„Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio“ (Pnz 8, 2), citirao je biblijski tekst Papa u propovijedi i istaknuo: Sjećaj se! – tim pozivom Mojsiju počinje današnja Božja riječ. Ubrzo nakon toga Mojsije je ponovio: „Nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga!“ Pismo nam je dano da ne zaboravimo Boga. Kako je važno sjećati ga se kada molimo! Kao što nas uči Psalam (77,12) koji kaže: „Spominjem se djela Jahvinih, sjećam se tvojih pradavnih čudesa“.

Foto: Vatican Media

Bitno je sjećati se dobra koje smo primili – rekao je Sveti Otac i napomenuo: Bez toga postajemo strani sami sebi i „prolaznici“ životom; bez sjećanja se iskorjenjujemo iz zemlje koja nas hrani, te dopuštamo da nas odnesu kao vjetar lišće. Međutim, sjećati se znači povezati se najsnažnijim vezama, osjetiti se dijelom života i disati s narodom. Sjećanje nije osobna stvar, nego put koji nas ujedinjuje s Bogom i drugima. Zbog toga se u Bibliji sjećanje na Gospodina prenosi s generacije na generaciju, otac ga sinu pripovijeda, kao što jedan lijepi odlomak kaže: „A kad te sutra zapita tvoj sin: što su te upute, zakoni i uredbe što ih je Jahve, Bog naš, vama propisao – kaži svome sinu: Bili smo faraonovi robovi u Egiptu, ali nas je Jahve izveo iz Egipta jakom rukom. Na naše je oči Jahve učinio velike i strašne znakove i čudesa“ (Pnz 6,20-22).

No postoji problem – rekao je papa Franjo i upitao: Što ako se prekine lanac koji prenosi sjećanja? Kako se možemo sjećati onoga što samo čuli, a da nismo doživjeli? Bog zna koliko je to teško, zna kako je krhko naše sjećanje i za nas je učinio nešto nečuveno; ostavio nam je spomen. Nije nam ostavio samo riječi, jer je lako zaboraviti ono što se sluša. Nije nam ostavio samo Pisma, jer je lako zaboraviti ono što se čita. Nije nam ostavio samo znakove, jer se može zaboraviti i ono što se vidi. Dao nam je hranu čiji se okus teško zaboravlja.

Gospodin nam je ostavio kruh u kojem je On, živ i istinit, s potpunim okusom svoje ljubavi, rekao je Papa i nastavio: Primajući ga možemo reći: „Gospodin nas se sjeća!“ Stoga nas je Isus zatražio: „Ovo činite meni na spomen“ (1Kor 11, 24). Činite! Euharistija nije jednostavno sjećanje, nego činjenica da se otajstvo smrti i uskrsnuća Gospodinova za nas obnavlja. Isusova smrt i uskrsnuće u misi su pred nama. „Ovo činite meni na spomen“ – to znači, sjedinite se i kao zajednica, kao narod, slavite Euharistiju da me se sjećate. Ne možemo to ne činiti, to je spomen na Boga koji liječi naše ranjeno sjećanje.

Foto: Vatican Media

Osobito liječi naše sjećanje kao siročadi – rekao je Sveti Otac i istaknuo: Mnogima je sjećanje obilježeno nedostatkom ljubavi i gorkim razočaranjima koja su primili od onih koji su im trebali dati ljubav, a umjesto toga osiromašili su njihovo srce. Željeli bismo se vratiti i promijeniti prošlost, no ne možemo. Međutim, Bog može izliječiti te rane, stavljajući najveću ljubav u naše sjećanje, to jest svoju ljubav. Euharistija nam donosi vjernu Očevu ljubav koja liječi naš osjećaj da smo siročad. Daje nam Isusovu ljubav koja je grob iz konačnog odredišta pretvorila u polazište, te na isti način može preokrenuti naš život. Ulijeva nam ljubav Duha Svetoga koji tješi i liječi rane, jer nas ne ostavlja same.

Euharistijom Gospodin liječi i naše negativno sjećanje koje uvijek iznosi na površinu ono što nije dobro i ostavlja nam u pameti tužnu zamisao da smo nevaljali, da samo griješimo i da smo „promašili“, rekao je papa Franjo i dodao: Isus nam dolazi reći da nije tako. Sretan je što nam je blizak i svaki put kada ga primimo, podsjeća nas da smo dragocjeni; uzvanici smo i sustolnici koje želi i očekuje na svojoj gozbi. Ne samo zato što je velikodušan, nego jer je doista zaljubljen u nas; vidi i ljubi ono lijepo i dobro u nama. Gospodin zna da zlo i grijesi nisu naš identitet; to su bolesti i zaraze. Dolazi ih liječiti Euharistijom koja sadrži antitijela za naše sjećanje bolesno od negativnosti.

S Isusom se možemo zaštititi od zaraze tugom, rekao je Papa i primijetio: Uvijek ćemo pred očima imati svoje padove, teškoće, probleme kod kuće i na poslu, te neostvarene snove. No njihova nas težina neće uništiti, jer je duboko u nama Isus koji nas hrabri svojom ljubavlju. To je snaga Euharistije koja nas preobražava u nositelje Boga i radosti, a ne negativnosti. Možemo se pitati, što mi koji idemo na misu nosimo svijetu? Svoje žalosti i gorčine ili Gospodinovu radost? Pričešćujemo li se, a potom se nastavljamo žaliti, kritizirati i plakati nad sobom? To pak ništa ne poboljšava, dok Gospodinova radost mijenja život.

Na kraju, Euharistija liječi naše zatvoreno sjećanje, rekao je Sveti Otac i objasnio: Rane koje zadržavamo u sebi ne stvaraju probleme samo nama, nego i drugima, čine nas plašljivima i sumnjičavima; u početku smo zatvoreni, a dugoročno cinični i ravnodušni. Vode nas da prema drugima djelujemo hladno i naduto, obmanjujući se da možemo kontrolirati situacije u ovom svijetu. No to je prijevara; samo ljubav u korijenu liječi strah i oslobađa od zatvorenosti koje nam oduzimaju slobodu.

Foto: Vatican Media

Isus čini tako, dolazi nam u susret blago, u razoružavajućoj krhkosti hostije; tako čini Isus, kruh koji je razlomljen da bi slomio ljusku naše sebičnosti; tako čini Isus koji se daruje da bi nam kazao da se, otvarajući se oslobađamo nutarnjih blokada i paraliza srca, rekao je papa Franjo i napomenuo: Dajući nam se jednostavno kao kruh, Gospodin nas poziva da ne protratimo život priželjkujući tisuće beskorisnih stvari koje stvaraju ovisnost i ostavljaju nutarnju prazninu. Euharistija u nama gasi glad za stvarima i užiže želju za služenjem. Diže nas iz našeg udobnog sjedilačkog načina života, te nas podsjeća da nismo samo usta koja treba nahraniti, nego smo i njegove ruke da nahranimo bližnjega.

Sada je prijeko potrebno pobrinuti se za one koji su gladni hrane i dostojanstva, za one koji nemaju posao i muče se da bi išli dalje. To treba činiti na konkretan način, kao što je konkretan kruh koji Isus daje. Potrebna je stvarna blizina i pravi lanci solidarnosti. Isus nam u Euharistiji postaje blizu; ne ostavljajmo samima one koji su nam blizu! Nastavimo slaviti „spomen“ koji ozdravlja naše sjećanje, to jest misu. To je blago koje u Crkvi i u životu treba staviti na prvo mjesto. Istodobno, ponovo otkrijmo klanjanje kojim se u nama nastavlja misa. To je za nas dobro i liječi nas iznutra. To nam je uistinu potrebno osobito sada, zaključio je Papa.