U homiliji Papa je pozvao vjernike da shvate je li im Bog dotaknuo život: „Pitaj se priginješ li se nad tuđe rane. Danas je dan na koji se trebamo zapitati: ‘Ja, koji sam toliko puta primio Božji mir, koji sam toliko puta dobio njegovo oproštenje i njegovu milost, jesam li milosrdan prema drugima? Ja, koji sam se puno puta hranio Isusovim tijelo, činim li nešto da nahranim siromašne?’ Ne smijemo biti ravnodušni. Ne smijemo živjeti vjeru polovično, koja prima, ali ne daje, koja dar prima, ali ne postaje darom“.

Sveti je Otac zatim govorio o tome da učenici od onih koji su „zamilovani milosrđem postaju milosrdni“, zahvaljujući Isusovim primjerima koji kao uskrsli „tješi njihova klonula srca“, „podiže ih s milosrđem“, izvodeći tako njihovo „uskrsnuće“. „Vrlo je teško – nastavio je Papa – čovjeku biti milosrdan ako ne shvati da je zamilovan milosrđem”.

Tri su dara, primjećuje Papa, po kojima su zamilovani milosrđem: mir, Duh Sveti i rane. Prvi, mir, pomaže im odagnati strah i tjeskobu od uhićenja i završiti kao i njihov Gospodin, kojeg su napustili i zanijekali, i prispjeti tome da se pomire sa samima sobom.

Isus dolazi i dva puta ponavlja: „Mir vama!“ Ne donosi mir koji probleme uklanja na izvanjski način, već mir koji ulijeva povjerenje unutra. Ne vanjski mir, već mir srca, istaknuo je Papa.

Isusov mir – objasnio je Papa – pomaže im prijeći s grižnje savjesti na poslanje i izaći iz sebe samih. „Isusov mir oslobađa od zatvorenostî koje paraliziraju, raskida okove koji drže srce zatvorenim. A učenici se osjećaju zamilovanima milosrđem: osjećaju da ih Bog ne osuđuje, ne ponižava, nego vjeruje u njih. Da, on vjeruje u nas više nego što mi vjerujemo u sebe same”.

U Božjim očima, ponovio je papa Franjo, „nitko nije beskoristan, nitko nije isključen“, jer su svi u njegovim očima dragocjeni, važni i nezamjenjivi.

Nakon dara mira, Isus nudi učenicima dar Duha Svetoga za oproštenje grijeha učenikâ na kojima leži krivnja da su napustili Učitelja bježeći, a koji su nakon toga bili mučeni grijehom.

Naš je grijeh, kaže se u Psalmu (usp. 51, 5), uvijek pred nama. Sami ga ne možemo izbrisati. Samo ga Bog uklanja, samo On svojim milosrđem daje da izađemo iz naših najdubljih jada. Poput tih učenika, trebamo dopustiti da nam se oprosti, da iz srca kažemo: „Oprosti, Gospodine“. Moramo otvoriti srce da dopustimo da nam bude oprošteno. Oproštenje u Duhu Svetom uskršnji je dar koji nam daje uskrsnuti iznutra. Molimo za milost da primimo, prigrlimo sakrament oproštenja. I shvatiti da u središtu ispovijedi nismo mi sa svojim grijesima, nego Bog sa svojim milosrđem, rekao je Papa.

Ispovijed ne služi tome da nas učini utučenima, nego da nas oživi. Svima je to potrebno, nastavio je papa Franjo, to je nešto kao kod male djece koju otac podiže kad padnu, tako je „Očeva ruka spremna ponovno nas osoviti na noge i pomaže nam ići dalje kroz život“.

„Ova sigurna i pouzdana ruka je ispovijed. To je sakrament koji nas iznova podiže, koji nas ne ostavlja ležati uplakanima na tvrdim podovima naših padova. To je sakrament uskrsnuća, to je čisto milosrđe. Ispovjednik, pak, mora pomoći drugima da osjete slatkoću milosrđa. I ovo je put kojima valjajući ići oni koji ispovijedaju druge: pomoći ima da osjete slatkoću Isusova milosrđa koji sve oprašta. Bog sve oprašta“, rekao je Papa.

Napokon, treći dar, nakon mira i oproštenja, su Isusove „rane“ koje ozdravljaju „pomoću milosrđa“. Kao i kod Tome, u Isusovim ranama se dotiče „rukom da nas Bog ljubi do kraja“, one su „otvoreni kanali između njega i nas, koji izlijevaju milost na naše bijede“, kroz koje ulazimo „u njegovu nježnost“ ne sumnjajući više u njegovo milosrđe i otkrivajući da su „sve naše slabosti primljene u njegovu nježnost“. To se događa u svakoj misi „ gdje nam Isus nudi svoje ranjeno i uskrslo Tijelo: mi ga dotičemo i On dotiče naš život “ :

Tu počinje kršćaninov hod. Ako se naprotiv oslanjamo na naše sposobnosti, učinkovitost naših struktura i naših projekata, nećemo daleko stići. Samo ako prihvatimo Božju ljubav moći ćemo dati nešto novo svijetu, istaknuo je Papa.

Učenici zamilovani milosrđem postali su milosrdni, nitko od njih „nije smatrao svojim vlasništvom ono što mu pripada, nego im je sve bilo zajedničko“: „To nije komunizam, istaknuo je Papa, to je čisto kršćanstvo. A to još više iznenađuje ako pomislimo da su se ti isti učenici nedugo prije toga svađali oko nagradâ i častî, tko je bio najveći među njima“.

Dijeljenje zemaljskih dobara – zaključio je Papa – postaje prirodna posljedica gledanja „u drugome onog milosrđa koje je preobrazilo njihov život“ i otkrivanja da im je zajedničko „poslanje, oproštenje i Isusovo tijelo“. Dotičući rane Gospodnje, „ne boje se liječiti rane siromaha. Jer tamo vide Isusa. Jer je Isus u ranama potrebitih“.

Zamilovani milosrđem, postajemo milosrdni. Jer ako ljubav završi s nama samima, vjera kopni u sterilnom intimizmu. Bez drugih postaje bestjelesna. Bez djela milosrđa umire (usp. Jak 2, 17). Braćo i sestre dopustimo da nas uskrsnemo po miru, oproštenju i ranama milosrdnog Isusa. I molimo za milost da postanemo svjedoci milosrđa. Samo na taj način vjera će biti živa. I u životu će biti jedinstvo. Samo na taj način naviještat ćemo evanđelje Božje, koje je evanđelje milosrđa, rekao je Papa u homiliji.