Počast junacima Gvozdanskoga

Gvozdansko se od početaka prodora Osmanlija prema Hrvatskom Kraljevstvu nalazilo na njegovu mekome trbuhu. Kako je popuštala obrana pred Osmanlijama u Bosni i kako su oni počeli zauzimati također gradove i utvrde Hrvatskog Kraljevstva, Gvozdansko se od polovice 16. stoljeća tijekom naredna dva desetljeća našlo na neposrednom udaru osmanlijskih napada. Nakon niza pokušaja osvanja utvrde kroz više godina, konačna bitka započela je početkom listopada 1577. kada su je Osmanlije pod svaku cijenu odlučile zauzeti kombiniranim pješačko-artiljerijskim napadima. Ta mala utvrda s nekoliko desetaka vojnika i dvjestotinjak poljodjelaca, rudara, žena i djece iz okolice bila je otada u potpunom okruženju i pod stalnom opsadom. Premda omalena (ali na isturenom, dobro zaštićenom i teško dostupnom prirodnom položaju), ne dobivši ničiju pomoć, utvrda se postojano odupirala višestruko brojnijem i neizmjerno bolje naoružanom neprijatelju tijekom više od tri mjeseca, davši predah drugim utvrdama i omogućivši organizaciju obrane gradova i utvrda smještenih dublje u Hrvatskom Kraljevstvu, posebno Siska. Branitelji su odbili sve napade, kao i opetovane ponude za predajom i slobodnim prolazom na slobodni teritorij Hrvatskog Kraljevstva.

Zima na prijelazu 1577. u 1578. godinu bila je izrazito oštra, što je dovelo do smrzavanja i dijela osmanlijskih vojnika te stoke koja ih je pratila. Utvrda je te zime bila pod stalnom paljbom topništva koju su radi njezina osvajanja ovamo dopremili Osmanlije, a zbog toga su prije bili sagradili most preko Une. Izgladnjeli branitelji odsječeni od svijeta zajedno sa svojim stanovništvom smrznuli su se od izrazito jake zime u potpuno zarušenoj utvrdi s noći 12. na 13. siječnja 1578. godine. Osmanlijski juriš na utvrdu 13. siječnja nije se, na njihovu zapanjenost, suočio s otporom, a prema zapisima o padu utvrde osmanlijski je zapovjednik nakon proboja u njezino dvorište dopustio da branitelje sahrane prema katoličkom obredu koji je na njegov poziv vodio katolički svećenik. Bitka za utvrdu Gvozdansko jedan je od najsvjetlijih i najjunačnijih trenutaka hrvatske povijesti jer je riječ o bitci kakvih je bilo tek nekoliko, u kojima su se branitelji sa stanovništvom izginuvši do zadnjega, ne prihvaćajući predaju, žrtvovali za katoličku vjeru i kraj kojemu su pripadali.

Utvrda je pala točno 13. siječnja 1578. godine. Odvjetnik Tomislav Sadrić i profesor prava Ivan Milotić, obojica članovi Pravne komisije HBK, točno 446. godina od njezina pada uspeli su se po zimskome vremenu i teškom terenu na utvrdu okovanu snijegom i ledom iskazavši najveću počast braniteljima i stanovništvu Gvozdanskoga i izmolivši za njih molitve. Na samoj utvrdi izrecitirali su u čast branitelja i sljedeće stihove iz eposa Ante Tresića Pavičića „Gvozdansko“ u 32 pjevanja:

Ne mislite da su tek mrtvaci
Oni, koje mislim opjevati,
Vječno živi oni su junaci;
Sjajne zviezde, što će viekom sjati
Čovječanstva besprimjerni divi
U Bogu su i u rodu živi.

S obzirom na iskazanu nepokolebljivost, postojanost i junaštvo te odbijanje predaje utvrde, bitka za Gvozdansko jedan je od najsvjetlijih trenutaka ne samo hrvatske povijesti, nego i predanosti katoličkoj vjeri na našim prostorima. Unatoč tome, taj je događaj potpuna nepoznanica i cjelovito je svugdje zanemaren, a branitelji i narod koji je ovdje stradao nepravedno su zaboravljeni. Jednako je tako zanemarena i zapuštena utvrda Gvozdansko koja je zarušena i kojoj je vrlo teško uopće prići. Ona zaslužuje cjelovitu konzervaciju, ali i obnovu središnje kule kao mjesta jedinstvenoga junaštva i posebnoga pijeteta hrvatskoga naroda.

Potonji bi pothvat bio krajnje jednostavan i napose dostojanstven čin iskazivanja pijeteta nepokolebljivim muškarcima i ženama iz Gvozdanskoga iz 1577. i 1578. godine. Jer njihova je postojanost i nadahnjujuća.