iskup Radoš, predvodeći sprovodne obrede, izrazio je sućut obitelji vlč. Voriha, ali i umirovljenom biskupu Mrzljaku, svećenicima Varaždinske biskupije te vjernicima kojima je bio povjeren kao pastir.

U govoru se osvrnuo na ulomak evanđelja o trsu i lozi. „Slika trsa i loze bliska je našem Stjepanu i on bi nam o njoj mogao rado govoriti. Isus kaže da ako loza želi donijeti ploda, mora ostati na trsu. Pokojnik je bio povezan s tim trsom, po krštenju i svetom redu. Svaki dan je bio intimno povezan s njim kroz molitvu i slavlje mise. Ostao je čvrsto prislonjen na ovaj trs“, kazao je biskup.

„Svećenik u svom životu ima napast da se otrgne od trsa. Ali ne možemo donijeti ploda kao ljudi, kao svećenici, ako se odcijepimo od trsa koji donosi plodove“, naglasio je mons. Radoš.maksimilijan he

Rekao je da je Crkva vinograd Božji u kojem je svećenik pozvan raditi: da čvrsto povezuje lozu, da je pazi i okreće suncu. „Naš brat Stjepan kuca na Božju dobrotu, želi da ga Otac uvede u dvoranu slavlja, da okusi najslađe vino – vino života koje Gospodin priprema svojima na koncu života, da bi imali vječni život. Ispraćamo našeg pokojnika i zahvaljujemo na daru njegova života. U vjeri ga vidimo za Kristovim stolom, gdje mu se daje piti čaša ispunjena Božjom ljubavi“, zaključio je biskup.

Potom je ravnatelj Svećeničkog doma u Varaždinu preč. Josip Koprek iznio nekoliko crtica iz životopisa pokojnika.

Vlč. Stjepan Vorih rođen je 20. studenoga 1936. god. u Zlogonju, u župi Višnjica, od oca Josipa i majke Ane r. Bukovec. Nakon osnovne škole u Višnjici i srednje trgovačke škole, započinje studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1966. Po završetku studija biva zaređen za svećenika 29. lipnja 1971. u Zagrebu po rukama zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića.

Svećeničku službu započinje kao kapelan u župi Bednja (od 1972. do 1973.), a nakon toga je imenovan upraviteljem župe Bučica gdje ostaje do 1977. godine. Nakon smrti dugogodišnjeg bednjanskog župnika Antuna Ruganija imenovan je župnikom u Bednji gdje ostaje do rujna 2003. godine. Od rujna do prosinca 2003. godine obnaša službu subsidijara u župi Lepoglava, a potom je imenovan župnikom u župi Vrbno gdje pastoralno djeluje sljedećih deset godina, do umirovljenja 2014. U dva navrata, od 1988. do 1993. i od 1998. do 2003., vršio je službu dekana Bednjanskog dekanata. Od 2015. godine do smrti boravio je u Svećeničkom domu u Varaždinu.

Preč. Koprek istaknuo je jednostavnost i skromnost vlč. Voriha. „Bio je tih i nenametljiv, istinski pobožan i predan svojoj svećeničkoj službi. U vinogradu Gospodnjem, u župama u kojima je djelovao, marljivo je radio u skladu sa svojim sposobnostima i mogućnostima kako na duhovnom planu tako i na materijalnom području. Puno je radio i u fizičkom smislu. Njegova velika ljubav bio je vinograd u kojem je puno boravio i u kojem je uživao.

Za vrijeme boravka u Domu, posljednjih osam godina, bio je aktivan i redovit sudionik pobožnosti, a na misama je započinjao ‘Jaganjče Božji’.

Zahvaljujemo na njegovom zauzetom svećeničkom djelovanju, dobroti i prijateljstvu koje smo s njim dijelili. Neka mu Gospodin bude milosrdni sudac i neka mu bude nagrada. Neka bude dionik gozbe Jaganjčeve u nebeskom kraljevstvu svu vječnost, amen“, rekao je preč. Koprek.

Nakon sprovodnih obreda i ophoda do svećeničke grobnice uslijedilo je misno slavlje u crkvi Dobroga Pastira.

„Vlč. Štef čitao je Sveto pismo dok je mogao, a u posljednje vrijeme sve je slabije vidio. Ali, njegovo je bilo da kod svake mise započne ‘Jaganjče Božji’. Prije nekoliko dana kad je bio posljednji put na misi, rekao je ‘Jaganjče Božji’ tek kad mu je svećenik donio pričest. Dakle, nije to rekao kada liturgija propisuje, nego je to bilo vrijeme vjere. To je bila njegova čvrsta vjera – da je to njegov Jaganjac kojeg sada prima. U toj rečenici: ‘Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se’, možemo ispovijedati svoju vjeru. To je srž naše vjere. To je kratka ispovijest vjere koju je vlč. Štef ispovjedio pred kraj života. To je Jaganjac Božji u kojeg je vjerovao, koji ga je oslobodio grijeha i koji ga vodi prema vječnom životu“, kazao je u homiliji mons. Mrzljak.

Na kraju mise kratak govor izrekao je uime svećenika rodom iz župe Pohoda BDM Višnjica vlč. Maksimilijan Herceg.

„Nije toliko bilo svećeničkih zvanja u našoj Župi sve do njega. Ovaj skroman svećenik bio je začetnik i istovremeno kotač zamašnjak koji nas je pokrenuo – duhovna zvanja. On nas nije oduševio, već nas je svojom skromnošću izazvao na služenje Bogu. Sjećamo se njegove mlade mise 1971. kao i drugih mladih misa u okolnim župama, što je bio doslovno zamah duhovnih zvanja u našem kraju. Bio je stariji od svojih kolega mladomisnika, ali Štef je imao ono nešto što ga je po jednostavnosti i skromnosti činilo duhom mladim. Zaslužio je da ga pamtimo i spominjemo u sjećanjima, ali nadasve da bude u našim molitvama. Hvala našem Stjepanu Vorihu, hvala za sve“, rekao je vlč. Herceg.

Vlč. Stjepan Vorih okrijepljen svetim sakramentima, nakon kratke bolesti, preminuo je u ponedjeljak, 8. svibnja u 87. godini života i 52. godini svećeništva.