Odlučno i nepokolebljivo protiv zla

Kateheza br. 3 – Molitva u opasnosti
Uvodno biblijsko čitanje: Psalam 140,1-9
“Prizivljem te, Jahve, k meni pohitaj!
Slušaj glas moj kojim tebi vapijem!
Nek#! mi se uzdigne molitva kao kad pred lice tvoje,
podizanje mojih ruku nek#! bude k#!o prinos večernji!

Na usta mi, Jahve, stražu postavi
i stražare na vrata usana mojih!
Ne daj da mi se srce zlu prikloni,
da bezbožno počinim djela opaka;
i u društvu zlotvora
da ne blagujem poslastica njihovih!
Nek#! me samo udari pravednik, ljubav je što me kara,
al#! ulje grešničko neće mi glavu pomazat#!;
zloći njihovoj oprijet ću se uvijek svojom molitvom.
Kad strovale niz hridinu suce njihove,
razumjet će kako blage bjehu riječi moje.
Kao kad orač ore i para zemlju,
tako će im se na rubu Podzemlja kosti rasuti.

U te su, Jahve, uprte oči moje,
k tebi se utječem, ne daj da mi duša propadne!
Čuvaj me od stupice koju postaviše meni,
od zamki zločinaca!”

1. U prethodnim smo katehezama dali sveobuhvatni pogled na strukturu i vrijednosti liturgije Večernje, velike večernje molitve Crkve. Sada ćemo prodrijeti u nju samu. Bit će to poput nekog hodočašća u onu “svetu zemlju” koju čine psalmi i hvalospjevi. Svaki ćemo se put zaustaviti pred svakom od tih pjesničkih molitava, koje je Bog opečatio svojim nadahnućem. To su zazivi koje Gospodin želi da mu se upute. On ih, zato, voli slušati, osjećajući kako u njima titra srce njegove ljubljene djece.
Započet ćemo s psalmom 140., kojim započinju nedjeljne večernje prva od četiri tjedna na koja je, nakon Koncila, podijeljena večernja molitva Crkve.

2. ” Nek#! mi se uzdigne molitva kao kad pred lice tvoje, podizanje mojih ruku nek#! bude k#!o prinos večernji!”. Redak 2. tog psalma može se promatrati kao raspoznajni znak cijele pjesme i jasno opravdanje činjenice što je smješten unutar liturgije večernje. Izražena misao odražava duh proročke teologije koja duboko ujedinjuje obred sa životom, molitvu s postojanjem.
Sama molitva čista i iskrena srca postaje žrtva prinesena Bogu. Čitavo biće osobe koja moli postaje žrtvenim činom, nagovješćujući ono što će sugerirati sveti Pavao kada bude pozvao kršćane da prinesu svoja tijela kao žrtvu živu, svetu, Bogu ugodnu: to je duhovna žrtva koju on prihvaća (usp. Rim 12,1).
Ruke uzdignute na molitvu su most komunikacije s Bogom, kao što je to i dim koji se izdiže poput ugodna mirisa žrtve tijekom večernjega žrtvenog obreda.

3. Psalam se nastavlja u tonalitetu ponizne prošnje, koju nam donosi tekst koji u židovskom izvorniku predstavlja ne male interpretacijske teškoće i nejasnoće (osobito u rr. 4-7).
Opći se smisao može, ipak, poistovjetiti i pretvoriti u meditaciju i molitvu. Molitelj nadasve ponizno moli Gospodina da spriječi da njegove usne (usp. r . 3) i osjećaji njegova srca budu privučeni i zavedeni zlom i navedu ga da počini “djela opaka” (usp. r. 4). Riječi i djela su, naime, izraz moralnog opredjeljenja osobe. Zlo s lakoćom tako snažno privuče da nagna i vjernika da kuša “poslastice” koje grešnici mogu pružiti, sjedajući za njihov stol, sudjelujući naime u njihovim izopačenim djelima.
Psalam poprima gotovo okus ispita savjesti, nakon kojeg slijedi obveza uvijek odabirati putove Božje.

4. U toj točci, ipak, molitelj odlučno izjavljuje da odbacuje svako suučesništvo s bezbožnikom: on ni za što ne želi biti gost opakoga, niti dopustiti da miomirisno ulje rezervirano za sustolnike (usp. 22,5) potkrijepi njegov ortakluk s onima koji čine zlo (usp. Ps 140,5). Da bi s većom žestinom izrazio svoju radikalnu odijeljenost od opakoga, psalmist zatim proglašava za njega gnjevnu kaznu, izraženu živim slikama žestokog suda.
Riječ je o jednoj od tipičnih kletvi psaltira (usp. Ps 57 i 108), koje imaju za cilj potvrditi na plastičan pa čak i živopisan način neprijateljstvo prema zlu, opredjeljenje za dobro i sigurnost da Bog intervenira u povijesti svojim sudom oštre osude nepravde (usp. rr. 6-7).

5. Psalam se zaključuje posljednjim povjerljivim zazivom (usp. rr. 8-9): to je pjesma vjere, zahvalnosti i radosti, u uvjerenju da vjernik neće biti uvučen u mržnju koju mu zlotvori iskazuju i neće upasti u zamku koju mu razapinju, nakon što je iznio svoje odlučno opredjeljenje za dobro. Pravednik će, tako, moći nadvladati nepovrijeđen svaku zabludu, kao što se kaže u drugom psalmu: “Duša je naša poput ptice umakla iz zamke lovaca: raskinula se zamka, a mi umakosmo!” (Ps 123,7).
Zaključimo naše čitanje psalma 140. vraćajući se slici s početka, onoj večernje molitve kao žrtve ugodne Bogu. Veliki duhovni učitelj koji je živio između IV. i V. stoljeća Ivan Kazijanski, koji je došavši s Istoka proveo u južnoj Galiji posljednji dio svog života, iščitavao je te riječi u kristološkom ključu: “U njima se, doista, može u duhovnijem smislu shvatiti aluzija na večernju žrtvu, koju je Gospodin i Spasitelj ostvario na svojoj posljednjoj večeri i predao apostolima, kada je utvrdio početak svetih otajstava Crkve, ili (može se uočiti aluzija) na onu istu žrtvu koju je on, idući dan, prinio navečer, u samom sebi, uzdignuvši svoje ruke, žrtva koja će se produljiti do kraja vremena za spasenje cijelog svijeta (Le istituzioni cenobitiche, Opatija Praglia, Padova 1989., str. 92).