Svečanim euharistijskim slavljem u crkvi na otvorenome u Mariji Bistrici, koje je u subotu, 5. rujna, predslavio sisački biskup mons. Vlado Košić, završeno je 35. velikogoričko zahvalno pješačko hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj. Ove je godine put dug 42 kilometra prepješačilo 3.030 hodočasnika.

Vjernici iz triju velikogoričkih župa, kao i iz drugih župa Velikogoričko-odranskog dekanata, susjedne Sisačke biskupije i grada Zagreba, počeli su se okupljati u subotu rano ujutro ispred župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici.

Hodočasnici su 35. put krenuli u Mariju Bistricu kako bi izrazili zahvalnost Majci Božjoj što je svojim zagovorom očuvala Veliku Goricu od ratnih razaranja.

Nakon kratkih uputa, molitve i blagoslova župnika Župe Navještenja Blažene Djevice Marije vlč. Norberta Ivana Koprivca, koji je organizirao hodočašće, kolona hodočasnika krenula je za križem prema Kobiliću i kapeli Majke Božje Karmelske. Prolazeći pokraj kapele, hodočasnici su izmolili jutarnju molitvu Anđeo Gospodnji. Uz velikogoričkoga župnika Koprivca pješačili su i župnik Župe bl. Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici vlč. Luka Brešić te župnik Župe Uzvišenja Svetoga Križa u Kravarskom vlč. Hrvoje Zovko.

Nakon sat i pol hoda u Ščitarjevu su im i ove godine domaćini, uz pomoć Grada Velike Gorice, pripremili turopoljski doručak.

Nakon doručka hodočasnici svih dobi – predškolci, školarci, mladi, osobe srednje životne dobi i stariji, poznati i manje poznati Velikogoričani – nastavili su put za križem autocestom.

Nakon odmora u Soblincu uslijedio je put prema brežuljcima Kašine i Laza.

Hodočasnici su u bistričko svetište stigli u ranim poslijepodnevnim satima. Uslijedila je zajednička ulazna procesija tijekom koje su hodočasnici pješaci, ophodom oko oltara i pjesmom, pozdravili Majku Božju Bistričku.

Prije središnjega događaja hodočašća – euharistijskoga slavlja – hodočasnici su imali priliku za ispovijed, odmor i okrepu te sudjelovanje u pobožnosti križnoga puta. Desetak svećenika nekoliko je sati ispovijedalo hodočasnike.

Misno slavlje predvodio je biskup Košić u suslavlju s pristiglim svećenicima.

Obraćajući se hodočasnicima, biskup Košić u propovijedi je istaknuo:

„Dragi hodočasnici iz Velike Gorice, ovo je vaše već 35. zavjetno hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj jer ste se njoj zavjetovali da vas poštedi ratnih razaranja. Započeo ga je župnik mons. Josip Frkin, a vi nastavljate tu lijepu tradiciju. To je, dakle, hodočašće po svojoj prvotnoj zamisli zahvalno hodočašće. Kada kažemo hvala, mislimo da smo primili nešto što nam je darovano.

Sjetimo se samo okolnosti u kojima su prije 35 godina nastala ova vaša hodočašća. Bio je Domovinski rat, rat koji su nam nametnuli Srbija i JNA protiv naše Domovine, u želji da nas pokore i podčine, a naš je narod kao jedan ustao i rekao: Ne! U toj je situaciji bilo hrabro oduprijeti se agresoru koji je bio spremniji i imao golemu prednost u naoružanju. Ipak, jedno nije imao, a što su imali svi naši branitelji: veliku ljubav prema Domovini, veliko srce i želju da se brani svoje te ne dopusti tuđincu da nad nama vlada.

Kada promotrimo učinak te hrabrosti naših branitelja, vidimo da su postigli ono što je čitav narod želio i u čemu ih je podupirao: slobodu Domovine. Ipak, bilo je to uz velike žrtve: poginulo je više od 16 tisuća branitelja, velik dio Domovine bio je okupiran, a sve hrvatsko i katoličko bilo je uništeno. Samo je u Sisačkoj biskupiji 14 župnih crkava bilo potpuno srušeno, a još deset puta toliko kapela, župnih kuća i samostana. Sve je katoličko, prema nakani agresora, trebalo spaliti i uništiti.

Pa ipak, naš je narod smogao snage te je nakon četiri godine progonstva i teških životnih prilika, s braniteljima na čelu, vratio okupirane krajeve i ponovno nastanio svoje opustjele domove i mjesta te obnovio crkve. Bila je to velika obnova koju smo zadobili po Božjoj volji i uz pomoć Blažene Djevice Marije, kojoj se utjecao naš narod, osobito moleći krunicu, koju su naši branitelji nosili oko vrata i na odorama. Bogu za to doista treba zahvaliti!

Naš je narod Mariji uvijek upućivao najljepše molitve i pjesme te ju nazivao najljepšim imenima. O svakome od tih naslova mogli bismo govoriti i razmišljati, no danas bih s vama želio podijeliti naslov koji joj je u ovom našem nacionalnom marijanskom svetištu dao pjesnik Jeronim Korner. Na vanjskoj strani svetišta, na bazilici, stoje pjesnikove riječi:

Dušo duše hrvatske, Isusova Mati,
Sunce naših stradanja, ne prestaji nam sjati!

Marija je uistinu Duša duše hrvatske, a to se osobito očituje ovdje, u ovom našem svehrvatskom svetištu. Kada nekome kažemo da je duša naše duše, želimo reći da je ono najvrjednije što imamo. Postoji pjesma Pismo moja, u kojoj se kaže: Hrli tamo di anđela mog je dom… Oj ti dušo duše moje, čuvao te dobri Bog! Tako pjesnik govori svojoj dragoj.

A Marija? Nije li ona svima nama, bez obzira na spol i dob te bez obzira na zvanje i dužnosti koje nosimo u ovom životu, upravo to: duša naše duše? Ona nam predstavlja ono najvrjednije, ono najsvetije, ono što samo duša osjeća i zna, ono što svako srce ispunjava najvećim i najljepšim mislima i osjećajima.

Marija je Isusova majka. Ona je začela i rodila Sina Božjega kao čovjeka. Time je cijelome svijetu postala donositeljica spasenja i posrednica najveće Božje milosti. Kako da je ne zovemo Dušom svoje duše, kako da joj ne upućujemo najljepše pjesme i molitve?

Blaženi Alojzije Stepinac ovdje je, prigodom krunidbe Marijina kipa, u svojoj homiliji 7. srpnja 1935. izrekao zavjet koji i nas obvezuje: Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće Domovine naše!

Slično osjećamo i mi danas ovdje, ispunjavajući zavjet svojih otaca i dolazeći Mariji sa zahvalnošću što je Velika Gorica ostala pošteđena razaranja u ratu 1991. godine. Tako je još 1992. započela ova tradicija hodočašća – pješice, putem dugim punih 42 kilometra – od crkve Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici do Marijine bazilike u Mariji Bistrici.

Povijest Velike Gorice i cijeloga Turopolja od samih je početaka neraskidivo povezana s dubokim štovanjem Blažene Djevice Marije i privrženošću njoj. Ta se povezanost najjasnije ogleda u župnoj crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije, ali i u jednom od najljepših suvremenih svjedočanstava vjere – Velikogoričkom zavjetnom hodočašću.

Središte marijanske pobožnosti u Velikoj Gorici župna je crkva u samom srcu grada, odmilja zvana Turopoljska katedrala. Prvi put spominje se 1334. godine. U znamenitom popisu župa Zagrebačke biskupije Ivana, arhiđakona goričkoga, ta se crkva spominje pod lijepim latinskim imenom ecclesia beate virginis de campo Turouo – Crkva Blažene Djevice u polju Turovu. To pokazuje da je grad još od srednjega vijeka utemeljen na Marijinu zagovoru.

Crkva je tijekom povijesti stradavala i bila obnavljana. Prvotna drvena kapela uništena je 1592. godine tijekom osmanskih prodora pod vodstvom Hasan-paše Predojevića, no Plemenita općina turopoljska brzo ju je obnovila. Nova velika zidana crkva građena je krajem 17. stoljeća, a današnji monumentalni neoromanički izgled, s prepoznatljivim oktogonalnim tornjem, dobila je nakon velikoga potresa 1880. godine, kada ju je obnovio znameniti arhitekt Hermann Bollé.

Crkva je stradala i u potresu 2020. godine, kada je na području Sisačke biskupije stradalo mnogo više crkava, kapela i župnih kuća. Vi ste je, međutim, pod vodstvom župnika Norberta Ivana, lijepo obnovili i ona je ponovno vaš ponos.

Budimo i mi danas nasljednici te tradicije te svojom pobožnošću i ljubavlju zahvalimo Mariji za uslišanu molitvu za spas naše župe, mjesta i Domovine. Neka nas i ubuduće čuva i brani Blažena Djevica Marija, koju danas i mi možemo nazvati Dušom naše duše, onom koja znade najbolje sve naše nevolje i onom koja je uvijek uz nas jer nam donosi Spasitelja, koji je po njoj i došao radi nas ljudi i radi našega spasenja“, zaključio je propovijed biskup Košić.

Nakon euharistijskoga slavlja hodočasnici su se, predvođeni svećenicima, bogoslovima, ministrantima i vjernicima u narodnim nošnjama, u procesiji i ophodu oko oltara oprostili od Marije.

I ove su se godine u organizaciju hodočašća s radošću uključili dobrovoljci i redari. Za sigurnost vjernika, osobito duž autoceste, brinuli su se policijski službenici te djelatnici Hrvatskih cesta i Hrvatskih autocesta. O zdravstvenom stanju hodočasnika skrbili su se vjernici zaduženi za medicinsku pomoć te djelatnici hitne medicinske pomoći i sanitetskoga prijevoza. Velikogoričke taksislužbe i vatrogasci opskrbljivali su hodočasnike vodom i pružali im sigurnost na putu.

Prije 35 godina, 3. rujna 1991., mons. Josip Frkin, tadašnji župnik velikogoričke Župe Navještenja Blažene Djevice Marije, zavjetovao se Mariji da će vjernici, ako Velika Gorica njezinim zagovorom bude očuvana od ratnih razaranja, pješice hodočastiti Majci Božjoj Bistričkoj i vratiti se pješice u Veliku Goricu. Marija je svojim zagovorom očuvala Veliku Goricu, a vjernici su zavjet prvi put ispunili 26. i 27. rujna 1992., hodočasteći u Mariju Bistricu i natrag. Velikogoričko zahvalno hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj potom je postalo tradicionalno.

Snježana Kirinić Grubić

FOTO Održano 35. velikogoričko zahvalno pješačko hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj