Od bake sam naučio moliti. Moja baka je ta koja me naučila moliti i predala mi pobožnost prema sv. Josipu. Poslije su mi duhovni oci koje sam imao, kako u sjemeništu tako i u Družbi, pomogli da napredujem u iskustvu molitve.

Među njima želio bih spomenuti o. Miguela Angela Fiorita, argentinskog isusovca, profesora filozofije, ali i zaljubljenika u duhovnost. Njegova su djela sada također objavljena u Italiji: on je veliki duhovni učitelj koji me naučio kako da rastem u svome načinu molitve. Pohađao je mnoge tečajeve duhovnosti. Naučio me moliti kao sin i ne tražiti slasti utjehe: kako nastaje molitva? Kako se naviknuti na molitvu? Što učiniti kada postoji utjeha ili čak suhoća, kada nema želje za molitvom? On je za mene bio učitelj duhovnog života. S vremenom je moja molitvena formacija ostala ista.

Čak i kad sam postao papa, ništa se nije promijenilo: molim kao i uvijek, uobičajenim ritmovima. Ponekad je to molitva naglas, ponekad u molitvi pred Presvetim izdržim nekoliko trenutaka suhoće. Moja se molitva nastavila kroz dobre i kroz ne baš dobre situacije. Ponekad mislim da trebam više moliti, da. Nemam vremena, ali moram više moliti. Zatim, uvijek sam vezan za Liturgiju časova, nikada ne propuštam ovo: popodnevnu molitvu Večernje, zatim kasnije Službu čitanja, a ujutro molitvu Jutarnje nakon koje slijedi misa. Onda meditativna molitva u kojoj, kada imam malo vremena, pokušavam malo razgovarati i pitati nešto Gospodina, ali bojim se hoće li odgovoriti…

A tu je i molitva Oče naš, Isusova molitva. Ima tu svega! Kada su učenici tražili od Isusa da ih nauči moliti, On nije pozvao vjeroučitelja da ih uputi u neku metodologiju molitve, ili nekog stručnjaka za umijeće molitve. Rekao je: „Recite ovako: Oče naš“ (usp. Lk 11, 2). Molitva Oče naš je univerzalna molitva, molitva djece, molitva povjerenja, molitva hrabrosti i također molitva odricanja. To je velika molitva.

A tu su i molitve Mariji: i ja imam puno povjerenja u Gospu, uvijek molim krunicu. Volim osjetiti njezinu blizu, jer ona je Majka i vodi nas. Postoji vrlo lijepa priča, naravno to je legenda, koja nam govori kako Gospa spašava sve! Priča je to o Bogorodici zaštitnici lopova. Oni kradu, ali budući da joj se mole, kad jedan od njih umre, Gospa, koja je na prozoru nebeskom, daje mu znak da se sakrije. I kaže mu da ne ide k Petru, koji ga neće pustiti unutra. Ali navečer otvori prozor nebeski i pusti ga. Sviđa mi se ovo: Gospa je ta koja te pusti unutra kroz prozor. To je neka vrsta krijumčarenja. Kao u Kani. Gospodin nije imao slobodu reći ne. Ona to čini sa svojim Sinom. To je svemoć molitve.

Upravo zbog tog povjerenja, na kraju svojih javnih istupa, uvijek vas molim da molite za mene. U služenju Crkvi, potrebna mi je podrška zajednice. Ako te Crkva ne podupire molitvom, gotov si. Zajednica mora podupirati svoga biskupa, a biskup mora moliti za zajednicu.

Molitva otvara naše srce Gospodinu i, kada Duh uđe, mijenja iznutra naš život. Stoga moramo moliti, otvoriti svoja srca i ostaviti prostora za Duha. Molimo se Isusu, Ocu, Gospi, ali ne govorimo često u molitvi s Duhom Svetim. Umjesto toga, Duh Sveti mijenja naše srce, ulazi u naše srce i mijenja ga. Ne pomazuje nas Otac, ne pomazuje nas Sin. Duh je taj koji nas pomazuje svojom prisutnošću i pomazanje Duha Svetoga čini da dobro razumijem stvarnost Crkve i otajstvo Boga.