Duhovnu obnovu predvodio je mo. Ivan Andrić. Uz svećenike i redovnike obnovi su nazočili i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić te pomoćni biskup Ivan Ćurić.

Nakon zajedničke molitve Srednjeg časa mo. Andrić je govorio o glazbi iz opće, ali i vjerničke perspektive. „U glazbi kao da slutimo jeku te druge obale života, kao da naziremo ‘ono pravo’ za što osjećamo da smo stvoreni. Glazba nas budi u onoj dimenziji našega bitka u kojoj smo još sakriveni i pritajeni ne samo drugima nego i sebi samima, glazba nas dira u srži – u srcu – u kojem se zrcali vječnost kao cilj naših propinjanja iz ove kože, kao cilj naših traženja. U njoj iskri smisao i sreća za kojima čeznemo, bez kojih je svatko od nas samo ‘torzo’, nešto nepotpuno i nedovršeno, nedorečena riječ života. Tu se još jednom sluti kako nije za čovjeka sreća samo imati nešto, nego više biti čovjek“, kazao je. Imao je i digresiju o slušanju.

Napomenuo je da je glazba na području teologije tretirana još uvijek kao rubna tema. Uz to je iznio i misli nekih kompozitora, mistika, svetaca i teologa o glazbi. Rekao je da govor glazbe odjekuje na mnoge načine te izdvojio ritam i harmoniju kao bitne sastavnice glazbe. „Ukoliko nas glazba izvlači iz naše malenosti, nedorečenosti i nedovršenosti, budi u našem pravom bitku, ona se nalazi na onom istom valu života kojeg nazivamo ljubav. U ljubavi ja ostavljam sebe, napuštam sebe, umirem sebe – ne da bih izgubio – nego istinski našao sebe. To nadilaženje sebe, prijelaz iz svoje malenosti k svome pravome biću, događa se, kako u ljubavi, tako u glazbi“, napomenuo je predvoditelj.

Svoj nagovor o vjerničkom iskustvu glazbe mo. Andrić je zaključio riječima: „Ritam, mjera, sklad, harmonija… bitne su oznake lijepoga. A ljepota je jezik kojim Crkva Kristovu poruku naviješta od samog svojeg početka. U njoj je na poseban način otkrivala prikladan govor o Bogu, kao i Božji govor čovjeku. Pjevanje govoru daje simbolički status. Ono me podsjeća da riječi koje izgovaram nisu moje i da prenosim ono što sam i sam primio. Na taj način i pjevanje pomaže u otkrivanju temeljne vlastitosti liturgije koja ne proizlazi iz onoga što i kako čini liturgijska zajednica, nego iz činjenice da se u liturgiji događa nešto što svi mi zajedno ne možemo učiniti i što cijela Crkva ne može dati – otajstveno događanje Boga.“

Duhovna obnova je nastavljena pokorničkim bogoslužjem s kraćim razmatranjem, ispitom savjesti i prilikom za ispovijed u Bogoslovnom sjemeništu gdje su svećenici molili križni put, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.