U Godini sv. Franje Asiškog, o životu sv. Franje izlagao je fra Ante Vučkovića. U svjetlu života sv. Franje, fra Ante je potaknuo sestre na promišljanje o vlastitom redovničkom pozivu i nasljedovanju Krista.

Razmatrajući ključne događaje iz života sv. Franje, fra Ante je prikazao duhovni put sveca koji je slušao Božju riječ, ali je i dopustio da ona preobrazi njegov život. Franjino iskustvo pokazuje da se istinska obnova ne događa ponajprije promjenom vanjskih okolnosti, nego obraćenjem srca, iz kojega proizlazi drukčiji odnos prema Bogu, ljudima i stvorenom svijetu.

Fra Ante je istaknuo događaj u crkvici sv. Damjana, kad je Franjo pred raspelom čuo Kristove riječi: „Franjo, idi i popravi moju kuću“. „Ono što je Franjo razumio kao poziv na obnovu zapuštene crkvice, postupno je preraslo u poslanje obnove Crkve vlastitim životom. Taj događaj nije samo uspomena na početak Franjinog obraćenja, nego i trajni izazov svakome tko želi živjeti evanđelje“, rekao je fra Ante. „Što je danas u našim zajednicama, odnosima i osobnom životu potrebno obnoviti? Gdje nas danas Gospodin poziva svojom vjernošću, ljubavlju i služenjem pridonijeti obnovi njegove kuće?“, upitao je.

Razmatrajući Franjin susret s gubavcem, fra Ante je rekao da je susret s čovjekom zbog kojega je Franjo nekad osjećao odbojnost, postao trenutak dubokog unutarnjeg preokreta. „Ono što mu je prije bilo gorko, Gospodin mu je pretvorio u slast duše i tijela. No, Franjino obraćenje nije ostalo samo na promjeni osjećaja. Ono se očitovalo u konkretnim djelima ljubavi, u blizini i služenju onima koje je društvo odbacivalo“, poručio je fra Ante.

Naglasio je da se u tome otkriva jedna od najzahtjevnijih dimenzija kršćanskog i redovničkog života. „Prepoznati Krista ne samo u onima koje je lako ljubiti, nego i u osobama koje nas uznemiruju, s kojima teško uspostavljamo odnos ili čija nas različitost stavlja pred vlastite granice. Čovjek nije tek potreba na koju treba odgovoriti, nego osoba čije lice pred nas stavlja zahtjev odgovornosti“, poručio je fra Ante, dodavši da tako ljubav prema bližnjemu prestaje biti tek lijepa duhovna misao i postaje konkretan odgovor na prisutnost drugog čovjeka.

S time je povezano i Franjino svjedočanstvo kako mu je Gospodin dao braću. „Bratstvo za Franju nije rezultat osobnog izbora ljudi koji mu odgovaraju, nego dar koji treba prihvatiti. U tome je dragocjena poruka za redovnički život. Zajednica nije samo mjesto zajedničkog stanovanja i djelovanja, nego prostor svakodnevnog obraćenja, učenja strpljivosti, opraštanja i prihvaćanja. Upravo preko konkretne sestre ili brata, osobito kad je zajednički život zahtjevan, Gospodin nas može učiti izlasku iz vlastite zatvorenosti. Živeći tako, nevidljivi Bog postaje nam blizak u vidljivom licu čovjeka“, rekao je fra Ante.

Govoreći o Franjinom siromaštvu, potaknuo je sestre na preispitivanje odnosa prema materijalnim dobrima i istinskog značenja evanđeoske slobode. „Pitanje koliko nam je doista dovoljno osobito snažno odjekuje u vremenu obilja, pretjerane potrošnje i rasipanja hrane, odjeće i drugih dobara. Božja darežljivost ne opravdava rasipnost, nego nas poziva na zahvalnost i odgovornost prema onome što primamo“, rekao je.

„Franjino siromaštvo nije tek odricanje od posjedovanja, nego sloboda srca koje se ne veže uz stvari i ne prisvaja ono što mu je povjereno. Naime, Franjo je odbio prisvajanje prostorije nazvane njegovom sobom. To otvara konkretno pitanje redovničkog života danas: kako se odnosimo prema samostanskim prostorima, osobito u okolnostima kad se broj članova zajednica smanjuje, a mnogi prostori ostaju prazni? Mogu li i ti prostori postati izraz evanđeoskog gostoprimstva, otvorenosti i služenja potrebama drugih? Siromaštvo se, naime, ne očituje samo u onome čega se odričemo, nego i u spremnosti ono što imamo staviti u službu dobra“, poručio je fra Ante.

„Važna poruka Franjine duhovnosti je u nazivu „manja braća“. Franjo je, nasljedujući Krista koji se ponizio i postao blizak ljudskoj slabosti, izabrao put malenosti. Nasuprot ljudskoj težnji za isticanjem, dokazivanjem i prvenstvom, evanđelje otvara put poniznosti koja ne traži nadmoć nad drugim. Biti manji ne znači izgubiti dostojanstvo, nego odustati od potrebe vlastitu vrijednost potvrđivati umanjivanjem drugoga. Takva malenost oslobađa prostor za pomirenje, međusobno povjerenje i istinsko zajedništvo. Osobito je dragocjena u redovničkim zajednicama, gdje se svetost ne ostvaruje izvan svakodnevnih odnosa, nego upravo u njima“, ustvrdio je predavač.

Fra Ante je govorio i o Franjinoj povezanosti sa stvorenim svijetom. „Za Franju priroda nije samo prostor odmora i ljepote, nego mjesto u kojemu je u stvorenome prepoznavao tragove Stvoriteljeve dobrote. Njegov odnos prema svijetu podsjeća na potrebu za tišinom, sabranošću i nutarnjom raspoloživošću za Božju prisutnost. U svakodnevici obveza i briga, trenuci tišine i molitve su dragocjena prilika redovnici osluhnuti Gospodina i obnoviti svijest o onome zbog čega je pošla putem posvećenog života“, rekao je Vučković.

Razmatrao je i o starosti, prolaznosti i ispunjenju života. „Starost nije samo vrijeme smanjivanja tjelesnih snaga i mogućnosti djelovanja, nego može postati vrijeme dubljeg predanja, zahvalnosti i duhovne zrelosti. Čovjek koji je svoj život usmjerio prema Gospodinu, može i u posljednjim životnim razdobljima otkrivati smisao vlastitog postojanja. To je važan podsjetnik kako se vrijednost poziva ne mjeri samo količinom rada i vanjskom djelotvornošću, nego ponajprije vjernošću Bogu, koja ne prestaje ni kada snage oslabe“, poručio je fra Ante.

Istaknuo je da Franjina duhovnost i danas dotiče temeljna pitanja evanđeoskog života: kako ljubiti, služiti, biti slobodan od posjedovanja i kako u svakom čovjeku prepoznavati brata ili sestru. „Poziv kojeg je Franjo čuo pred raspelom sv. Damjana je živ i danas. Obnova Crkve započinje gdje čovjek dopusti Kristu obnoviti srce. To je i smisao redovničkog poziva: ne samo govoriti o evanđelju, nego ga vlastitim životom učiniti vidljivim, bliskim i vjerodostojnim“, poručio je fra Ante, izvijestio je Ured za medije Zadarske nadbiskupije.