Papa je članovima Rimske kurije,  citirajući svetog Johna H. Newmana, kardinala, poželio za Božić da ih svetkovina Gospodinova Rođenja „nađe sličnije Onome koji je u ovo doba za nas postao dijete; da nas svaki novi Božić nađe sve jednostavnijima, skromnijima, svetijima, dobrotvornijima, spokojnijima, sretnijima, punijima Boga… Ovo je vrijeme nevinosti, čistoće, miline, radosti, mira“.

Newmanovo ime podsjeća nas i na njegovu dobro poznatu tvrdnju, gotovo aforizam koji se može naći u njegovu djelu Razvoj kršćanskog učenja, koje se povijesno i duhovno nalazi na raskrižju njegova ulaska u Katoličku crkvu. Kaže ovako: “Ovdje se na zemlji život mijenja, a savršenost je rezultat mnogih promjena“. Očito nije riječ o tome da se traži promjenu radi promjene ili da se povodimo za nekom modom, nego o uvjerenju da su razvoj i rast karakteristični za zemaljski i ljudski život, dok je, u perspektivi vjernika, u središtu svega Božja postojanost. Za Newmana je promjena bila obraćenje, to jest neka nutarnja preobrazba. Kršćanski život je, naime, hod, hodočašće. Uostalom, povijest je Biblije put obilježen odlascima, premještanjem, promjenama, primijetio je Papa dodavši kako nije riječ očito o zemljopisnom putovanju nego simboličkom: to je poziv otkriti gibanje srca koje, ma koliko to paradoksalno zvučalo, mora otići da bi moglo ostati, mijenjati se se da bi moglo biti vjerno.

Sve ovo ima posebnu vrijednost u našem vremenu, primijetio je Papa, jer ono kroz što prolazimo nije jednostavno epoha promjena, nego je promjena epohe. Nalazimo se, dakle, u jednom od onih trenutaka kada promjene više nisu linearne, nego su epohalne; tvore izbore koji brzo transformiraju način života, odnose s drugima, komuniciranja i razrade misli, povezivanja između naraštaja i razumijevanja i življenja vjere i znanosti.

U tome smislu Papa je primijetio kako smo pozvani uhvatiti se u koštac s izazovima sadašnjeg vremena i pristupiti im krepostima razlučivanja, a to su parresia i hypomoné. Promjena će, u tom slučaju, poprimiti potpuno drugačiji izgled, postat će sve više ljudska i kršćanska. To će, istina, uvijek biti vanjska promjena, ali učinjena polazeći od samog središta čovjeka, tj. antropološkog obraćenja, istaknuo je Papa te pozvao da čitamo „znakova vremena očima vjere“. Često se događa da ostvarujemo promjenu ograničavajući se samo na neko novo odijelo, a na kraju zapravo ostajemo onakvi kakvi smo bili prije, rekao je Papa te naveo riječi talijanskoga pisca Giuseppea Tomasija di Lampeduse, iz knjige ‘Gepard’: „Ako želimo da sve ostane kao što je sada, potrebno je sve promijeniti“.

Obrađujući u svom govoru članovima Rimske kurije temu promjene, koja se uglavnom temelji na vjernosti onom depositum fidei i predaji, Papa se osvrnuo na provedbu reforme Rimske kurije. Ponovio je kako se u toj reformi nikada nije kanilo postupati kao da prije ničega nije bilo; naprotiv, cilj je bio istaknuti dobre stvari koje su učinjene u složenoj povijesti Kurije. Da bi se izgradila budućnost koja ima čvrste temelje, koja ima korijene i zato može biti plodna, potrebno je valorizirati njezinu povijest, istaknuo je Sveti Otac. Apeliranje na sjećanje ne znači usidriti se u samo-očuvanju, nego podsjećati na život i vitalnost puta u stalnom razvoju. Sjećanje nije statično, nego je dinamično. Po svojoj prirodi podrazumijeva kretanje. I predaja nije statična, dinamična je: tradicija je jamstvo budućnosti, a ne čuvarica pepela, rekao je Papa te kao glavnu zadaću Crkve istaknuo evangelizaciju.

Potom se osvrnuo na neke novosti u organizaciji kurije, kao što je, primjerice, uspostavljanje, krajem 2017. godine, Trećeg odjela Državnoga tajništva (Odjel za stalno diplomatsko osoblje Svete Stolice), uz druge promjene, kako je rekao, u odnosima između Rimske kurije i partikularnih crkvi, te u strukturi nekih dikasterija.

Govoreći o Kongregaciji za nauk vjere i o Kongregaciji za evangelizaciju naroda, Papa je primijetio da je u vrijeme kada su te ustanove bile osnovane, bilo lakše razlikovati kršćanski svijet s jedne strane, a s druge svijet koji je još trebalo evangelizirati. Sada to više ne postoji, napomenuo je. Ljudi koji još nisu primili navještaj evanđelja ne žive više samo na nezapadnim kontinentima, nego ih ima posvuda, posebno u golemim gradskim centrima koji također zahtijevaju poseban pastoral.

Zbog toga je preoblikovanje vatikanskih ustanova pokrenuo poticaj na obnovljeni navještaj evanđelja. Sve – običaji, stilovi, rasporedi, načini izražavanja, kako je Papa već istaknuo u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium – trebaju biti više prikladan kanal za evangelizaciju sadašnjega svijeta nego za samoočuvanje. Na tu potrebu odgovara ustanovljenje Dikasterija za komunikaciju, koji obuhvaća devet, nekada zasebnih, vatikanskih medija. Nije riječ o jednostavnom grupiranju, objasnio je Papa, nego o načinu usklađivanja kako bi se pružila bolja ponuda usluga u vrlo digitaliziranoj kulturi.

Slično vrijedi i za Dikasterij za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja, ustanovljen kako bi se ujedinio i uskladio rad, prije podijeljen između papinskih vijeća za Pravdu i mir, Cor Unum, za pastoral selilaca i migranata te za pastoral zdravstva. Crkva je pozvana podsjetiti sve ljude da nije riječ samo o društvenim ili migracijskim pitanjima, nego o ljudskim bićima, o braći i sestrama koji su danas simbol svih koje je odbacilo globalizirano društvo. Pozvana je svjedočiti da za Boga nitko nije ‘stranac’ ili ‘isključen’. Pozvana je probuditi savjesti uspavane u ravnodušju pred stvarnošću Sredozemnoga mora koje je za mnoge, za previše njih, postalo groblje, istaknuo je papa Franjo.

Posrijedi su, primijetio je Papa u svom govoru članovima Rimske kurije, veliki izazovi i nužne ravnoteže, koje mnogo puta nije lako postići, zbog jednostavne činjenice da u napetosti između slavne prošlosti i kreativne i budućnosti u pokretu jest sadašnjost u kojoj postoje ljudi kojima nužno treba vremena za sazrijevanje; postoje povijesne okolnosti kojima se treba upravljati u svakodnevnom životu, jer tijekom reforme svijet i događaji ne stoje na mjestu; postoje pravna i institucionalna pitanja koja je potrebno rješavati postupno, bez čarobnih formula ili prečaca.

Konačno, postoji dimenzija vremena i ljudske pogreške, na koje se ne može niti je pošteno ne računati, jer su oni dio povijesti svakog pojedinca. Ne voditi o njima računa znači raditi stvari apstrahirajući od povijesti ljudi. Vezano uz taj teški povijesni proces uvijek postoji iskušenje da ostanemo prignuti nad prošlošću (čak i koristeći nove formulacije), jer je to sigurnije, poznatije i, svakako, manje konfliktno. Međutim, i to je dio procesa i rizika od pokretanja značajnih promjena.

Papa je na kraju upozorio i na napast zauzimanja stava krutosti. “Ta krutost proizlazi iz straha od promjene i na kraju dovodi do toga da se postavlja ograde i prepreke na tlu općeg dobra, pretvarajući ga u minsko polje nerazumijevanja i mržnje. Sjetimo se uvijek da se iza svakog oblika krutosti krije nekakva neravnoteža. Krutost i neravnoteža međusobno se hrane u začaranom krugu. I danas je ova napast krutosti veoma aktualno”, primijetio je.

Svoj govor članovima Rimske kurije Papa je zaključio još jednom mišlju o predstojećoj svetkovini Gospodinova Rođenja: Božić je blagdan Božje ljubavi prema nama. Božja je to ljubav koja nadahnjuje, vodi i ispravlja promjene i pobjeđuje ljudski strah od napuštanja sigurnosti kako bi se iznova prigrlilo otajstvo.