Poruka biskupa Franje Komarice uz blagdan bl. Ivana Merza

Braći svećenima, sestrama redovnicama i Kristovim vjernicima laicima

Dragi štovatelji blaženog Ivana Merza,

deseti svibanj je dan,  u kojem je najdoličniji sin naše, Banjolučke biskupije – već sedamnaest godina blaženik Katoličke Crkve – Ivan Merz rođen za Nebo. Na taj isti datum je od najvišeg crkvenog autoriteta određeno da se liturgijski slavi i njegov spomendan, odnosno blagdan. Obilježavali smo taj dan mi, u njegovom rodnom gradu, liturgijskim slavljem već mnogo godina prije njegove beatifikacije moleći za njegovo proglašenje blaženim. Na tim misnim slavljima bilo je redovit puno vjernika, redovnika i svećenika, osobito u katedrali.

Ove godine, uslijed još uvijek propisanih ograničenja kretanja i okupljanja, neće se, nažalost, moći okupiti na slavlje svetih misa – ni u katedrali ni u centralnoj gradskoj župnoj crkvi, u kojoj je on rođen i kršten, – veliki broj njegovih štovatelja. Ali, to ne znači da nam – u ovoj nepoželjnoj, tjeskobnoj situaciji, naš Blaženik, kao naš uzor i zagovornik kod Boga, nema što poručiti – kako svojim riječima, tako i svojim ponašanjem. Naprotiv!

Činjenica je, da je ovo vrijeme pandemije i ograničenosti dolaska i okupljanja na svetu misu i primanje euharistijskog Krista (bila nam za to prošlih tjedana nužna zamjena „duhovna pričest“) za mnoge od vas, vjernika laika (pa i redovnice) ne mala duhovna patnja.

Iako smo i kao vjernici bili svjesni svoje dužnosti da pomažemo svima u sprječavanju širenja ove pandemije, nismo se mogli potpuno oteti dojmu, kako se zakonskim onemogućavanjem okupljanja (u većem broju) na slavlja sv. mise dovodi u pitanje uvažavanje i poštivanje Božjih prava i prava njegovih vjernika. A ona su najviši princip Kristove Crkve, od kojeg Crkva ne može tek tako odstupiti.

Jedan od većeg broja crkvenih naučiteljskih dokumenata za cijelu Crkvu sv. pape Ivana Pavla II. bila je i njegova zadnja enciklika o Euharistiji. On ju je izdao dva mjeseca prije nego što je došao u naš grad i uzdigao na čast oltara našeg Blaženika. U toj Enciklici papa piše: „Svako zauzimanje za svetost, svako djelo usmjereno ostvarenju poslanja Crkve, svako izvršenje pastoralnih planova mora nužno crpsti snagu iz euharistijskog Otajstva te se prema njemu usmjeriti kao prema svome vrhuncu. U Euharistiji imamo Isusa, imamo njegovu otkupiteljsku žrtvu, imamo njegovo uskrsnuće, imamo dar Duha Svetoga, imamo klanjanje, poslušnost i ljubav prema Ocu. Ako bismo zanemarili Euharistiju, kako bismo mogli naći lijeka našoj nedostatnosti… Uđimo predraga moja braćo i sestre u školu svetaca, velikih tumača istinske euharistijske pobožnosti. U njima teologija o Euharistiji poprima sav sjaj življene stvarnosti, postaje ‘zarazna’, te takoreći grije naša srca“ (br. 60, 62). „Crkva živi od euharistijskog Krista, Njime se hrani, Njime se prosvjetljuje“ (br. 6) naglašava sveti papa!

Kada se naš Blaženik rodio 16. prosinca 1896. (15 godina nakon osnivanja naše biskupije) nitko u ovom gradu – niti od njegovih najbližih, niti od drugih katolika i sugrađana – nije mogao ni naslutiti niti reći koliko će to dijete dugo živjeti i što će kasnije od njega postati. Pogotovo se nije tada moglo znati da će mali Hans – Ivan, u svome relativno kratkom životnom tijeku, izrasti u „jedinstvenu ličnost“, u istinskog duhovnog velikana i da će – kao „vrli muž i dar od Boga nama dan“ biti „uzdignut na oltar“. „Bog je svoje snage rijeku utočio u duh njegov, u vremena kratkom vijeku da posveti život svoj“ (Himan).

„Doista je izuzetni Božji dar – prvenstveno njemu osobno, a onda i svima nama njegovim štovateljima, da je on mogao krepostima i svojim vjerodostojnim kršćanskim životom tako snažno zasjati na nebu proslavljenih članova Crkve, da je postao uzor i program života i djelovanja za čitav jedan naraštaj mladih katolika“ – kako je za njega ustvrdio Kristov namjesnik na zemlji, koji ga je u njegovom rodnom gradu Banjoj Luci, 22. lipnja 2003. godine podigao na čast oltara.

Sveti je papa tada u svojoj propovijedi za našeg blaženog Ivana ustvrdio kako je blaženi Ivan „u školi bogoslužja, koje je vrelo i vrhunac života Crkve“ (kako to ističe i vrlo važan koncilski dokument o liturgiji br. 10) „stasao do punine kršćanske zrelosti i postao je jedan od promicatelja bogoslužne obnove u svojoj domovini.

Sudjelujući u misi te hraneći se tijelom Kristovim i riječju Božjom, nalazio je poticaj da bude apostol mladeži. Nije slučajno izabrao za geslo: Žrtva – euharistija – apostolat.

Osim ovih divnih riječi o našem Blaženiku, koje je izrekao Kristov namjesnik na zemlji, jednako tako nas istinski raduje i jedinstvena gesta njegovog nasljednika na Petrovoj stolici, pape Benedikta XVI., koji je u svojoj Apostolskoj pobudnici ‘Sacramentum caritatis’ br. 94 (također obvezatnoj za cijelu Crkvu) blaženog Ivana uvrstio među osamnaest velikih svetaca i blaženika, koji su „pružili svjedočanstvo autentičnog života zahvaljujući svojoj euharistijskoj pobožnosti“.

Taj isti papa je i meni osobno potvrdio da, na temelju ostavštine blaženog Ivana i iz svega onoga što se o njemu do sada napisalo, njega smatra „uzorom angažiranog katoličkog laika 21.stoljeća“ i „istinskog pionira ispravno shvaćene koncilske liturgijske obnove nekoliko decenija prije Koncila“.

Ovom prigodom se doista isplati podsjetiti na neke od misli, te napisanih i izgovorenih riječi blaženika o ovoj uzvišenoj i svetoj Tajni, koja je „sažetak i ukupnost naše vjere“ (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1327), dok je on bio u dobi između 18. i 28 godine svoga života.

U proljeće 1914. g. Ivan je, kao maturant u rodnoj Banjoj Luci, u svoj Dnevnik zapisao doista divne plodove svoje tadašnje vjere i svoga mladenačkog razmišljanja: „Pričest je izvor života“ (25.3.). „Što više upoznajem katolicizam, to više vidim da je neiscropljiviji. Kolika je Ljubav Njegova kad On, Neizmjernost koju ne možemo shvatiti, On , koji ravna svemirom i svakom travkom i koji zna i gleda na prepiranje sićušnog ljudskog roda, daje nama malenima ništavnima Sebe za blagovanje“ (26.4.).

Kao vojnik za vrijeme ratnog užasa , dvije godine kasnije (27.3.1916.) Ivan piše ovako: „Upravo sada trebam duševne snage, trebam crpsti iz nepresahljivog vrela Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije, koja napunja dušu rasvjetom, koja je svjetlija od dana, koja je pretvara u duševno zadovoljstvo, koja miruje u osjećaju nečeg nepoznatog i neizmjernog. Silno, svesilno htio bih opet tome Vrelu.“

A godinu i pol kasnije, također u ratnom paklu on je zapisao u svoj Dnevnik ove znakovite riječi: „Svete Euharistije nama. Živim ovdje kao poganin ili kao kakva zvijer, kao da Agnus (tj. Jaganjac Božji) nije više u središtu kozmosa, kao da Ga uopće nama. Bože, Tješitelju, dođi da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti, pa da tako sličniji Tebi – razumijem tijek bivanja. Za rum se brine moderna država, a sv. Euharistija je sporedna stvar! Gdje su vojni svećenici? Zašto napuštaju svoja stada upravo onda kada im je Bog najpotrebniji?!“

Ivan je u svojoj 22. godini života, još uvijek u paklu ratnih stradanja (Solarol, 13.7.1918.) zapisao u svoj Dnevnik o ove potresne riječi: „Dohvatilo je u našu baraku. Šimi odbilo glavu, Šobrta i druge teško ranilo, a klapca je diglo u zrak i bacilo ga je za nekoliko metara… Neki dan vidjeh svećenika; najradije bih poljubio ruke koje držahu Krista u rukama. Trebam li zaželjeti bolje dane kada ću i ja onamo kuda je Šimo otišao?“

Nakon rata i Ivanova preseljenja – zajedno s roditeljima iz Banje Luke u Zagreb – on je zapisao u svoj Dnevnik, između ostalog i ovo: „Jučer je bio najznamenitiji dan u mome životu. Obavio sam devetu svetu Pričest na slavu Presvetog Srca Isusova (tj. devet Prvih petaka) i vjerujem da ću gledati dubine Presvetog Trojstva. Neizmjernu ovu ljubav Kristovu moram barem nekako ovdje zaslužiti pa ću s Božjom pomoći gledati da djelo posvećenja što snažnije nastavim“ (6.9.1919.).

Dolaskom u Zagreb Ivan je svakodnevno pohađao svetu misu i primao sv. Pričest, u isusovačkoj crkvi. Nakon jednog predavanja, koje je održao na Sletu katoličke mladeći u Mariboru 1920. g. rekao je ovo: „Govorio sam sa žarom koji mi je dala presveta Euharistija“. Tim euharistijskim žarom bio je nadahnut sav njegov izuzetno bogat i svestran apostolat. To je došlo do izražaja i na lozinki koju je dao organizaciji katoličke mladeži – Orlovstvu: „euharistija – žrtva – apostolat“.

Kao mladi profesor na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu Ivan je u časopisu Luč (br. 1,1924. str. 11) napisao ove značajne, duboko teološke, svoje misli: „Najveća stvar, koja postoji na svijetu jest sv. Crkva; najveća stvar u Crkvi je sv. misa, a u misi pretvorba.

I kao što je Krist za svoga zemaljskog života bio usmjerio sve svoje misli prema Golgoti, tako zaručnica Kristova, Crkva, upire sve svoje poglede prema oltaru. Što se dakle događa na oltaru, to je najveća stvar koja se uopće zbiva na svijetu. Tamo se zbiva socijalno djelo kategzohen (grčki – u prvom redu, poglavito), molitva i žrtva, koju je za spas cijelog svijeta prikazao Isus na Kalvariji i koju katolička hijerarhija – taj nosilac svećeničkog reda Kristova – javno prikazuje Bogu za sve ljude i u ime njih svih.“

Tako je o Euharistiji kao centru liturgije i liturgijskog pastorala odn. centru života i apostolata svakog kršćanina razmišljao, vjerovao, govorio i pisao naš Blaženik – Ivan Merz, ne biskup, ne teolog, ne svećenik niti redovnik, nego katolički vjernik laik. I to četrdeset i više godina prije velikog Drugog Vatikanskog koncila, koji je ove njegove, posve originalne i revolucionarne misli i ideje, ozakonio kao norme obnove i autentičnog kršćanskog života.

O našem sadašnjem blaženom Ivanu Merzu, rekao je prije 41 godinu (15.12.1979.) tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, njegov veliki štovatelj ovo: „Ivan Merz je živo od mise. Jednostavno se utopio u tom beskrajnom oceanu ljubavi i iz njega izlazio opet svjež, jak, oduševljen. Eto takva nam vjera treba danas. I pod tim pritiscima planetarne ateizacije tko će izdržati, tko će preživjeti ovo vrijeme i opet pobjednički pripraviti putove Gospodnje, ako ne onaj koji tu bude stajao s čvrstom vjerom, jakom vjerom, osobnom vjerom, osobnim opredjeljenjem, osobnim iskustvom susreta s Isusom Kristom živim, uskrslim, prisutnim. Molimo da takvih apostola imamo, da se oni umnožavaju, da rastu u svojoj vlastitoj dubini, ali da se šire u širinu, da Crkva bude prisutna u našim intelektualcima, u našim radnicima, u svim zanimanjima koja ljudi vrše.“

Draga braćo i sestre u Kristu, Spasitelju,

Ponovno se – Bogu hvala – polako normalizira opća društvena i zdravstvena situacija s obzirom na dosadašnju jedinstvenu pošast pandemije koronavirusa. Moći će se sve više normalizirati i liturgijski život u okviru općih, važećih propisa. Moći će se i „normalizirati“ i češće pristupati svetim sakramentima ispovijedi i pričesti. Mnogi od vas, koji ste, poput blaženog Ivana Merza, doista živjeli s euharistijskim Kristom i od njega, i zato duhovno „postili“ i duševno trpjeli tijekom proteklih tjedana, sada ćete moći s veseljem ponovno doći na „izvor“ svoga duhovnog života i kršćanskog, apostolskog djelovanja. Vjerujem da je za sve nas, članove naše Mjesne i cijele Crkve, ova najnovija kušnja, koju nam je pripustio naš Stvoritelj i Spasitelj mogla poslužiti kao dobra prilika da ispitamo dosadašnji svoj odnos pram svetoj Euharistiji, kao „žrtvi Tijela i Krvi Gospodina Isusa, znaku jedinstva, vezu ljubavi, vazmenoj gozbi na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog vječnog života“ (KKC).

Pomogao nam u tome svima i zagovor našeg Blaženika – sveca Euharistije – Ivana Merza!

Vaš brat

Franjo Komarica, biskup