Predstavljena monografija „Zrin – u spomen žrtvama genocida“

Predstavljanje monografije „Zrin – u spomen žrtvama genocida“ počelo je čitanjem imena svih ubijenih Zrinjana te uvodnim pozdravima koje je uputio predsjednik Upravnog vijeća Zaklade za gradnju crkve u Zrinu Matija Petanjak. Rekao je da će govornici okupljene “upoznati s povijesnim činjenicama malog, ali povijesno važnog grada Zrina u Banovini i svega onoga što je žitelje tog grada zadesilo u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća. Ova monografija na upečatljiv način donosi pisana svjedočanstva, ispovijest preživjelih Zrinjana i aktera tih strašnih događaja. Oni koji iznose svoja svjedočanstva u to vrijeme bili su djeca od devet ili više godina, a danas su u visokoj životnoj dobi ili više nisu među nama. No, bez obzira na njihovu životnu dob, svježina njihove memorije, kazivanja i svjedočenja zrcali se pred čitateljima i slušateljima kao da su i sami sudionici tih događanja koja su se tako duboko i neizbrisivo usjekli u njihovo biće, a proživljena su strahom, mučeništvom, progonstvom i nestankom njihovih očeva, braće i sestara.”  U nastavku je naglasio da se “80 godina prešućuje istina o protjerivanju Hrvata u Hrvatskoj s njihovih vjekovnih ognjišta i zatiranja svega što je hrvatsko i katoličko”.

Ravnatelj Zaklade za gradnju crkve u Zrinu  mons. Marko Cvitkušić, nakon kronološkog osvrta na povijesno razdoblje događanja u Zrinu te gradnji župne crkve Našašća Svetoga Križa, poručio je okupljenim Zrinjanima i svim uzvanicima da “preživjeli Zrinjani i njihovi potomci, raspršeni po svim krajevima svijeta, žive i svjedoče svoje bogoljublje i domoljublje i već 27 godina s prijateljima i znancima dolaze u Zrin, te na ovoj mučeničkoj grudi slave svete tajne naše vjere, sjećajući se žrtava Zrina, mole Gospodina da istina o Zrinu dopre do srdaca odgovornih kako bi se čula istina o zločinu, ispravila nepravda o progonima, a svim protjeranim vratila njihova oteta imovina. Sisački biskup mons. dr. sc. Vlado Košić, ne prestaje širiti istinu o Zrinu i njegovoj tragediji i uložio je sve napore da se na ovoj svetoj mučeničkoj zemlji izgradi spomen-crkva koja će pozivati na molitvu za sve ubijene i protjerane, na mir i praštanje, ali i na povratak na zrinsko tlo. Ovaj kratki prikaz završit ću riječima pjesnikinje Katarine Kristić, rođene u Zrinu, preminule prije 17 godina u Osijeku, koja se u Drenju prije 26 godina (1997.) zapitala: “Što je meni Zrin?” i odgovorila: Zbrisali ga s lica zemlje, zemljovida/ al’ iz srca nikad ne!/ Što je travi kaplja rose,/ zelen lugu poj slavuja./ što su žednoj zemlji ljetne kiše,/ a drveću inje – to je meni Zrin.” Cvitkušić je na kraju uputio zahvale autoru Damiru Borovčaku, neumornom promicatelju istine o tragediji Zrina, biskupima Košiću i Petanjku, svim članovima Zaklade, kao i svim preživjelim Zrinjanima i njihovim potomcima koji su dali svoje pisane iskaze o paklenoj mržnji partizanskih osloboditelja na Zrin i Zrinjane, te svima koji su materijalno pomogli gradnju zrinske crkve.

Krčki biskup Ivica Petanjak pozdravio je sve prisutne i čestitao pritom autoru monografije, rekavši da je u “monografiji objedinio prijašnje dvije knjige o Zrinu, ali ju je i proširio novim svjedočanstvima preživjelih, kao i novom arhivskom građom, tako da je ona uistinu vrijedan spomenik koji doprinosi boljem poznavanju onoga što su Zrinjani proživjeli tijekom i nakon Drugog svjetskog rata”. Naglasio je da monografija ima još jednu veliku težinu, citirajući pritom dokument Hrvatskog instituta za povijest: Sudbina mjesta Zrina i njegovih stanovnika tijekom Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću, paradigmatska je za razumijevanje partizanske i komunističke represije i zločina. Ova rečenica piše u Dokumentima Hrvatskog instituta za povijest, što je od ogromne važnosti za razumijevanje partizanskog i komunističkog pokreta, jer na temelju dokumenata svjedoči da Zrin nije bio izdvojeni, izolirani slučaj, nego ogledni primjerak partizanskih ponašanja prema Hrvatima u Hrvatskoj.”

“U tom smislu je ova monografija još jedan povijesni doprinos u raskrinkavanju laži kojima su tolike generacije u vrijeme bivšeg sistema bile hranjene i zato ovo nije nikakva revizija povijesti, nego povijesna istina koja se u porođajnim bolima i mukama polako probija na svjetlost dana”, rekao je biskup Petanjak. S nazočnima je podijelio i osobno svjedočanstvo s obzirom na to da je i sam potomak Zrinjana.  “Ja sam u ulozi apostolskih otaca. Apostolski oci su učenici apostola. Prva generacija koja nije vidjela Isusa kako hoda po zemlji, nego je to svjedočanstvo dobila iz prve ruke od samih apostola koje je Isus pozvao. To je i moj slučaj. Nisam rođen u Zrinu i nisam ondje živio, ali su moji i otac majka ondje rođeni i živjeli dio svoga djetinjstva do devete i desete godine, do 9 rujna 1943. kad je mjesto zauzeto, opljačkano, spaljeno, muški pobijeni, a djeca i žene protjerani s trajnom konfiskacijom imovine i nemogućnošću povratka da njihov povratak ne bi uznemiravao okolni srpski živalj, kako piše u Izvješću o radu javnih tužitelja karlovačkog i banijske okruga“, rekao je biskup Petanjak.

“Kako su moji djedovi pobijeni kao i sva druga muška rodbina, a i mama i tata su iz Zrina, mi smo u svojoj obitelji od naših roditelja i baka i rodbine tisuću putu slušali o Zrinu prije rata, tijekom rata i onome što su proživjeli do danas. To su bili tako detaljni opisi da smo mi znali čime su se oni bavili, od čega su živjeli, što se sve nalazilo u Zrinu: crkve, općina, škola, pošta, trgovina, mlinovi. Sve ono što smo mi slušali nebrojeno puta naći ćete u ovoj monografiji u svjedočanstvima više Zrinjana i muških i ženskih i vidjet ćete kako se ta svjedočanstva podudaraju do u detalje, što potvrđuje njihovu autentičnost, kao i sami dokumenti koji su pisani od strane neprijatelja. Rat je uvijek tragedija. Uvijek ostavlja neizbrisive ožiljke i rane s kojima oni koji prežive moraju živjeti, ali im ne smije biti uskraćeno bar jedno: reći istinu. Ništa Zrinjane nije tako boljelo kao to da se ne smije reći i čuti istina, da se čuje i druga strana. Nadajmo se da će ova monografija bar malo doprinijeti u rasvjetljavanju istine”, poručio je na kraju mons. Petanjak.

Povratnica u Zrin iz Australije Branka Čubelić naglasila je da “Zrin nije samo mjesto na karti. To je korijen našeg bića, temelj našeg naslijeđa i duh koji teče našim venama. Kao potomci prijatelji zrinjanskih predaka, naša je odgovornost očuvati nasljeđe Zrina, poštivati sjećanje na naše pretke i prenositi njihove priče budućim generacijama. Zrin bi trebao biti i bit će mjesto posebnog pijeteta u Republici Hrvatskoj. Moje vlastito srce kuca u ritmu zrinjske zemlje. Unatoč tome što sam rođena u Drenju i od moje 6 godine odrastala u Australiji, moja duša pripada Zrinu. Krv mog oca, njegovih roditelja i njegovih predaka teče mojim venama, pa sve do Pavla Dembića, rođenog u Zrinju 1770.  Bio je to trenutak sudbine kad sam se vratila u Zrin, vučena silom koju nisam mogla ignorirati. Bujna zelena dolina u kojoj je moj otac odrastao i ruševine crkve Marije Magdalene na brdu probudilo je nešto duboko u meni. Večeras je iz Austrije stigla naša Valerija Skender rođena Brajčinović također, potomkinja u prvom koljenu. Valerijino znanje i sposobnost prevođenja nevjerojatno teško čitljivih dokumenata je apsolutno neprocjenjivo. Otac joj je bio Mato Brajčinović, zrinski dječak i neumorni zagovornik Zrina prije svoje smrti 2020. Bilo je i puno drugih koji su dali svoj doprinos i nadam se da će biti i još mnogo vas koji ćete dati svoj doprinos u budućnosti. Naša misija nije samo izgradnja obiteljskog stabla. Riječ je o povezivanju s našim korijenima, razumijevanju naše povijesti i prihvaćanju našeg identiteta Zrinjana. Riječ je o stvaranju novih prijateljstava, svladavanju prepreka i stvaranju naslijeđa koje će trajati generacijama koje dolaze. Prigrlimo naše putovanje otvorena srca i uma, vođeni duhom naših predaka i potaknuti ljubavlju prema Zrinu jer zajedno možemo postići velike stvari i očuvati nasljeđe Zrina da živi za sva vremena”, poručila je povratnica Čubelić.

Naposlijetku se okupljenima obratio autor monografije Damir Borovčak koji nije krio razočaranje postupanjem hrvatskih vlasti prema Zrinu te slabom odazivu hrvatskih političara i saborskih zastupnika kojima je poslan poziv. “Svi ti ljudi zauzeti su nečim drugim danas, nisu mogli ovdje biti da čuju iz ustiju Zrinjana što ih tišti. Pozvani su veleposlanici zato što Mađari često misle da je Zrinski rođen u Sigetu. On je ondje poginuo, ali rođen je u Zrinu. Daju mu više časti nego što mu je mi dajemo. Pozvan je veleposlanik Republike Slovenije jer su Slovenci zajedno sa zrinskom vojskom branili u Pounju od Osmanskog Carstva. Možemo Slovencima za to zahvaliti. Duboko sam razočaran pristupom vladajućih koji nisu, a mogli su mnogo više, učiniti prema Zrinu u prethodnom periodu od trideset godina slobodne Hrvatske. Rođen sam ovdje u Zagrebu, otac mi je pričao na koji način je ovaj grad “oslobođen”, a kao dijete osvjedočio sam se u mnoga jaukanja u tadašnjoj zgradi Udbe, a današnjoj zgradi veleposlanstva jer smo se kao djeca igrali u blizini. Bili su to jauci i zapomaganja iz tih podrumskih prostora. Iz tog razloga sam se motivirao da potražim gdje je Nikola Šubić Zrinski rođen i da se založim za istinu koju pričaju Zrinjani. Ova monografija je posao od 17 godina. Zahvalan sam svima koji su pomagali da se dobiju iskazi od najstarijih Zrinjana. Svi svjedoci govore isto, a partizanski dokumenti to potvrđuju – apsolutno nema dvojbe, u Zrinu je počinjen genocid nad Hrvatima jer su bili okruženi vlaškim selima. Slično se dogodilo u Borićevcu i drugim mjestima”, zaključio je Borovčak.

O knjizi će govoriti i u četvrtak 7. rujna u 19:30 u Dvorani sv. Ivana Pavla II. u Velikom Kaptolu u Sisku.