Prigodom otkrivanja spomen-obilježja, biskup Bogdan rekao je da su imena 367 poginulih pripadnika 1. gardijske brigade „Tigrovi“ u Domovinskome ratu upisana na četiri kamene ploče poziv svima na molitvu za njihove duše.

„Poziv su svima nama na duboko poštovanje njihove žrtve i ljubavi. Ove spomen-ploče kod Gospodnjeg oltara njihova su poruka i trajna oporuka njihove žrtve i ljubavi“, istaknuo je.

U homiliji, vojni ordinarij je rekao da „mjesec studeni počinje svetkovinom Svih svetih i Dušnim danom – spomenom na sve vjerne mrtve. Oba dana snažno usmjeruju našu pažnju i pobuđuju razmišljanje o krhkosti i prolaznosti ljudskoga života. Kao vjernici stojimo pred egzistencijalnim pitanjima o čovjeku, koji je stvoren na sliku Božju, koji ima tijelo i dušu i koji je stvoren za vječnost. Molitva za njihove duše je korski odgovor na velike životne upitnike, znak je vjere u vječni život. Molitva za pokojne Tigrove svojevrsni je produžetak Dušnog dana. U studenome padaju i obljetnice teških stradanja u našoj Domovini, u godinama obrane naše slobode. Slobodu smo željeli, slobodu smo izabrali i slobodu smo ostvarili.“

Mons. Bogdan je zatim govorio o samom pojmu slobode koji „nema nikakve veze sa samovoljnim potezima, hirovitim postupcima ili autonomnom voljom koja vidi samo svoje vlastite, kratkoročne potrebe i interese. Prava sloboda zahtjeva odgovornost i zrelost, bilo u prosuđivanju osobne i zajedničke povijesti, bilo u pogledima na budućnost. Sloboda nikada nije privatna stvar, nego se uvijek tiče pojedinca kao člana ljudske zajednice. Prava sloboda izabire dobro, a odbacuje zlo… U konačnici, sloboda je Božji dar koji se u punini ostvaruje u zajedništvu s Bogom i uz njegovu milost.“

Istaknuo je da se u današnjem svijetu sve više nudi lažna sloboda koja ne uključuje nikakvu odgovornost. „Zatrpani smo raznoraznim ponudama koje nas privlače i omamljuju većom slobodom, a zapravo nas sve više i više zarobljuju. U takvom je svijetu od presudne važnosti za svakog pojedinca, imati jasnu viziju budućnosti i čvrsti oslonac u objektivnim vrjednotama: biti svjestan tko sam i što sam, odakle dolazim i kamo idem. Božja riječ, koju svakodnevno čitamo i razmišljamo daje nam potrebni smjer i čvrsto uporište. Ona dotiče samu srž i bit našega života i naših međuljudskih odnosa. Isus je sažeo u dvije kratke rečenice kako svatko od nas može živjeti svoju ljudsku egzistenciju u punini, na osobnoj i na društvenoj razini: ‚Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. – Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.‘ (Mt 22, 37 – 38)

Ove dvije Božje zapovijedi pružaju kršćaninu oslonac i orijentaciju. One ga oslobađaju od svake zle navezanosti i otvaraju mu širinu i slobodu djelovanja. To znači u praksi da kršćanin vjernik, nikada ne može odvojiti naravnu od nadnaravne dimenzije, međuljudske odnose od usmjerenosti prema Bogu. Jedno i drugo uvijek ide zajedno.“

Vojni ordinarij je zatim protumačio kako su te dvije zapovijedi tijesno povezane. „Spajanje ovih dviju zapovijedi ima dva duboka razloga. Prvi je činjenica da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Ako preziremo čovjeka – sliku Božju, kako ćemo ljubiti Onoga koga predstavlja ta slika? (…) Drugi je razlog spajanja ovih dviju zapovijedi utjelovljenje Druge Božanske Osobe. Isus Krist je u svojoj osobi ujedinio božansku i ljudsku narav, On je pravi Bog i pravi čovjek. Isus je Očeva slika i prilika u apsolutnome smislu, na najsavršeniji način. Susrećući čovjeka Isusa iz Nazareta, gledajući Njegovo sveto lice, susrećemo samoga Boga. Isus je čitavim svojim bićem živio iskrenu, nesebičnu i bezuvjetnu ljubav, ljubav koja ne traži svoje, nego je spremna na žrtvu do smrti. Njegova smrt na križu bila je najveći iskaz Njegove žarke ljubavi prema čovjeku i prema Bogu.“

Na Golgoti ne susrećemo se samo s Božjom beskrajnom ljubavi, nego i s otajstvom zla. Promatrajući povijest čovječanstva, osobito ono što se događalo tijekom 20. stoljeća, a nažalost događa se i u naše dane, možemo zapasti u beznađe pa i očaj: tolike Golgote, toliki križni putovi, tolike patnje, ratovi, sukobi. Toliko otrova u međuljudskim odnosima, mržnje, koja generira novim sukobima velikim zlima… Kamo nas je dovela naša ljudska sloboda? Gdje je nestala ljubav prema bližnjemu? – upitao je.

Naglasio je da, s druge strane, zloporaba ljudske slobode dovodi do strahote ratova i sukoba kojima svjedočimo i u naše dane, ali nam je također u živom sjećanju Domovinski rat i svi strašni zločini od Vukovara do Dubrovnika. „Kako je bilo moguće da se s toliko agresivnosti i mržnje udari po našim gradovima i selima, po stanovnicima, da se uništava i pljačka imovina u tuđoj zemlji? Pisali su i govorili napadači da idu osloboditi Vukovar, Vinkovce, Karlovac, Sisak, Glinu, Škabrnju, Dubrovnik! Od koga?! (…) Dobiva se dojam da su to činili iz uvjerenja u potpunoj slobodi. Tu je temelj zla i nevolje.“

„Velika je i prevelika odgovornost obnašatelja civilnih vlasti, i onih koji donose zakone, koji pišu odgojne, školske i druge programe, svih koji djeluju u medijima, koji javno nastupaju da budu u službi istine i mira. U Časoslovu naroda Božjeg, jutros u Službi čitanja, čitamo i ove riječi: ‚Neka se ljudi čuvaju toga da se pouzdaju samo u nastojanje nekolicine, a da ne vode brigu o vlastitim stavovima. Državnici, koji su odgovorni za opće dobro svoga naroda, a ujedno i promicatelji dobra cijeloga svijeta, uvelike ovise o javnom mnijenju u stavovima mnoštva. Ništa im ne koristi što se trude oko izgradnje mira dokle god osjećaji neprijateljstva, prezira i nepovjerenja, rasne mržnje i ideološke tvrdoglavosti međusobno dijele i zavađaju ljude. Zato je neodgodivo potrebno da se odgoji novi mentalitet i da se javnom mnijenju dade novi smjer… Ne smije nas prevariti lažna nada. Ako se ne uklone neprijateljstva i mržnje i ako se ne zaključe čvrsti i pošteni ugovori o budućem univerzalnom miru, čovječanstvo koje se već nalazi u kritičnoj opasnosti, premda je u posjedu začuđujuće znanosti, moglo bi biti pogubno dovedeno do onoga časa u koje više za nj neće biti drugoga mira osim stravičnog mira smrti.‘“

Biskup je na kraju propovijedi izrazio želju da se u Hrvatskoj živi u slobodi i istini. „U ljubavi i istini i poštovanju prema čovjeku, ne želimo biti instrument nijedne ni ikoje ideologije ili centra moći, nego u službi istine. Istina, čista istina o Bogu, čovjeku, narodu, Domovini i Domovinskom ratu… Draga braćo i sestre, žarka nam je želja i molitva da u našoj Domovini živimo u slobodi i međusobnom poštovanju svakoga čovjeka. Dao Bog da tako bude! Amen!“

Misu su s biskupom suslavili vojni kapelan iz Petrinje don Branko Čagelj, vojni kapelan i dekan iz Đakova don Vladislav Mandura i upravitelj Župe sv. Ivana Pavla II. iz Petrinje fra Antun Radovanić.

Sudjelovali su zamjenik zapovjednika Zapovjedništva za potporu brigadni general Ivan Raos sa suradnicima, zapovjednik vojarne i 1. mehanizirane bojne „Tigrovi“ pukovnik Marko Krpan, zapovjednik 2. mehanizirane bojne „Gromovi“ bojnik Mirko Muhek, hrvatski branitelji, Tigrovi, obitelji poginulih, preminulih i nestalih branitelja, pripadnici 1. mehanizirane bojne „Tigrovi“ i 2. mehanizirane bojne „Gromovi“, pripadnici vojarne u Petrinji.

Liturgijsko pjevanje predvodili su članovi Marijine legije iz petrinjske Župe sv. Lovre.