Krčki biskup Ivica Petanjak u svojoj je propovijedi, među ostalim, izrekao sljedeće:

“Nakon večere Isus se povlači u Getsemanski vrt. Pao je na koljena i cijelim se svojim tijelom sljubio sa zemljom, moleći Oca nebeskog da ga mimoiđe gorka čaša muke, ali se i spremno cijelim svojim bićem predao u ruke Očeve i prihvatio tu muku, kako bi nama ljudima pomogao da uvidimo koliko nas Bog ljubi i do kakvih je granica spreman ići da bismo se spasili.

Htio bih ovo sadašnje stanje u kojem se nalazimo promatrati upravo kroz Isusovu žrtvu, kroz njegovu muku i smrt. Primorani smo podnositi određenu žrtvu i živjeti onako kako ne bismo htjeli. Natovareno je na nas određeno breme koje moramo nositi, a koje nismo tražili niti željeli. Ali pristajemo na njega s razlogom: ako će to skratiti vrijeme ove naše kušnje, ako to može pomoći da ne zarazimo sebe i druge, da ne budemo uzrok nečije bolesti ili, ne daj Bože, smrti, prihvaćamo ovu žrtvu, pa i težu ako bude trebalo, samo neka sve dobro bude i dobro se završi. Prihvaćamo žrtvu radi nekog višeg cilja.

Tako se može promatrati Isusova muka i smrt, koja u svakom pogledu nadmašuje ovu našu žrtvu i odricanje. Isus Krist nikada nije tražio križ. Nikada nije tražio bičeve i trnovu krunu. Štoviše, molio se i krvavim znojem znojio želeći izbjeći taj strašni scenarij, ali kad je uvidio da je to jedini način da ljudi progledaju, da napokon shvate koliko ih Bog ljubi i koliko im Bog želi dobro, da je spreman i umrijeti da mi živimo, onda je Isus taj križ koji mu je bio silom nametnut prihvatio bez mržnje, bez osvete, bez proklinjanja, sa svom strpljivošću, sa svom predanošću u ruke Božje: Ako će moja žrtva donijeti spasenje svijeta, ja je prihvaćam s ljubavlju. To je Isusov stav i njegova odluka.

Današnji je čovjek izgubio smisao za žrtvu, za odricanje, za križ. Mi ćemo pretrpjeti ono što nam je nametnuto ili na što ne možemo utjecati, ali ćemo mrmljati, protestirat ćemo, proklinjati…. I što time dobivamo? Nezadovoljne, mrzovoljne, depresivne, psihički labilne i bolesne, nesretne ljude i frustrirano društvo. Podnio si žrtvu, jer si je morao podnijeti, i jer nije bilo drugog izlaza, ali te ta žrtva nije učinila svetijim, boljim, pametnijim, sretnijim, razboritijim, jer si je prihvatio preko svoje volje. Ostavila je ožiljke u tvom životu, ali se ti nisi njome okoristio. Nisi ubrao plod svoje žrtve.

Tu je najveća razlika između Isusove i naše žrtve, i tu je ogromna razlika između većine današnjeg i negdašnjeg svijeta.

Uvijek je bilo patnje i križa, uvijek je bilo nevolje i muke, ali su ljudi to znali prihvatiti, uvući malo ramena, stisnut se, pretrpjeti, ruke k nebu podići, moliti, postiti, kajat se za svoje grijehe… i zato su nakon svake muke izlazili jači i sposobniji za život.

Isus Krist je nametnuti križ i nametnutu nasilnu smrt pretvorio u svoj prinos ljubavi Bogu za cijeli svijet i zato je njegova muka i smrt urodila uskrsnućem i novim životom. Učimo od Isusa Krista i učimo od naših starih, kako bi i naši križevi i križni putevi nama donijeli obilat rod”, zaključuje krčki biskup Ivica Petanjak.