Poštovane redovnice, redovnici i laici posvećeni u svijetu, drage sestre i draga braćo u Kristu!

Ovogodišnji Dan posvećenoga života povezan je s približavanjem bolne godišnjice rata na prostoru Ukrajine, koji je ozbiljna prijetnja da se pretvori u još jedan svjetski rat s jezivim i nesagledivim posljedicama. Zasigurno neplanirano, ali simbolično, taj je rat započeo gotovo na samu godišnjicu svečanoga donošenja Dokumenta o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički život, koji su u Abu Dhabiju potpisali papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyeb, i godinu dana nakon prvoga obilježavanja Međunarodnoga dana ljudskoga bratstva, ustanovljenoga rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda. To pokazuje kako je velika razlika između razmišljanja, pisanja i poziva na bratstvo i stvarnosti njegova življenja. Često su si tijekom povijesti pojedinci uzimali pravo odlučivati da jedan narod „nema pravo na postojanje“. Čak i bez tako izravne prijetnje, mnogim narodima i pojedincima oduzima se dostojanstvo i dopušta poniranje u bijedu i umiranje u njoj. Sila i nasilje, dominacija jačih i moćnijih stalnice su ljudske povijesti koje uvijek iznova pogađaju stvarnost onih kojima je uskraćeno pravo da budu prepoznati i priznati kao braća i sestre te su označeni kao suparnici. To nerijetko vodi i do izazova njihova nasilnoga uklanjanja. Prva smrt o kojoj nam govori Biblija jest bratoubojstvo (Post 4,1–16). Braća su imala različita zanimanja i poslove, a onda i različite oblike egzistencije. Postojanje različitosti među ljudima spada na čovjekovu stvorenost. Sam Bog podijelio je darove tako da je jednomu dao jednu, a drugomu drugu sposobnost; jednomu je dao više, a drugomu manje. Čovjek bi se trebao naučiti živjeti s činjenicom egzistencijalne nejednakosti i različitosti. No ona je provokativna te ponekad potiče na nasilje koje čovjeku nudi mogućnost nametanja vlastite volje drugomu, sposobnost ovladavanja i na kraju uništavanja drugoga. Ne htjeti prihvatiti drugoga i drukčijega znači krenuti putem sukoba, koji u krajnjem slučaju vodi i do prolijevanja krvi, te tako uništiti ne samo međubratsko zajedništvo nego i zajedništvo s Bogom.

Enciklika pape Franje Fratelli tutti (2020.) trajni je poziv svim članovima Crkve koja djeluje u takvom svijetu i nije imuna na sve što se u njemu događa. Ona napose potiče nas, Bogu posvećene osobe, na preispitivanje vlastitoga življenja kako bismo bili vapaj svijetu za promociju bratstva i sestrinstva među ljudima „čuvajući stvoreno i cijeli svemir, te podržavajući svaku osobu, osobito najpotrebnije i najsiromašnije” (Dokument o ljudskom bratstvu). Budući da je primjer uvijek snažniji od riječi, posvećeni život pozvan je na poseban način svjedočiti o daru udioništva na odnosu Isusa s Ocem i njegova odnosa prema čovjeku. Ako smo „sinovi u Sinu”, onda trebamo biti i „braća u Bratu”. Božji odnos prema čovjeku mora biti jedina i isključiva mjera čovjekova odnosa prema braći.

Isus Krist nije poput drugih svojih suvremenika osnovao rabinsku školu, nego zajednicu života u kojoj će vladati bratsko-sestrinski odnosi. Oni su cilj i njegova naučavanja. „’Tko je majka moja, tko li braća moja?’ I pruži ruku prema učenicima: ‘Evo’, reče, ‘majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka’.” (Mt 12,48–50). Privlačna moć prve kršćanske zajednice bila je plod truda oko življenja te stvarnosti. „U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša” (Dj 4,32). U svijetu kojim su vladale religijske, klasne, rasne i nacionalne podjele takav način života predstavljao je izazov. Jedne je poticao na nasilje u želji za očuvanjem postojećega poretka, a druge je privlačio da se i sami pridruže novosti života Crkve. Unatoč progonstvima broj kršćana rastao je začuđujućom brzinom.

Uspostava bratstva u apostolskoj zajednici ipak nije bilo lako ostvarenje. Sveto pismo svjedoči nam o prepirkama učenika o tome tko je među njima najveći i koja će mjesta zauzeti u Isusovu Kraljevstvu. Nasuprot njihovoj ljudskoj logici Isus stavlja Božju. „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!” (Mk 9,35) Čak ni susret s Uskrsnulim nije bio dostatan za nadvladavanje podjela do mjere da je sveti Pavao vapio: „Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja” (1 Kor 1,11). Radi iskorjenjivanja postojećih suparništava evanđelisti navode Isusove riječi „jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća” (Mt 23,8).

U svom djelu Kršćansko bratstvo J. Ratzinger podsjeća da je Krist ljude naučio Bogu govoriti „Oče naš”. To „naš” nije manje važno od „Oče”. Otac nebeski stavlja se izravno u zaštitu naših međusobnih bratskih/sestrinskih odnosa. On im je temelj, uzor i zaštita. Teološki gledano, brat ima primat pred prijateljem: prijatelja izabiremo, a brat nam je darovan. Zato „draga braćo i sestre” nosi drukčiju poruku i nijansu od „dragi prijatelji”. Prema J. Ratzingeru, ta nam perspektiva baca novo svjetlo na razumijevanje kršćanskih zajednica. One nisu skupine prijatelja koji se odjeljuju od drugih zatvarajući se sami u sebe, nego su zajednice osoba koje druge prihvaćaju kao braću i sestre koje im je Bog darovao.

Zajednice posvećenoga života nastajale su kako bi ostvarile Isusovu želju življenja bratstva i sestrinstva pretačući evanđelje u poseban oblik življenja. Prihvaćenje poziva na takav način života ne pretpostavlja biranje osoba s kojima ćemo taj poziv dijeliti, nego prihvaćanje sestara i braće koju nam je Bog darovao. Ono traži svoju potvrdu u svakodnevnom zajedničkom životu i poslanju. Kada govorimo o bratstvu ili sestrinstvu, pretpostavljamo i zahtijevamo jednakost dostojanstva unatoč svim međusobnim razlikama. Ako je nema, stvarnost bratstva gubi se, dokida i uništava. Nejednakost među onima koji očekuju da budu jednaki jedan je od najsnažnijih konfliktnih motiva. Crkva naglašava: „Svi se trebaju sjetiti da je bratsko zajedništvo, kao takvo, već apostolat, tj. da izravno pridonosi djelu evangelizacija” (Bratski život u zajednici, br. 54.). Bratstvo i sestrinstvo posvećenih osoba uvijek je imalo misijsku snagu svjedočenja i djelotvorne ljubavi prema potrebitima. Prema riječima svetoga Ivana Pavla II.: „sva plodnost redovničkog života zavisi o svojstvu bratskog života u zajedništvu” (Plenarno zasjedanje CIVCSVA, 20. 11. 1992.). Zajednice posvećenoga života moraju biti svjedoci i promicatelji bratstva i sestrinstva u svijetu u kojem sve više prevladava podijeljenost, sukobi, interesi, individualizam i hladnoća prema najslabijima. U enciklici Fratelli tutti papa Franjo piše o današnjoj kulturi koja sve više ujedinjuje svijet i ljude međusobno približava, ali nas ne čini braćom i sestrama. „Usamljeniji smo više nego ikada u tom omasovljenom svijetu koji daje prednost individualnim interesima te oslabljuje zajedničarsku dimenziju života. Povećavaju se uglavnom tržišta, na kojima osobe igraju ulogu potrošača ili gledatelja. Napredovanje toga globalizma u pravilu promiče identitet jačih koji se štite, ali nastoji rastočiti identitet slabijih i siromašnijih područja, čineći ih ranjivijima i ovisnijima. Na taj način politika postaje sve slabija u odnosu na transnacionalne gospodarske sile koje primjenjuju načelo ‘podijeli pa vladaj’.” Stvarnost blizine u kojoj nismo braća i sestre prisutna je u svim oblicima zajedničarskoga života, pa, nažalost, i među onima koji se nazivaju braćom i sestrama. Stoga Crkva upozorava da „ostvarenje redovnika i redovnica prolazi kroz njihovu zajednicu. Tko želi živjeti nezavisni život, odvojen od zajednice, svakako nije udario sigurnim putem savršenstva vlastitog staleža” (BŽZ, br. 25.). S pravom se kaže da „bratski život prirodno očarava mlade” (BŽZ, br. 24.), pa se onda nameće pitanje trebamo li i tu tražiti razloge današnje krize odgovora na poziv posvećenoga života.

Stoga neka ovogodišnji Dan posvećenoga života bude poticaj na prihvaćanje, priznanje i življenje bratstva/sestrinstva sa svima onima kojima je to uskraćeno, pa i u našim zajednicama.

Zagreb, 31. siječnja 2023.

Uime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije
za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života,
mons. Zdenko Križić, predsjednik

Uime Hrvatske redovničke konferencije,
Slavko Slišković OP, predsjednik