Na misi se okupilo oko 300 osoba. Papa se spomenuo mladosti tih poginulih boraca i boli zbog njihova preminuća: „Toliko nevinih mrtvih, toliko prekinutih života; ratovi su uvijek poraz. Nema potpune pobjede.” Sveti je Otac potaknuo vjernike na molitvu Bogu za dar mira.

Danas, misleći na mrtve, molimo Gospodina za mir da se ljudi više ne ubijaju u ratovima. Mnogo je nevinih mrtvih, mnogo vojnika koji tamo gube život i to zato što su ratovi uvijek poraz, uvijek, rekao je papa Franjo u homiliji na misi slavljenoj na Rimskom ratnom groblju na kojemu je pokopano više od 400 vojnika zemalja Commonwealtha palih tijekom Drugoga svjetskog rata, koje je Sveti Otac ove godine izabrao kako bi na  Dušni dan, 2. studenoga, slavio misu u spomen na vjerne mrtve.

Tradicija je to koju Papa nastavlja tijekom više od deset godina pontifikata, na Dušni dan, a u okviru koje je posjetio i Laurentinsko groblje, Francusko vojno groblje, rimska groblja Verano i Prima Porta, te Američko groblje u Nettunu. Mjesta su to sjećanja, povijesti i boli, koji u ovim vremenima razdiranim sukobima podsjećaju čovječanstvo da je glavna posljedica rata smrt. Smrt sviju, pobjednika i poraženih. Ratovi su uvijek poraz, uvijek, istaknuo je Papa u kratkoj spontano izgovorenoj propovijedi, ponavljajući ono što je već rekao u posljednjim podnevnim nagovorima otkako je izbilo nasilje na Bliskom istoku.

Mnogo mladih i ne više tako mladih ljudi. U ratovima u svijetu, pa i u onima nama bližima, u Europi i izvan nje: koliko mrtvih! Uništava se život, a da toga nismo svjesni… Nema potpune pobjede, ne. Da, jedan pobjeđuje drugoga, ali iza toga je poraz cijene koja je plaćena.

Prije mise Sveti je Otac pozdravio skupinu vjernika koji su se okupili na groblju, te članove povjerenstva Commonwealth War staff Graves Commission (Cwgc), koje održava groblje i njime upravlja. Nakon toga je obišao grobove, pokušavajući uočiti imena urezana u mramoru. Imena različitih nacionalnosti, imena vojnika, boraca, te nekoliko zrakoplovaca koji su umrli u Rimu kao ratni zarobljenici. Uz svako ime urezani su datumi koji pokazuju dob, također vrlo mladu, pokojnika.

Ulazeći gledao sam dob tih palih ljudi. Većina je imala između 20 i 30 godina. Prekinuti životi, životi bez budućnosti… I mislio sam na roditelje, na majke koje su primile pismo: „Gospođo, čast mije reći vam da imate sina heroja“. “Da, heroja, ali oduzeli su mi ga!“. Mnogo je suza u tim prekinutim životima.

Ovo nam slavlje donosi dvije misli: sjećanje i nadu, rekao je Papa na početku razmišljanja te objasnio: Sjećanje na one koji su bili prije nas, koji su živjeli svoj život, koji su završili ovaj život. Sjećanje na mnoge ljude koji su nam učinili dobro: obitelj, prijatelji. I sjećanje također na one koji nisu uspjeli učiniti mnogo dobra, ali su primljeni u Božje milosrđe. To je otajstvo velikog milosrđa Gospodnjeg.

Potom nada, napomenuo je Papa. Danas je ona sjećanje kako bismo gledali naprijed, kako bismo gledali svoj put, naš put.

Idemo prema susretu, s Gospodinom i sa svima. Trebamo moliti za tu milost nade: nade koja nikada ne razočarava, nikada! Nada, svakodnevna vrlina koja nas vodi naprijed, pomaže nam rješavati probleme i tražiti izlaz. Ta plodonosna nada, ta teološka krepost svakoga dana, svih trenutaka: nazvat ću je teološka krepost “kuhinje”, jer nam je pri ruci i uvijek nam dolazi u pomoć.

Spominjući se aktualnih događaja, ovoga svijeta ranjenog ratovima, papa Franjo je istaknuo da se isto događa i danas. Kao što je već učinio u drugim prilikama, još je jednom svoje misli posvetio obiteljima poginulih na bojnom polju. Toliko suza, ponovio je te potaknuo nazočne da zazivaju mir od Boga i mole za naše pokojne, današnje i prijašnje, “za sve, za sve”.

Molimo Gospodina za naše pokojne… Neka ih Gospodin sve primi. I molimo također da nam se Gospodin smiluje i da nam dade nadu: nadu da idemo naprijed i da ih sve nađemo zajedno s Njim, kada nas On pozove. Neka tako bude, zaključio je svoju homiliju Papa.

Prije povratka u Vatikan papa Franjo se kratko zaustavio na obližnjem nekatoličkom groblju.