Dana 1. siječnja 1300. Večer. Na ulicama Rima žamor postaje sve glasniji i glasniji. Mnogo je ljudi koji trče, brzo hodaju: idu prema bazilici svetog Petra. Muškarci i žene potaknuti nadom, željni da što prije stignu. Kad stignu, čekaju. Žamor postaje galama. Rimljani traže da papa podijeli potpuni oprost.

Očevidac

O podrijetlu Jubileja imamo iznimnog svjedoka: Jacopa Caetanija degli Stefaneschija, kardinala koji je vidio i proživio prvu Svetu godinu kršćanske povijesti, onu 1300. koju je proglasio papa Bonifacije VIII. O tome je i pisao u svom djelu De centesimo seu iubileo anno liber. Stefaneschi je bio kanonik u Bazilici svetoga Petra, a zatim kardinal đakon u crkvi svetoga Jurja u Velabru. Poznat nam je i njegov izgled, budući da je prikazan na jednom poliptihu s njegovim imenom, a koji je naručen, zajedno s tolikim drugim izgubljenim djelima, od najznačajnijeg umjetnika toga vremena, Giotta. Poliptih je remek-djelo i vjerojatno je namijenjen za glavni oltar Bazilike sv. Petra. Kardinal je bio visoko kulturan, bogat i moćan čovjek koji je bio u službi najprije pape Celestina V., a zatim i pape Bonifacija VIII. Živio je na prijelazu dvaju stoljeća i napisao je nekoliko povijesno-kroničarskih djela. Prateći njegovu povijest možemo onda i rekonstruirati iznimnost trenutka i jasno objasniti društvene i kulturne procese koji su odredili njegove početke.

Kronika najave Jubileja

Profesor Agostino Paravicini Bagliani, povjesničar i kulturni antropolog, uvodi nas u temu da ponovno proživimo tu nezaboravnu godinu: „Stefaneschijev tekst je vrlo važan jer je on bio očevidac. Sretni smo što imamo njegovo izvješće u kojemu kardinal bilježi datum: to je 1. siječnja 1300. Prijelaz iz jednog stoljeća u drugo rađa među ljudima ideju da papa može podijeliti potpuni oprost“. Zatim Paravicini nastavlja: „Rimljani u sumrak trče prema Bazilici svetog Petra: čekaju oprost. To je početna točka. Bonifacije VIII. ne stanuje u blizini Bazilike svetog Petra nego u Papinskoj palači koja se je u to vrijeme nalazila u Lateranu. Toga se dana ništa ne događa“. Veliko je iščekivanje. Nekoliko dana kasnije, 17. siječnja, održava se još jedna važna manifestacija rimskoga naroda, procesija Veronike, odnosno procesija s velom s utisnutim Kristovim licem koji je nosila žena koja se susrela s Kristom prilikom uspona na Kalvariju. Relikvija je to koja se časti u Bazilici svetog Petra, prisjeća se kardinal Stefaneschi u svojim memoarima. „Tijekom te procesije, u prisutnosti pape, ponovno se podigao veliki narodni žar da se zatraži potpuni oprost. Bonifacije VIII. počinje istraživati pokušavajući pritom otkriti je li prije 1300. godine bilo još kojeg slavlja jubileja. Stefaneschi nam to jasno piše: Papa je sve istražio i ništa ne nalazi u arhivima, ali u jednoj određenoj točci donosi odluku“, zaključuje profesor Paravicini.

Emocionalni osjećaj postaje kanonski instrument

Ovo je veliki čin Bonifacija VIII.: razumijevanje da postoji očekivanje, narodni žar koji je zahtijevao potpuni oprost. Papa pretvara ovaj emotivni trenutak u istinski kanonski instrument: „Jubilej se po prvi puta najavljuje na Lateranu, a drugi put, onaj službeniji, 22. veljače, na blagdan Katedre svetoga Petra. Tako se prvi kršćanski jubilej slavio od 22. veljače 1300. do početka iduće godine. Bio je to veliki duhovni i crkveni čin koji svjedoči o velikoj sposobnosti Bonifacija VIII. da je mogao taj instrument oprosta i očekivanja naroda pretočiti u vrlo precizan koncept koji se spaja u proslavi Jubileja“, zaključuje povjesničar Paravicini. Svaka promjena stoljeća izaziva strahove, nade, očekivanja, a prije svega rađa se želja za promjenom, želja za obnovom, za čišćenjem, da se krene od početka. U zoru 1300. sve se to pretočilo u ovaj „izum“.

Uloga apostola Petra i Pavla

S jubilarnom bulom od 22. veljače, Antiquorum Habet Fida Relatio, vjernici bi mogli zadobiti potpuni oprost nakon što bi posjetili dvije velike bazilike svetog Petra i svetog Pavla. „A to je zanimljivo“, kaže Paravicini, „jer su Petar i Pavao dva rimska apostola par excellence, oni na kojima se temelji i papinska vlast, samo papinstvo, pa stoga ima i duboko simbolički karakter. Ta zajednička prisutnost Petra i Pavla, u prvom jubileju Bonifacija VIII., nadilazi sve. U početku su vjernici morali ići samo u ove dvije bazilike i njezino značenje nije puko svođenje na nešto jednostavno, već naprotiv, ističe se veliki autoritet dvojice apostola Petra i Pavla“.

Naime, tekst bule, glasi: „…oni će ući u gore spomenute bazilike s poštovanjem te s istinskim kajanjem i ispovjeđeni, a oni koji se istinski pokaju u ovoj sadašnjoj stotoj godini i u bilo kojoj budućoj stotoj godini, zadobit će ne samo puno i vrlo veliko, nego doista potpuno oproštenje svojih grijeha. Utvrđujemo da oni koji žele sudjelovati u sličnom oprostu, koji smo dodijelili, trebaju pristupiti gore spomenutim bazilikama, ako su Rimljani, najmanje trideset neprekidnih ili isprekidanih dana i barem jednom dnevno; ako su hodočasnici ili stranci, neka to isto čine petnaest dana“.

Simbolične figure

Bonifacije VIII. bio je papa na prijelazu stoljeća. Ima na umu broj 100, vrlo važan simbolički broj. Štoviše, jubilej je i tehnički definiran kao „jubilej stote godine“. Papa u buli naređuje da se budući jubileji slave svakih sto godina. Prema Starom zavjetu, židovski jubilej slavio se svakih 50 godina, ali Bonifacije VIII. ga ne uzima kao primjer i predlaže da se slavi svakih sto.  Ta papina odluka zapravo se nije održala jer se već 1350., upravo slijedeći ritam starozavjetnih židovskih jubileja, slavio drugi kršćanski jubilej, odnosno samo pedeset godina nakon 1300. godine. Tu se nalazimo kada su pape u Avignonu. Papa koji je najavio jubilej 1350. godine bio je Klement VI. i on je to učinio kao odgovor na molbu Rimljana koji su to tražili te godine.

Vrhunci prve Svete godine

Profesor Paravicini dalje prikazuje istaknute trenutke jubilejske godine: „Tijekom prvog jubileja Bonifacije VIII. održao je četiri javna slavlja: 22. veljače – ako se ono prethodno u Lateranu ne uzme u obzir – drugo slavlje na Veliki četvrtak, treće 18. studenog i posljednje početkom 1301. godine. Malo javnih slavlja bilo je možda i zato jer tijekom te 1300. godine papa Bonifacije VIII. nije bio dobroga zdravlja, a godina je i to u kojoj papa provodi više vremena izvan Rima, u svom rodnom gradu Anagni. Zanimljivo je i činjenica kako je 1300. godina ne-rimska godina za Bonifacija VIII. Naime, odmah nakon slavlja na Veliki četvrtak odlazi u Anagni i aragonskom veleposlaniku, koji nam je i ostavio mnoge važne bilješke za svoje vrijeme kao očevidac. Zapravo, 2. studenoga, opat Foixa napisao je Fridriku III., aragonskom kralju: ‘Papa i svi kardinali su dobro; doista, tijekom tri godine papa nikada nije bio tako dobrog zdravlja kao sada.’“ Iz ovih riječi, primjećuje profesor Paravicini, „zaključujemo  da je Bonifacije VIII. najvjerojatnije bio izvan Rima tijekom više mjeseci, povukavši se u palaču svog rodnog grada možda i zbog zdravstvenih razloga. Njegov povratak je potvrđen prigodom slavlja 18. studenoga, na blagdan Posvete bazilika sv. Petra i Pavla. To nam također govori o velikoj važnosti dvaju blagdana rimskih apostola“.

Neplanirani događaj

Za vrijeme jubileja uvijek je bio velik priljev hodočasnika. Povijest nam tijekom Jubileja pokazuje potrebu za izgradnjom ili proširenjem zgrada, a posebno bazilika. Znamo da je bilo potrebno napraviti promjene i što se tiče cestovne mreže. Međutim, tijekom jubileja Bonifacija VIII., čini se da nije bilo nikakvih građevinskih radova. Prema profesoru Paraviciniju, iz dokumentarnih razloga povezanih s relativno davnim vremenom, „može se reći da je jubilejska godina privukla mnoge vjernike iz cijele Europe. Svakako nije moguće čak ni približno odrediti broj vjernika koji je stigao u Rim. Bio je to svakako veliki događaj za grad, ali nije bilo nikakvih građevinskih radova jer je to bio neplanirani događaj. Još nije znao hoće li biti slavlje jubileja u siječnju i 22. veljače, tako da veliki urbanistički radovi nisu bili mogući. Postoji samo jedan primjer, ali ne posve siguran, onaj da je u to vrijeme podignuta poznata galerija, koju je, prema rimskim znanstvenicima s početka sedamnaestog stoljeća dao izgraditi 1300. godine Bonifacije VIII. I to je jedan od razloga zašto je ona vezana uz Jubilej, ali objektivno nije sasvim sigurno“, zaključuje Paravicini. Trag nekih mjera koje su poduzele u smjeru organizacije kretnje ogromnog mnoštva koje je stiglo u Rim i doslovno punilo ulice u smjeru bazilike svetog Petra dolazi od slavne ličnosti, Dantea Alighierija, koji je bio u Rimu kao hodočasnik u Svetoj godini. U Paklu (XVIII, 28-33) uspoređuje dvostruki smjer putovanja prokletih sa smjerom hodočasnika koji su išli u Sveti Petar ili se vraćali iz njega prelazeći most u blizini Anđeoske tvrđave. […]

Veronikin veo

Tijekom jubileja relikvije su imale jednu od temeljnih uloga, a jedna od najpoznatijih bila je Veronikin veo koji je privlačio hodočasnike u Sveti Petar, i to kao opipljiv dokaz muke Kristove, na sveto mjesto koje je tradicija identificirala kao mjesto mučeništva i ukop apostola Petra. Godine 1300., prema Paraviciniju, ova relikvija nije igrala određenu ulogu za Bonifacijevu ideju oko stvaranja koncepta jubileja i potpunog oprosta. Tijekom četrnaestog i petnaestog stoljeća, slika Veronikinog vela imala je veliku rasprostranjenost te se reproducirala na pergameni i prirodno putem otisaka. „Širenje Veronikinog vela u posljednjim stoljećima srednjeg vijeka i u moderno doba nedvojbeno je povezano s Jubilejima, ali ne posebno s onim iz 1300. Nema mnogo drugih relikvija i zato što je Jubilej povezan s dvjema bazilikama svetog Petra i Pavla. Potonji apostol nema jasnu poveznicu s vrlo popularnim relikvijama. Najvažnija je u bazilici svetog Petra Veronikin veo, ali na početku nema te čvrste veze, barem izvori to ne svjedoče. Naravno, tijekom stoljeća, a posebno u kasnijim Jubilejima, jasno je da su rimske relikvije imale vrlo važnu ulogu“, zaključuje Paravicini.

Rim kao novi Jeruzalem

„Bonifacije VIII. bio je potaknut na stvaranje ovog velikog duhovnog instrumenta kršćanskog jubileja možda i zato što je nekoliko godina ranije, 1291. godine, s padom svetog Ivana od Acre, veliki san o križarskim ratovima došao kraju. S tim razdobljem te u određenom smislu i s kršćanskim jubilejem, Rim postaje novi Jeruzalem, prepoznaje se kao novo središte unutar duhovne sfere i vjerujem da je podudarnost između kraja srednjovjekovnih križarskih ratova, s padom svetog Ivana od Acre, i kraja Jeruzalemskog Kraljevstva iznimno važno poglavlje“ ističe Paravicini.

Važnost brojeva u srednjovjekovnom svijetu

Profesor za kraj razmišlja: „Još uvijek se može dodati da je Bonifacije VIII. znao, barem Stefaneschi zna i to piše, da je Bonifacije bio dvjestoti papa. Možda je i ova simbolika brojeva s jedne i druge strane pridonijela da se Bonifacije odlučio za slavlje prvoga Jubileja. To proizlazi iz činjenice da su simbolika i simbolika brojeva bili jako važni tijekom srednjeg vijeka. I sama činjenica da je papa odlučio da budući jubileji trebaju imati stogodišnji ritam možda je povezana i s činjenicom da je upravo on bio dvjestoti u apostolskom naslijeđu zakonitih papa, rimskih poglavara“, zaključuje Paravicini.