Uz biskupa Vidovića sudjelovali su katedralni župnik don Toni Plenković i velikotjedni propovjednik u Hvaru, član Franjevačke provincije Svetoga Križa – Bosne Srebrene fra Stipo Kljajić. Asistirali su članovi hvarskih bratovština svetoga Nikole i Svetoga Križa.

Obredi su počeli prostracijom službenika ispred središnjega oltara i poklonom okupljenih vjernika koji su u molitvi zahvaljivali Isusu za žrtvu križa. U Službi čitanja pjevana je Muka Gospodina Isusa Krista iz Evanđelja po Ivanu u čijem su navještaju sudjelovali hvarski bratimi i sestrime, dok je ulogu Isusa pjevao katedralni župnik.

Nakon Sveopće molitve uslijedilo je klanjanje Kristovu križu koji je vjernicima otkrio hvarski župnik. Mons. Vidović zajedno s pratnjom iskazao je poštovanje križu, a zatim su to učinili bratimi te brojni vjernici. Za klanjanja križu katedralni zbor zajedno s bratimskim pjevačima pjevao je prijekore.

Poslije pričesti, izloženo je Presveto na klanjanje. Bratimi odjeveni u bratimsko ruho, među kojima brojni mladi, sa svijećnjacima su, potom, poveli svečanu procesiju po Trgu svetoga Stjepana. Procesiju je predvodio bratimski Puče iz bratovštine svetoga Nikole koji je istoga dana poslijepodne predvodio i pokorničku procesiju „Po Božjim grebima“.

Stoljećima teoforična procesija Velikoga petka u Hvaru ima posebno značenje za tamošnje vjernike, a u njoj je i ove godine sudjelovalo vjerničko mnoštvo. Tijeom ophoda s Presvetim Sakramentom, koje je pod baldakinom nosio biskup Vidović, bratimi su pjevali napjev prijekora Puče moj. S Trga svetoga Stjepana biskup je s Presvetim blagoslovio grad i njegove žitelje te Hvarsku biskupiju.

U homiliji koju je potom uputio, o. Kljajić potaknuo je vjernike na razmišljanje o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, rekavši da su to središnji događaji kršćanske vjere.

„Radi se o tri događaja koja su međusobno povezana i uvjetovana; muka vodi u smrt, a smrt – protivno svim očekivanjima – vodi u uskrsnuće. Ili, da bi se uskrsnulo, prvo treba umrijeti. Na Veliki petak prisjećamo se dva događaja, Isusove muke i smrti. Radi se o nečem posebnom i jedinstvenom, neponovljivom, nikad dotad i otad viđenom. Koliko moraš nekoga voljeti i ljubiti da za njega daš svoga sina? Je li to sve trebalo tako biti? Što se poslije Isusove smrti promijenilo ili što je ostalo isto?, pitanja su o kojima trebamo razmišljati, Isto tako, ovo je dan kada bi trebalo govoriti malo ili ništa. Ovo je dan tuge, dan žalosti, dan šutnje“, istaknuo je, uz ostalo, fra Stipo.

Svoje razmišljanje usredotočio je na stvarnost Božje šutnje i odsutnosti u trenutcima Isusove muke i smrti, povezavši te trenutke s čovjekovim životnim iskustvom. „Isus je na križu osjetio što znači kada Bog šuti. Krik ‚Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?‘ ostao je neodgovoren. Onaj koji je Isusu rekao da je On njegov omiljeni Sin sada u najtežemu trenutku njegova života ne odgovara. Kako nam je to blisko kada vapimo Bogu, a molitva nam se u krilo vraća. A kada iz petinih žila od Boga tražimo nekakav znak, a Bog ne odgovara. Ustvari, mi tada mislimo da nam Bog ne odgovara. Sve se to i Isusu činilo toga Velikoga petka, toga trenutka smrti na križu. Njegova je odsutnost bila opipljiva. Poslije se pokazalo da je Bog bio tu. Ne samo da je bio, nego je po Sinu pobijedio nepobjedivo, pobijedio je smrt. S onu stranu života vratio ga je u život“, istaknuo je propovjednik.

„Kada nam Bog šuti to ne znači da Bog nije tu, ili da ne radi ništa za nas. Nema patnje, kako bila velika, u kojoj Bog ne bi bio prisutan“, poručio je vjernicima o. Kljajić, ohrabrivši ih da na životnome putu nikada ne pomisle da ih je Bog ostavio ili napustio.

Bogoslužje Velikoga petka završilo je pohranom Presvetoga u Božji grob i tihom molitvom Božjega puka.