Osobe s invaliditetom i sakramenti – kako prevladati izazove?
FOTO: HKR // Zrinka Zubić, don Mihael Prović, dr. Ana Marija Bohaček, Tanja Maleš
Zagreb (IKA)
„Osobe s invaliditetom i sakramenti – kako prevladati izazove?“ bila je tema Argumenata Hrvatskoga katoličkog radija u četvrtak 30. siječnja. U emisiji su gostovali dr. sc. Ana Marija Bohaček s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, majka djeteta s teškoćama, Zrinka Zubić, vjeroučiteljica i doc. dr. don Mihael Prović s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu. Urednica emisije je Tanja Maleš.
Kako pripremiti dijete s teškoćama u razvoju za sakramente pojasnila je majka Ana Marija Bohaček: „Sve u stvari kreće od kuće, jer i kad djeca urednog tipičnog razvoja vide da je nešto u kući roditeljima važno, što roditelj na neki način potiče i promovira, onda se to iz kuće nekako prelijeva i na van, pa tako i na sakramente. Djeca također uočavaju da je tu zajednička molitva, da je tu molitva prije spavanja, to su sve određene pripreme, kako djece tipičnog razvoja, tako i djece s teškoćama koja jesu uz prilagodbu, ali ako je to kod kuće prisutno u roditelju, ako to jest obiteljska svakodnevica, onda će se to lako preliti i u crkvi.“
Vjeroučiteljica Zrinka Zubić u Centru za odgoj i obrazovanje Tuškanac i u Centru za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj priprema djecu s teškoćama u razvoju za sakramente te vezano uz tu temu ističe da, kao i u redovnim katehezama za djecu, tako se i u radu s djecom s teškoćama u razvoju prolazi kroz određene teme vjerski istina, samo ih se u načinu komunikacije valja prilagoditi tim specifičnim prilikama. Ono što posebno uočava kod djece s teškoćama u razvoju jest da su posebno duhovno nadareni: „Imaju posebne darove koje nisam primjećivala u tom opsegu kod drugih. Zaista mogu svjedočiti, i na satovima vjeronauka i pri primanju sakramenata, pri sudjelovanju na misi, njihovu posebnu otvorenost duhovnom. Oni možda mali dio toga shvate, ali veliki dio dožive, jer njihov je odnos s Bogom neposredan. To je nešto što mene oduševljava u ovom radu. Već 30 godina radim, ali uvijek ispočetka me začude njihova originalnost, dubina i ljubav prema Bogu. Ta ljubav kao da je urođena, ja ih nisam učila da vole Boga, ali to jednostavno izlazi iz njih. Već u prvom razredu oni imaju lijep stav prema Isusu. Možda ih je netko tome poučio u predškolskoj dobi, ali čak i oni koje nitko nije poučio, osjećaju tu spontanu ljubav, što je meni misterij.“
A prepreke s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju pri pristupu sakramentima i u tom smislu pronalaženje određenih rješenja, tema je kojoj se na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu posvetio don Mihael Prović. U emisiji ističe: „Pastoral se sastoji od raznolikosti, on je u svojoj naravi raznolik. Kažemo da je župa zajednica zajednica, tako da su i osobe s invaliditetom dio župe i ne možemo ih isključiti, samo je potrebno pronaći način kako s njima komunicirati; od rampi koje bi trebalo postaviti za invalidska kolica, pa do, primjerice, slobodnih mjesta u crkvi i sl. Nije samo pitanje svete mise, nego općenito pastorala i svih aktivnosti u kojima oni mogu biti dio župe i trebaju biti dio župe u jednoj lijepoj komunikaciji župe, obitelji, škole i određenih institucija koje se njima bave. Možemo stvoriti lijepu lepezu susreta da ta osoba može rasti u istini i vjeri te u ostalim područjima svoga interesa.“
Don Mihael Prović komentirao je i neke medijske napise o slučajevima svećenika koji ne dopuštaju pristup sakramentima djeci s poteškoćama: „Ja osobno ne vidim da je to problem u pastoralu, zato što i u našoj biskupiji i u cijeloj Hrvatskoj uistinu vjeroučitelji, svećenici i časne sestre pomažu i obiteljima i takvim osobama da mogu što normalnije primati sakramente i općenito dolaziti na svete mise, na neke susrete, koncerte, sve ono što imamo u pastoralu. A da se ponekad pojavi nekakav, da tako kažem, komunikacijski gaf, da je negdje neki svećenik ili netko iz naših župa napravio možda nekakav loš postupak prema nekomu od tih osoba ili njihovih obitelji, nećemo reći da je normalno, ali jednostavno se dogodi. No često puta smo mi koji se bavimo ovim tematikama nevidljivi, jer se to na neki način uvijek događa u normalnom pastoralu, jer pazimo da se ne događa nikakvo odvajanje osoba s invaliditetom iz župnih ili vjeronaučnih sredina ako je to izvedivo. Često puta taj individualni pristup nije na van toliko vidljiv, a ono što bude vidljivo jest nekakav gaf koji se dogodi i onda ispadne da se u Crkvi loše radi… Vi morate s tim osobama imati lijep komunikacijski odnos da vas ta osoba prihvati i da se uključi u aktivnosti; vidio sam djecu s poteškoćama da pjevaju u zborovima, neki su ministranti, neki od njih u Splitu preko svojih udruga imaju cijele dramske sekcije, razne radionice i susrete gdje na nekoj svojoj razini shvaćaju, razumiju i žive vjeru. I njima je lijepo, a preko njih smo došli i do njihovih roditelja, njihove braće i sestara, pa smo uistinu i proširili svoje pastoralne aktivnosti i djelovanje Crkve. Stoga, možda je bolje da nije previše vidljivo, jer na taj način radimo u miru, imamo individualan pristup i za onoga tko se uključi bude to lijep vjerski život.“