Obuzima nas čuđenje gledajući Svemogućeg Boga satrta i zgažena, gledajući kralja kraljeva da ima drvo križa za svoje prijestolje, ljude koji s veličanja Isusa prelaze na to da mu viču: „Raspni ga“. Ali čemu sve to poniženje?, zapitao se Papa i odmah odgovorio: „Da do kraja dotakne našu ljudsku stvarnost, da nas ne ostavi same, da nas spasi. Isus u svom tijelu doživljava naša najsnažnija proturječja, i tako ih iskupljuje, preobražava ih“. Zato je potrebno dopustiti da nas Božja ljubav gane, da prodrma našu vjeru koja je izgubila na snazi jer sve činimo iz navike, da prodrma naš život paraliziran žalopojkama i nezadovoljstvom, da se otvorimo Duhu i zamolimo ga za milost čuđenja.

Misa na Cvjetnicu u Vatikanu, 28. ožujka 2021. Foto: Vatican Media

Njegova se ljubav približava našim krhkostima, seže tamo gdje se najviše stidimo. I sada znamo da nismo sami: Bog je s nama u svakoj rani, u svakom strahu. Svojom smrću Krist je pobijedio smrt, nijedno zlo, nijedan grijeh nemaju posljednju riječ, Bog je pobjednik, ali palma pobjede povezana je sa znamenom križa. Zato su palme i križ povezani. I mi uzdižimo palmu križa zajedno sa čuđenjem kršćanskoga života jer ne možemo svjedočiti radost susreta s Isusom ako ne dopustimo da nas njegova ljubav svakoga dana iznova obuzme divljenjem i čuđenjem. Vjera ako izgubi čuđenje postaje gluha, ne osjeća više čudo milosti, ne osjeća više okus Kruha života riječi, ne opaža više ljepotu braće i dar stvorenoga svijeta. Uzdignimo stoga ovaj svoj pogled prema križu da primimo milost čuđenja.

Sveti Franjo Asiški iščuđivao se braći što ne rone suze dok promatraju križ, primijetio je Papa te nastavio: Dopustimo da nas ponovno obuzme čuđenje, promatrajmo križ i recimo Gospodinu: „Koliko me samo silno ljubiš! Koliko sam dragocjen za tebe!“ Pustimo Isusu da nas zadivi kako bismo ponovno živjeli, jer veličina života se ne sastoji u posjedovanju i samopotvrđivanju, nego u tome da otkrijemo da smo ljubljeni. To je veličina života: otkriti da smo ljubljeni. Veličina se života krije upravo u ljepoti ljubavi. U Raspetome vidimo Boga ponižena, Boga koji je odbačen. Zahvaljujući milosti čuđenja shvaćamo da prihvaćajući onoga koji je odbačen, pristupajući onome koji je je ponižen životom ljubimo Isusa, jer on je u posljednjima, u odbačenima, u onima koje naša farizejska kultura osuđuje.

Krist nije dopustio onima koji su išli za njim da o njemu stvaraju svjetovnu sliku Boga kojemu se valja klanjati jer je moćan, jer je strašan. Božja je pobjeda u križu, oni koji su se vodili „slikom Mesije koji nije Mesija“, koji su očekivali pobjedu nad Rimljanima izvojevanu mačem ostali su razočarani. U svjetlu križa jasno se shvaća da se Bog objavio i vlada samo razoružavajućom snagom ljubavi braće i sestara. I danas se mnogi dive Isusu: lijepo je govorio, ljubio je i praštao, njegov je primjer promijenio povijest… Dive mu se, ali njihov se život ne mijenja. Jer nije dovoljno diviti se Isusu. Treba ga slijediti na putu, pustiti da nas potakne na razmišljanje: priječi s divljenja na čuđenje.

Bog i danas nastavlja obuzimati naš um i naše srce udivljenošću. Dopustimo da nas prožima ovo čuđenje, promatrajmo i mi Krista raspeta na križu i recimo zajedno s rimskim satnikom: „Ti si uistinu Sin Božji. Ti si moj Bog“, rekao je Papa u homiliji.