Nakon molitve Trečeg časa generalni vikar don Stanko Jerčić pozdravio je hvarskog biskupa Ranka Vidovića i umirovljenoga biskupa Slobodana Štambuka te 25 svećenika Hvarske biskupije među kojima su bili biskupski vikar i dekan otoka Brača don Ivica Huljev te dekani Hvara i Brača don Toni Plenković i don Milan Šarić. Potom je biskup Vidović  pozdravio sve, osobito biskupa Štambuka i profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu don Marinka Vidovića koji je  održao predavanje  „Kriza svećeničkog identiteta“.

Prof. Vidović je, između ostaloga, pojasnio da krizu svećeničkog identiteta shvaćamo i kao njegovu prosudbu; što bi on trebao biti i gdje se nalazimo. Istaknuo je da su svećenstvo i svećenički identitet trajni. Identitet je poistovjećivanje s nekim ili nečim. On je skup ili umreženost svojstava koja obilježavaju određeni tip ljudi. Svećeništvo ima svoja svojstva po kojima su svećenici  prepoznati od drugih i po kojima svećenici sami sebe prepoznaju. „Te dvije razine moramo uvijek razlikovati; kako mi iznutra gledamo na svećenički identitet i kako nas doživljava narod koji nas promatra i gleda kako živimo svećenički identitet,  kako živimo ono što je svojstveno svećeništvu“, rekao je prof. Vidović.

Napomenuo je kako su Židovi nakon pada Izraela 70. godine poslije Krista u dijaspori zadržali tri svojstva svoga identiteta, po kojima su bili prepoznati, a to su obrezanje, obdržavanje subote i post u određenim danima. Podsjetio je kako policija na temelju iskaza svjedoka i drugih podataka, na temelju određenih svojstava izrađuje lik određene osobe za određene svrhe. To se zove identity. Tu je bitno ono što su svjedoci vidjeli ili kako su doživjeli određenu osobu, a ne ono što se u osobi događa, kako ona sebe vidi.

Imamo i nacionalni identitet koji se određuje po svojstvima jezika, kulture, povijesti i zemljovida. „Naš svećenički jezik, jezik naših razgovora i teme naših razgovora odaju naš identitet. Ljudi nas prepoznaju po našem govoru. Svećenik se poznaje i po svojoj kulturi, osobito po svojoj otvorenosti prema ljudima, po svojoj iskrenosti u komunikaciji s drugima i po svom milosrđu, što je temeljna oznaka Krista svećenika. To se milosrđe osobito može prepoznati u odnosu svećenika prema starim osobama. I povijest je vrlo važna za naš identitet. Njena svojstva nas određuju. Moramo ih poznavati i u svoj život integrirati“, rekao je prof. Vidović te upozorio da je svećenička zemlja iz koje svećenici niču i za koju rade, u koju su ustožereni, inkardinirani, prvenstveno biskupija ili redovnička zajednica. Biskupiju ponajprije čini narod Božji predvođen biskupom. Pitanje je jesu li svećenici ustožereni u narod, osjećaju li bilo naroda i osjećaju li znakove vremena u narodu u kojemu su ustožereni? Uz to, prema biskupiji u kojoj su ukorijenjeni svećenici imaju određene obveze.

Prva postavka svećeničkog identiteta je poslanje. „Poslanici smo nekome, nekome smo dar. To znači da kao svećenik ne nastupam samo u svoje ime nego nastupam uime onoga koji me poslao. S njim sam na istoj crti i istoj valnoj dužini. Poslanje nam je u korijenu. Ono je za nas temeljno“, istaknuo je prof. Vidović  i podsjetio kao je i Isus bio poslan. Svoje je poslanje ostvario u svijetu i u svijet poslao svoje učenike. Govorio je da čini samo ono što je čuo i vidio od svoga Oca Nebeskoga. Neprestano je bio u kontaktu s Ocem i to u molitvi. Ona je kontakt, usuglašavanje s Bogom Ocem. Isus je svaki važni potez u životu rješavao u molitvi i osami. Tako bi trebali raditi i svećenici u svojim meditativnim i kontemplativnim molitvama“, preporučio je prof. Vidović.

Profesor je upozorio kako svećenički život ima svoj dinamizam. S vremenom postaje realniji. U svećeničkom životu važni su strpljivost i čekanje. Samoću i probleme nipošto se ne smije rješavati alkoholom ili drugim opijatima. Potrebno je sučeliti se s poteškoćama. Pritom je poželjno naći nekoga od povjerenja da se poteškoće nadvladaju. Stoga je važno prijateljstvo utemeljeno na onom ‘isto htjeti i isto željeti’.

Predavač je istaknuo važnost pravde u svećeničkom životu i životu uopće. „Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne razbojničke družine. Jer, što su drugo razbojničke družine nego li mala kraljevstva“ (Sv. Augustin „De civitate Dei“). Objasnivši što je politika, a što je diplomacija, profesor je istaknuo: „Mi smo i političari i diplomati. Povjerena nam je zajednica. Nemamo palice, a, htjeli ili ne htjeli, nekada moramo i diplomatski postupati. Ne možemo u javnost sa svime i svačim. Moramo dobro odvagnuti što je za javnost, a što nije. Ne možemo se čaršijski ponašati u sredstvima komuniciranja koja su dobra i Bogom dana. S njima se treba znati služiti. Čak i biskupi i svećenici donekle moraju biti diplomati. Diplomatskog obilježja ne trebamo se bojati, jer nas je i Isus upozorio da budemo ‘mudri kao zmije, a blagi kao golubovi“ (Mt 10, 16), podsjetio je prof. Vidović.

„Ovdje poklopi svoje privatnosti, iako nekada možeš imati svoje osobno mišljenje i o svemu imamo osobno mišljenje. Ali prosudi je li dobro to mišljenje iznositi pred druge? Hoćeš li sa svojim mišljenjem nekoga sablazniti? Hoćeš li u propovijedi iznositi svoje muke, iako znaš da tvoj vjernik tih muka nema. Odustani od toga! Misli na svog vjernika i njega pokušaj voditi k Bogu. Ne polazi od sebe i svoje kože, svojih muka i svojih zapažanja o Pismu i nauci Crkve. Nisi poslan da iznosiš svoja zapažanja nego ono što se naučava. A svoje muke i probleme rješavaj sam ili s onima s kojima možeš razgovarati o svojim nedoumicama.  Ako si službenik Crkve onda bi trebao govoriti ono što Crkva od tebe traži. A ono što govoriš trebalo bi biti tvoje uvjerenje koje bi u tvom govoru trebalo doći do izražaja“ poručio je prof. Vidović koji je za to da se propovijed govori, a ne čita, „iako se nekada mora napisati, svaka riječ odvagnuti i držati se napisanoga“. „Ako ti svom narodu propovijedaš redovito i znaš muke i nevolje svog naroda, što ga tog trenutka more, bit ćeš puno uvjerljiviji ako narod vidi da mu to govoriš iz sebe, a ne da čitaš nešto što si od drugih pokupio“, savjetovao je prof. Vidović.

„Svećenike treba krasiti zalaganje, zauzimanje za nešto, a ne laganje. Ne smije biti nesklada  između svećeničkog privatnog i javnog života. Ljudi svećenike vide kao službenike Crkve i kao predstavnike Boga. Misle da preko njih mogu doći u kontakt s Bogom. Vjeruju da su svećenici od njih bliže Bogu. S pravom tako misle i imaju pravo očekivati da ih približavamo Bogu. Jer, Kristovo svećeništvo je u tome da dovede ljude k Bogu Ocu. Zato On i daje svoj život. Tu je ostvario svoje svećeništvo.  Dovesti ljude k Bogu, otvoriti ih Božjem naumu i djelovanju i utjecaju Božje milosti. A, kako ću ja otvoriti ljude Božjem naumu da se svi ljudi spase i dođu k Njemu ako taj naum niječem, ako do tog nauma nikako ne držim i ako nikad o njemu ne promišljam. U taj naum nitko se ne može uključiti bez žrtve i muke. Ako Isusu nije išlo, neće ići ni nama“, upozorio je prof. Vidović.

Istaknuo je nužnost osvjedočenosti o sigurnosti nauka kojeg svećenici propovijedaju (Lk 1, 4). „Kriza svećeničkog identiteta je u tome što nam je vjera okopnila. Mnoge stvari o Bogu počeli smo relativizirati. I onda, gdje god dođem mogu praviti probleme i  postavljati svakojaka pitanja o Objavi i svemu drugome. I nije problem imati problem nego je problem ne priznavati problem. A problema ima i bit će. No,bez vjere nema svećeničkog identiteta“, istaknuo je prof. Vidović.

U svezi sa župničkim identitetom upozorio je kako nije dobro na bilo koji način prisiljavati mlade na katehezu ili na dolazak na misu zbog sakramenata. Istaknuo je potrebu katehiziranja i produbljivanja  vjere odraslih te sustavni i trajni rad s njima. „Potreban je trajni hod prema zrelosti Kristove punine, prema Kristovoj zrelosti, do mjere punine Kristove (Ef 4,13) da nas vjetar ne pomiče kao onog pijetla na krovu, da imamo nekakvu stabilnost i znamo prosuditi i procijeniti udare koji su danas vrlo jaki, posebice kroz diktaturu relativizma, a naročito kroz diktaturu individualizma. Tu nam je potrebna pomoć drugih, osobito osobe ili osoba na koje se možemo osloniti“, rekao je prof. Vidović.

„Druga oznaka hoda u puni Kristovoj je istinovanje, biti za Istinu i to u ljubavi, bez sablažnjavanja. Treba se kaniti govora koji je plod osobnog razočaranja“, rekao je prof. Vidović i napomenuo da je za evanđelista Ivana Istina Objava u Isusu Kristu.  Prof. Vidović osvrnuo se na riječi Ivanova evanđelja ( Iv 15, 15 – 16) i upozorio da svećenik nije drugi Krist nego je onaj koji nastupa ‘in persona Kristi’, uime Kristovo. S tim Kristom treba se nekako sroditi, povezati se s njegovom božanskom naravi.  Citirao je Isusove riječi: „ Ja sam vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane“. „Rod koji ostaje je čovjek koji je po Božjem promislu određen za vječnost. Koliko si uložio u čovjeka? Kakav si bio prema čovjeku? To će ostati. Sve će ti drugo biti zaboravljeno i sve stečeno otuđeno“, upozorio je profesor i istaknuo kako su riječi: „Bio je čovjek“ najveća kvalifikacija koja se može dati jednom umrlom svećeniku, jer je bio orijentiran za ljude i njihov boljitak.

Profesor se osvrnuo i na riječi iz Knjige Jeremijine ( Jr 18, 1 ) kako „svećeniku ne može nestati Zakona“. To znači da je svećenik vezan uz čuvanje reda što je vezano uz čuvanje tradicije. Tu postoji opasnost, ako nema spremnosti za pomak unaprijed. Treba čuvati tradiciju, ali ne toliko da se čuvanjem tradicije ubije Bog kao što su čuvari tradicije Isusa smaknuli.

Profesor je govorio i o političkom i društvenom utjecaju. „Danas imamo samo personalni, osobni utjecaj, utjecaj osobnim životom. Svećenik je danas za vjernike čovjek Crkve,  jednak čovjeku vjerniku. Svećenik ne smije javno propagirati nikakvu političku opciju. On  treba utjecati na vjernike vjernički pa će se oni znati i politički postaviti“, istaknuo je prof. Vidović. Napomenuo je kako čovjek gladuje i uvijek će gladovati za nadnaravnim. Zbog toga se svećenici ne smiju pretvoriti u čarobnjake, razne doktore, predskazivače sudbine. U tom smislu blagoslov da, ali ne čarobnjački. Jer, samo vjera pomaže.

Preporučio je da svećenici ne teže za ‘svećeništvom odozdo’, iz društvene dinamike, nego da teže za ‘svećeništvom odozgor’, iz sakramentalne dinamike. Napomenuo je kako su sve karizme u Crkvi dobro došle. No „one u Crkvi stvaraju vjeru visokog napona“ koji ubija ako nismo dobro zaštićeni. „Gaji karizme i podržavaj sve ono što je karizmatsko i dobro za čovjeka te izlazi iz vjere u Boga. Ali procijeni dobro je li to za dobro Crkve ili je to pokušaj uništavanja Crkve“, zaključio je prof. Vidović.

Nakon izlaganja i potom kratke rasprave don Stanko Jerčić govorio je o ovogodišnjim premještajima u Hvarskoj biskupiji, a hvarski dekan don Toni Plenković o  znanstvenom skupu koji će se održati 29. rujna u Visu i 30. rujna u Hvaru o pokojnom hvarskom biskupu Mihi Pušiću u povodu 50. obljetnice njegove smrti.

O proslavi blagdana zaštitnika Hvarske biskupije i grada Hvara sv. Stjepana, pape i mučenika, u nedjelju 2. listopada, govorio je biskup Vidović, izrazivši želju da blagdan Sv. Stjepana „bude prigoda za izraženije biskupijsko zajedništvo“ sudjelovanjem vjernika  i članova župnih ekonomskih vijeća, fabricera iz cijele biskupije. Biskup je, također, izvijestio i o obnovi biskupskog doma u Hvaru. U svezi s tim bilo je razgovora o nekretninama koje su nakon 1945. godine oduzete od Hvarske biskupije i njezinih župa. Biskup Vidović izrazio je svoju radost što Hvarska biskupija ima četvoricu bogoslova: Ivana Brstila, Domagoja Babića, Tončija Prugo i Božidara Plenkovića. Biskupijski kancelar don Ivan Jurin upoznao je svećenike s uputama o upravljanju vremenitim dobrima u Hvarskoj biskupiji, a don Jakša Rubinić govorio je o financijskom susavu u Metropoliji.

Na kraju je biskup Vidović dao svoje primjedbe i savjete u svezi liturgijskih slavlja, ministranta, vjeronauka s mladima, kateheze odraslih i rada s obiteljima. Zahvalio je   svećenicima i biskupu Štambuku na sudjelovanju, prof. Vidoviću za predavanje, a bolskim dominikancima za gostoprimstvo.