Papa je pozvao braću neka mu slobodno postave pitanja i podijele svoje priče. Među pitanjima bila su i ona o padu broja zvanja te o budućnosti Družbe, na što je Papa rekao kako je to stvarnost mnogih redova i kongregacija. Primijetio je kako je Družba imala više od 33 tisuće članova dok je on bio u novicijatu 1958., a sada se ta brojka prepolovila. No, smanjenje broja ima smisao te se moramo zapitati koji je. Za isusovce to ima “značenje u smislu poniženja”. Podsjetivši kako duhovne vježbe sv. Ignacija Lojolskog upućuju na poniznost i poniženje, Papa je kazao kako o krizi zvanja isusovac ne može ostati na razini sociološkog objašnjenja. Dublja istina je da Gospodin vodi do tog poniženja brojeva da svakome otvori put do cilja tih duhovnih vježbi – odnosno – “trećeg stupnja poniznosti“. On među ostalim glasi: “želim i biram još više siromaštva sa siromašnim Kristom a ne bogatstvo, više sramote s Kristom punim sramote a ne časti“. Moramo se naviknuti na poniženje, naglasio je Papa.

Uz poniženje je i umor, onaj “dobar umor“ onoga koji je posvetio svoj život. Tomu među ostalim svjedoči jedan od braće rođen u Belgiji, koji aktivno radi s migrantima te je jednom bio uhićen jer su ga zamijenili za trgovca ljudima. Papa je primijetio kako je put redovnika doći u starost možda umoran, ali s osmijehom, s radošću što je obavio svoj posao. Kada vidite nasmijanu, umornu – ali ne ogorčenu – starost, to je pjesma posvećena nadi.

Papi se obratio i isusovac koji još nije zaređen za svećenika. Papa je pohvalio uvid koji braća često imaju u situacijama i osobnostima te ispričao svoje iskustvo za vrijeme kada je bio isusovački provincijal u Argentini te je morao odlučiti hoće li odobriti jednog sjemeništarca za ređenje. Mladić je bio perspektivan, no jedan mu je brat savjetovao neka ga najprije pošalje u apostolat prije ređenja. Pitam se zašto braća isusovci imaju sposobnost razumijevanja prave prirode života, kazao je Papa, navodeći – možda je to zato što znaju povezati afektivnost i praktičan rad.

Papa je razgovarao i s isusovcem rođenim u Koreji koji je osnovao centar za izbjegličku djecu u Ateni, a trenutačno radi “samo“ kao volonter u istoj organizaciji. Papa ga je pohvalio što je odstupio s čelne pozicije, rekavši kako bi svaki isusovac trebao učiniti isto. Nijedan apostolat ne pripada nama jer je od Gospodina. Time se izražava stvaralačka ravnodušnost. Treba biti otac i pustiti dijete da raste, rekao je Papa.

Odgovarajući na pitanja o budućnosti reda, Sveti Otac rekao je kako isusovci moraju biti „vjerni Kristovu križu“ te “kreativni u Bogu” kako bi se suočili s konkretnim izazovima, konkretnim rješenjima. Papa je pozdravio napore u ekumenskom dijalogu, kazavši kako ekumenski dijalog između katolika i pravoslavnih sada ide u dobrom smjeru, što pokazuje kako su dobro sijali molitvom, nadom i svim onim što su bili u mogućnosti činiti. Pozvao je redovnike da kamo Bog očituje svoju volju i poziva na poslušnost, slijedeći logiku Kraljevstva Božjega, logiku proturječnosti, neobjašnjivog. Podsjetio je i neka se ne napusti molitva, koja je središte.