenu koje je pred nama biti i ostati pokretač i nositelj povezivanja u dobru, u čemu i ubuduće s pouzdanjem očekujemo prepoznavanje naše zauzetosti i pomoć svih nositelja državnih i mjesnih vlasti, kao i partnera i suradnika u humanitarnome i karitativnom djelovanju. Nemoguće je u nekoliko minuta sabrati devedesetogodišnju povijest i baštinu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Stoga sam iznijela tek nekoliko povijesnih crtica i prigodnih misli.

Dragi uzvanici, gosti, prijatelji!

Svi smo ponekad umorni od užurbanosti života, zahtjeva koji se pred nas stavljaju, ciljeva kojima stremimo i planova koje oblikujemo. Zastanimo na trenutak u zahvalnosti za darovano i nemojmo zaboraviti one kojima je ta ljepota uskraćena, kako bismo mi imali prigodu učiniti malo djelo velike ljubavi koje će biti jedino stečeno što ćemo s ovoga svijeta ponijeti sa sobom.

Danas, dok zahvaljujemo Trojednome Bogu za providnost i milost kojom je tijekom ovih devet desetljeća vodio Caritas Zagrebačke nadbiskupije, još jedanput zahvaljujem i svima vama što ste nam potpora u radu te što ste svojom nazočnošću uveličali ovu proslavu devedesete obljetnice osnutka, rada i djelovanja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije.

Molimo Gospodina da u našim svjetiljkama djelotvorne ljubavi nikada ne ponestane ulja. Darovana ljubav uvijek se vraća! U to sam se uvjerila i ja; u to ste se uvjerili i vi! Povedimo i druge na taj put punine radosti! Hvala vam svima, a dobri Otac nebeski, nenadmašiv u svojoj velikodušnosti, neka bude nagrada svima!

s. Jelena Lončar, ravnateljica Caritasa