Posjet pape Franje Indoneziji započeo je u znaku siročadi, starijih osoba, siromašnih i izbjeglica, utjelovljenja kulture odbacivanja koju oduvijek osuđuje. Nakon što je sletio u zračnu luku Soekarno-Hatta u glavnom gradu Jakarti – prvoj etapi dugoga apostolskog putovanja tijekom kojega će do 13. rujna kao hodočasnik poći i u Papuu Novu Gvineju, Istočni Timor i Singapur – Papa je pošao u Apostolsku nuncijaturu, veliku zgradu izgrađenu ’60-ih godina prošloga stoljeća koja se nalazi u blizini Trga Merdeka, u središnjem dijelu grada, među brojnim vojnim građevinama koje se nižu duž ulica i trgova.

Pozdravi ljudi na ulicama

Na ulicama su muškarci, žene i djeca u bijelim majicama mahali zastavama u bojama Indonezije i uzvikivali „Selamat datang“, „dobrodošao“. Prešavši prag nuncijature, kojoj je na čelu nuncij Piero Pioppo, svi okupljeni, kako bi pozdravili papu Franju sjedili su u dvorani u krugu, a bilo je tu siročadi, starijih osoba, siromašnih i izbjeglicā. Bilo ih je ukupno 40, a pratili su ih oni koji im svakodnevno pomažu te pokušavaju nadomjestiti nedostatke i zadovoljiti potrebe: dominikanke, Isusovačka služba za izbjeglice i Zajednica svetoga Egidija.

„Raznolik narod“ u nuncijaturi

Posebno je Zajednica svetoga Egidija – aktivna u toj azijskoj zemlji od 1991. na inicijativu nekolicine mladih laika iz biskupije Padang, a sada ima svoje ogranke u jedanaest gradova – u nuncijaturu dopratila 20 osoba. Raznolik narod, kazali su predstavnici Svetoga Egidija prisutni na susretu, siromasi su to koji žive na ulici, skupljaju smeće i recikliraju ga. Nisu to beskućnici kao što ih vidimo u Europi, nego cijele obitelji koje nemaju dom i žive među otpadom.

Ovdje u Jakarti ih na lokalnom jeziku zovu „ljudi kolica“, jer na takva drvena vozila utovaruju smeće skupljeno na odlagalištima, a često su im sama kolica jedini „dom“ koji imaju, u kojemu žive, jedu i spavaju. Zajednica svetoga Egidija im donosi hranu i odjeću kao što čini u svim gradovima svijeta. Neki od tih ljudi mogli su na susretu stisnuti ruku Papi koji je obišao svakoga posebno, pozdravljajući redom sve nazočne i kratko slušajući njihovu priču.

Izbjeglice i preživjeli u brodolomu

Među njima, uvijek u pratnji predstavnika Zajednice svetoga Egidija i Erlipa Vitarse, prvoga trajnog đakona nadbiskupije Jakarte, bilo je i starijih osoba iz domova, siromašnih koji žive ili rade na odlagalištima otpada i posjećuju pučku kuhinju Zajednice svetog Egidija; zatim bilo je izbjeglica iz Somalije i jedna obitelj izbjeglica iz Šri Lanke, koja je pobjegle od progona nad Tamilima. Krenuli su prije nekoliko mjeseci jednom brodicom prema Australiji, ali se brod prevrnuo. Čudom su ostali živi, vratili su se u Indoneziju i, poput mnogih, čekaju da se ponovno ujedine s rođacima u Australiji ili Kanadi. Oni žive u limbu, kazali su, u zemlji koja ih ne odbacuje, ali koja nema odgovarajuće zakonodavstvo i sredstva da im pruži pomoć.

Papa Franjo je saslušao njihovu priču i blagoslovio ih, kao što je učinio s izbjeglicom iz Mjanmara, jednim od brojnih Rohingya koji trpe brutalnost koju tako često stigmatizira Papa, jedini koji toj manjini daje glas u javnoj raspravi. Papa je u znak blizine i pažnje položio ruku na glavu tog mladića kojega su u nuncijaturu dopratili članovi Isusovačke službe za izbjeglice.

Naklonost prema djeci

Mnogo je zagrljaja papa Franjo podijelio brojnoj nazočnoj djeci: kako siročadi okupljenoj u selima i gradskim predgrađima, koju hrane i školuju dominikanke, tako i djeci Školā mira kojih na cijelom arhipelagu ima 18, a okupljaju više od tri tisuće djece. Upravo su ta djeca darovala Papi crtež naslovljen „svijet kakav bih želio”, a koji prikazuje zemaljsku kuglu koju podupiru dva kraka sastavljena od svih zastava, sjedinjenih i zbijenih u znak bratstva.

Uz poljupce, blagoslove i krunice na dar, Papa je upravo s mališanima proveo veliki dio tog susreta, prvoga i za ovaj dan jedinoga događaja – nakon 13 sati dugog putovanja zrakoplovom iz Rima – u okviru putovanja u jugoistočnu Aziju i Oceaniju. Potom se nasamo zadržao u razgovoru s jednom ženom iz Afganistana, obavijenoj u čador. Na kraju je udijelio svoj blagoslov rekavši da je sretan i ganut što je takvim susretom započeo najduže putovanje njegova pontifikata.