Propovijed kardinala Semerara u povodu 40. obljetnice smrti časnog sluge Božjega Józsefa Mindszentyja

Slučajna, ali providonosna podudarnost u liturgijskom kalendaru omogućila nam je da na obljetnicu pobožnog prijelaza kardinala Józsefa s ovoga svijeta u nebesku domovinu, ponovno zajedno poslušamo Isusovu riječ koja nam pomaže posebno intenzivno živjeti uspomenu na kardinala Mindszentyja. Za njega je Crkva pokrenula kanonski postupak beatifikacije i kanonizacije, a 12. veljače 2019. papa Franjo ga je, priznajući da je na herojski način živio kreposti i potvrđujući glas svetosti i znakova koje uživa, proglasio časnim slugom Božjim. Čuli smo: “A kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti… dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu…” (Iv 15,26-27; 16,2). Časni sluga Božji József proživio je ovaj “čas” poput Isusa.

“Želim biti dobar pastir koji, ako je potrebno, daje svoj život za ovce”, rečenica je kojom počinje Dekret o krepostima. József Mindszenty izrekao je ove riječi 8. prosinca 1945., kada je započeo svoju novu službu biskupa Esztergoma-Budimpešte i primasa Mađarske. Zapravo, u tragičnim događajima koji su obilježili njegov život i život mađarskog naroda, vršio je svoju službu s iznimnom dosljednošću i nepokolebljivom snagom, odgovarajući na nasilje evanđeoskom ljubavlju i blagošću. Želimo reći da njegova utvrda nije bila tjelesni dar, nego duhovni: zapravo, bio je svjestan da njegove noge počivaju na čvrstoj stijeni koja je Bog, dakle, utvrda je nastala iz vjere. Vjera, krepost posvjedočena u procesu beatifikacije i kanonizacije, “bila mu je poput zvijezde koja ga je vodila cijeli njegov život […]. Za vjeru za koju se žrtvovao pretrpio je kazne slične mučeništvu.” Za časnog Mindszentyja, vjera u Boga bila je u isto vrijeme pouzdanje u Njega; bila je to vjera koju je podupirao i hranio molitvom, osobito u tijekom teških godina u zatvoru i prisilnog kućnog pritvora.

Proteklih sam dana bio u San Giovanni Rotondu kako bih se slavljem svete mise prisjetio 25. obljetnice proglašenja blaženim Padre Pija iz Pietrelcine i tamo sam se (svakako imajući na umu i naš današnji molitveni trenutak) podsjetio da se u knjizi objavljenoj prije deset godina govorilo o “tajanstvenom” susretu Padre Pija i Kardinala. Bila bi to bilokacija stigmatiziranog kapucina koja se dogodila dok je Mindszenty bio u zatvoru. Odgovarajući onima koji su ga o tome ispitivali, Padre Pio bi rekao: “Ne zaboravite moliti za ovog velikog ispovjednika vjere, koji je toliko trpio za Crkvu” (usp. S. Campanella,  Padre Pio. La sua chiesa, i suoi luoghi, tra devozione storia e opere d’arte, Edizioni Padre Pio da Pietrelcina, 2014). I danas još uvijek molimo: činimo to u njegovo ime, ali i s obzirom na njegov primjer vjernosti Gospodinu i ljubavi prema svetoj Crkvi.

Dakle, u perspektivi sljedeće jubilarne godine, koju će papa Franjo svečano proglasiti sljedećeg četvrtka navečer u vatikanskoj bazilici, Svete godine koju ćemo živjeti u perspektivi kreposti nade, želim se prisjetiti i ove večeri da je časni sluga Božji Mindszenty bio čovjek velike nade. “Sva je njegova nada bila u Božjem milosrđu”, izjavio je svjedok u procesu beatifikacije i dodao: “Nekoliko je puta rekao da ako Bog ne drži svoju očinsku ruku nad grešnim čovječanstvom, ono će neminovno nestati. Osobito u patnji, njegova je nada bila nepokolebljiva… čak ni u zatvoru nije napustio nadu: nadao se da slava zlih neće ostati konačna.”

Valja dodati da je tu nadu uvijek nastojao prenijeti drugima pa je mnogo puta, osobito u svojim nagovorima, tješio nevoljnike i patnike. Ukratko, onkraj tame sadašnjeg trenutka, vidio je i drugima ukazao na drugačiji svijet. U vremenima krhkosti, poput onih koje proživljavamo u naše vrijeme, stvarno su nam potrebni primjeri, poput ovog koji nam dolazi od časnog Józsefa Mindszentyja.

Iskreno sam zahvalan na pozivu koji mi je ovom prilikom upućen. Zahvaljujem NJ. E. Eduardu Habsburg-Lothringenu, veleposlaniku Mađarske pri Svetoj Stolici, na ljubaznosti koju mi je ovom prigodom iskazao; s njim od srca pozdravljam velečasnog Norberta Németha, koordinatora za pastoral Mađara u Italiji i molim ga da prenese moj pozdrav Mađarskoj biskupskoj konferenciji. Srdačno pozdravljam i svećenike koncelebrante i pozdravljam pitomce kolegija Germanicum-Ungaricum.

Vraćam se, nakon mnogo godina, u ovu drevnu i veličanstvenu baziliku, koja je bila titularna crkva kardinala Józsefa Mindszentyja… Na početku svoga predavanja na Teološkom fakultetu Papinskog lateranskog sveučilišta imao sam priliku uživati u gostoprimstvu sestara misionarki Presvetog Boka, koje žive u blizini. U to su vrijeme u ovoj bazilici bili restauratorski radovi i mogao sam je samo na brzinu pogledati; sada pak blista u svoj svojoj ljepoti. U tom kontekstu, dakle, osobnih sjećanja, vraćam se u vrijeme kad sam bio dječak.

Čak i tamo gdje sam živio, u Salentu, doprla je vijest što se događalo u Mađarskoj u listopadu 1956. godine. Bio sam dječak i nisam mogao razumjeti te događaje; nisam ih razumio ni kad sam s majkom otišao u crkvu na molitvu na koju smo početkom studenoga te godine svi bili pozvani. Sjećam se, međutim, te večeri: molio sam zajedno sa svima, zajedno sa svojom majkom; molili smo za mađarske ustanike, molili smo za kardinala Mindszentyja, molili smo za žive i pokojne… Bili su to dani spomendana svih vjernika pokojnika. Bio sam dijete i nisam ni znao gdje je Mađarska… Ali sam molio i Gospodin je primio moju molitvu, iako toga nisam bio svjestan. Danas sam pak molim drugačije i zajedno s vama. Neka Gospodin uskoro proslavi svoga vjernog Slugu. Učinit ćemo to zajedno naglas na kraju svete mise.

Završavam komentarom, koji se pripisuje svetom Grguru Velikom (koji je propovijedao u ovoj bazilici) na odlomak 1Sam 2,4 koji kaže: “Lomi se lûk junacima, nemoćni se snagom opasuju”. Sveti Grgur je objasnio: “Snaga Duha pobijedila je strahove, nadvladala užase, prijetnje i mučenja, a one koje je zaodjenula, sišavši na njih, ukrasila je znakovima čudesne odvažnosti za duhovnu borbu; toliku da usred bičeva, mučenja i uvreda ne samo da se nisu bojali, nego su se radovali” (Commentarii in Librum I Regum, I, 2, 11: PL 79, 82).