Domaćini ovogodišnjih sjednica su bile misije Regensburg za bavarsko područje, zajednica Geislingen za područje Baden Württenberga, zajednica Offenbach za rajnsko-majnsko područje, misija Aachen za područje Nordrhein Westfalen te samostan Mariaroden kod Hildesheima za sjeverno područje.

Na sjednicama je uz nacionalnog ravnatelja Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. Tomislava Markića i delegata za Hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivice Komadine, ove godine sudjelovala i doc. dr. Martina Vuk Grgić sa Sveučilišta u Linzu koja je održala predavanje o temi „Teološki osvrt na ranjivosti i invaliditet unutar suvremene perspektive“.

Nacionalni ravnatelj vlč. dr. Tomislav Markić je iznio statističke podatke o stanju hrvatskih katoličkih župa, misija i zajednica u svijetu kojih je ukupno 183. Uz to je govorio o poteškoćama i potrebama u pojedinim zajednicama kao što su misija Pariz, Johannesburg i Detroit. S druge je strane izrazio radost što su neke hrvatske zajednice, poput one u Adeleideu u Australiji i Aucklandu na Novom Zelandu, nakon dugo godina, dobile hrvatskoga dušobrižnika. Govorio je i o nadolazećim događajima u Crkvi u domovini kao što je Susret hrvatske katoličke mladeži u Gospiću te proslava dvaju velikih jubileja – 1100 godina postojanja Hrvatskoga kraljevstva i 1100. obljetnica održavanja nacionalnih sinoda u Splitu – koji bi se trebali proslaviti 2025. godine.

Delegat za Hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivica Komadina je govorio o važnim događajima za hrvatske katoličke misije i zajednice u 2024. godini, kao što su Biblijska olimpijada, folklorni susret djece, duhovne vježbe za svećenike, đakone i pastoralne suradnike, hodočašće u Lurd i godišnji pastoralni skup u Zagrebu. Delegat je govorio i stanju hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj koje djeluju u koheziji s njemačkim župama i mjesnim biskupima. Ipak, izrazio je zabrinutost za stanje u biskupiji Speyer koja želi ukinuti jedinu postojeću misiju u biskupiji, premda na tome području žive hrvatski vjernici okupljeni u Hrvatskoj katoličkoj misiji Ludwigshafen.

Teološki osvrt na ranjivosti i invaliditet unutar suvremene perspektive

 Doc. dr. Martina Vuk Grgić održala je izlaganje o temi „Teološki osvrt na ranjivosti i invaliditet unutar suvremene perspektive“. U izlaganju je ustvrdila kako većina suvremenih rasprava unutar određenih akademskih disciplina, ali i socijalno kulturoloških mainstream poimanja ospisuje invaliditet u odnosu na ranjive skupine/grupe koje trebaju zaštitu ili sam taj invaliditet povezuju sa stanjem neke vrste ranjivosti. S druge strane postoji sve veći političko – tehnološki i kulturološko – društveni pritisak na podjelu ljudske vrste odnosno dihotomiju između ranjivih i neranjivih, slabih i jakih, manje ili više funkcionalnih osoba. Temeljno pitanje koje se pojavljuje jest s jedne strane pitanje je li ranjivost karakteristika svih ljudi ili samo „ranjivih“ u toj perspektivi i osoba s invaliditetom?

Iako se ranjivost i invaliditet često koriste kao sinonimi za stanje slabosti, krhkosti ili patnje, slabiji ekonomsko-socijalni status ili smanjenjo mentalno, kognitivno funkcioniranje, predavačica je promišljanjem nastojala ukazati na terminološku i kontekstualnu razliku između tih pojmova te uputiti na ispravno korištenje terminologije, uputiti na izbjegavanje predrasuda o osobama s invaliditetom koje su povijesno, a u nekim društvima i danas, ostavile utisak, te pozvati pastoralnu zajednicu i crkvene službenike ne samo na promišljanje o toj temi, već i na zauzetost, skrb i solidarnost sa i oko osoba s invaliditetom i njihovim obiteljima kako kroz susret i slušanje, tako i kroz ponovno otkrivanje vlastite ljudskosti.

U tom pogledu potaknula je na ispravno korištenje trenutne terminološko vjerodostojnije i univerzalno prihvaćenije definicije za takvo stanje, apelirajući da se ispred nedostataka ili kategorizacije osobe uvijek prvo gleda cjelina osobe kao one koja je duh, duša i tijelo, a tek onda spominje njezina poteškoća, nedostatak ili kategorija, što bi u tom slučaju značilo osoba s invaliditetom i intelektualnim teškoćama. Radi se o tome da je osoba ispred kategorije invaliditeta i da se samu osobu ne poistovjećuje s invaliditetom jer osoba nije njezina bolest ili njezin nedostatak, pa čak ni njezina patnja. Osoba s invaliditetom je prije svega slika Božja, dar crkvenoj zajednici i kao takva je jedinstvena i neponovljiva.

Predavačica se dotaknula i mentalnih barijera koje su osobe bez invaliditeta i intelektualnih poteškoća projicirale prema osobama s invaliditetom tijekom povijesti i koje je ponekad teže nadići negoli i samu tjelesnu organičenost ili poteškoću, odnosno invaliditet. Spomenula je vulnerabilizirajući pristup osobama, stereotip milosrđa, pogrešnu terminologiju za invaliditet, prislilnu normalizaciju i medikalizaciju osoba s invaliditetom.

Pozivajući se na osjetljivost Crkve za tu temu i na češće susrete sa takvim osobama pitanje koje se nije moglo zaobići jest i ono u čemu je posebnost teološkog govora o invaliditetu, odnosno koji su to suvremeni dosezi i promišljanja i unutar same katoličke teologije o toj tematici?

U tom pogledu istaknulo se da teološko promišljanje o invaliditetu nastoji razumjeti i protumačiti prije svega poruku evanđelja i čovještvo Isusa Krista pored i u korelaciji s iskustvom osoba s invaliditetom. U tom se pogledu nastoji informativno i transformativno podići sveopću svijest o iskustvu invaliditeta i njegovu značaju unutar pastorala, teoloških rasprava i suvremene kulture, kao i ukazati na nedostatak teoloških i kulturoloških interpretacija, stavova, pretpostavaka i vrijednosti u odnosu na invaliditet, apelirati na vrednovanje svake osobe kao dara i kao Božje slike. To ne poziva samo na ponovno zamišljanje stanja invaliditeta u svjetlu kristološke perspektive nego podsjeća Crkvu kao zajednicu vjernika na prilično radikalnu obnovu pogleda i stavova prema osobama s invaliditetom.

Također Papine poruke ne pozivaju samo na hitnost socijalnog uključivanja osoba s invaliditetom na pastoralnoj ili praktičnoj razini uključivosti, nego su i svojevrstan izazov utilitarističko-egocentričnom mentalitetu suvremene kulture, kako pojedinca tako i društva u cjelini. Na tragu toga papa Franjo osuđuje mentalitet odbacivanja, utilitarizma, narcizma i eugeničkih stavova prema osobama s invaliditetom, slijedeći u svojim pastoralnim nastojanjima liniju svojih prethodnika Ivana Pavla II. I Benedikta XVI.

Također na jednoj od konferencija u listopadu 2017. godine pod nazivom „Catechesis and Persons with Disabilities: A Necessary Engagement in the Daily Pastoral Life of the Church“ (Kateheza i osobe sa invaliditetom: neophodan angažman u svakodnevnom pastoralnom životu Crkve) u organizaciji Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, papa Franjo kritizira slične stavove i unutar same crkvene zajednice apelirajući na primjere suspenzije osoba s invaliditetom od sudjelovanja u sakramentima inicijacije kako zbog njihove kognitivno- spoznajne nemogućnosti shvaćanja tako i zbog nedovoljnog razumijevanja invaliditeta. Apelirajući na neophodnost poštivanja dostojanstva svake osobe, Papa je naglasio da nikakva fizička ili psihička osobina osobe ne smije nikada biti prepreka za susret.  Tu se posebno misli na potrebu integracije razmišljanja o invaliditetu unutar pastoralne teologije, socijalnog nauka Crkve, bioetike i crkvenih  kateheza.

Ponuđene su i praktične smjernice i savjeti za uspješniju komunikaciju s osobama s invaliditetom i intelektualnim poteškoćama, osobama sa gubitkom vida i osobama iz spektra autizma. Prezentiran je i kratki isječak iz dokumenta „Crkva je naš dom“  izdanog od strane Dikasterija za laike, obitelj i život u čijem su stvaranju, u dogovoru s generalnim tajništvom Sinode, prvi puta sudjelovale osobe s invaliditetom progovaravši o iskustvu invaliditeta samostalno, a ne preko posrednika, skrbnika ili roditelja. U skladu s time, papa Franjo je posebno naglasio kako je svaka osoba jedinstvena i neponovljiva te pozvao župe, župne zajednice i kateheze unutar župnih zajednica da osiguraju susret s osobama s invaliditetom jer „Kristovo lice sjaji u intimnosti svake osobe.“